ŽELIO SE OSVETITI I MATI BOBANU

VIDEO: VINKO ŽULJEVIĆ KLICA Strah i trepet zagrebačkog podzemlja, mrzio je Tita, a zločinku Biljanu Plavšić ošamario i gurnuo kroz prozor

Autor

al/Express.hr

Vinko Žuljević rođen je 1959. u selu Hrasnica kod Uskoplja (Gornjeg Vakufa) u srednjoj Bosni. Mnogobrojna obitelj, deset Žuljevićevih sestara i braće, dala je, među ostalim, profesora filozofije i teologije Iliju Žuljevića, prvog ministra rada i socijalne skrbi buduće Herceg Bosne.

 

08.07.2019. u 22:13
Ispiši članak

Nadimak “Klica” Vinko Žuljević dobio je u osnovnoj školi na satu omiljene biologije koja je, kako je dječački sanjao, trebala postati njegovo trajno zanimanje.' San o prestižnoj, intelektualnoj profesiji pokazao se ipak kratkotrajnijim od vrlo prgave naravi.

Sitniji i krhkiji od svojih vršnjaka, počeo je trenirati boks koji je u Jugoslaviji 70-ih godina bio prvi rasadnik macho-profesija: iz boksačkih klubova regrutirala se gotovo cijela generacija mladih “snagatora” koji su ulazili ili u zajednicu Slavnih i Bogatih ili u zonu kriminala koji je tada još imao svoje jasne sociološke i prostome granice.

Bio je zbijen uglavnom oko diskoklubova, privatnih butika, tržnica, prvih legalnih i ilegalnih kockarnica koje su nužno tražile usluge mišićavih izbacivača, redara i povremenih utjerivača dugova. Kako se socijalizam urušavao, tako se u istome krugu rađalo interno tržište specijaliziranog lihvarenja, narkotrgovine, krupnog šverca.

Boksački dril kod Vinka Žuljevića Klice manje se reflektirao na oplemenjivanje i discipliniranje njegove agresivnosti, više na moral specifičnog superjunaka. Prvi nokaut kojeg se sjeća postigao je izvan ringa: u trećem razredu uskopske gimnazije udarcem šake, pred cijelim razrednim zborom, srušio je nastavnika tjelesnog od-goja, smatrajući da ga nepravedno zakida za ocjene. Epizodu je s ponosom prepričavao i kao zreo čovjek, hvaleći se da je, utjerujući pravdu, zarana pobijedio znatno starijeg i krupnijeg muškarca.

Zbog fizičkog razračunavanja na školskom igralištu kažnjen je zabranom daljnjeg školovanja na cijelom teritoriju tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Zato je završne razrede srednje škole pohađao u susjednoj Hrvatskoj, u Zagrebu. Nastavljajući s boksom, tu je zakratko postao članom drugoligaškog Metalca, oko kojeg su se već okupljali budući pripadnici zagrebačkog postkomunističkog podzemlja.

Odgađajući vojni rok u JNA koji je bio obavezan za sve završene srednjoškolce koji nisu izabrali neki fakultet, Vinko Žuljević pokušao je evocirati staru, pučkoškolsku ljubav prema biologiji. Upisao se na Prirodoslovno-matematički fakultet u Sarajevu. Birajući studijski smjer, vrlo ambiciozno, planirao se posvetiti tada već pomodnoj genetici i toksikologiji. Ipak, unatoč protekcijama što ih je uživao kao boksački šampion BiH, do treće godine studija pokazao se tek kao prosječan student.

Na trećoj godini dobio je novi predmet, biokemiju, koji je predavala Biljana Plavšić, tada poznata isključivo kao ozbiljna sveučilišna profesorica i znanstvenica. Za razliku od ostalih profesora, buduća ratna liderica bosanskih Srba nije pokazivala razumijevanje za Žuljevićeve treninge, natjecanja, putovanja, česte izostanke s fakulteta i ispitne improvizacije. Uporno ga je rušila na ispitima, tražeći da udovolji standardima koje je primjenjivala na sve studente.

"Biljanu Plavšić sam uhvatio za stražnjicu i gurnuo kroz prozor" Ne samo zbog imena Biljane Plavšić, koja će postati metafora srpskog zla u BiH i optuženica Haaškog suda, priča o njoj je - nakon nokautiranog nastavnika tjelesnog odgoja - postala druga legendarna sekvenca iz Žuljevićeva života. Doduše, poznata je u dvije verzije njegova osobna svjedočenja pa je vjerojatno s vremenom ukrašena dramaturškim momentima koji ne korespondiraju s izvornim događajem, ali svjedoče o Žuljevićevoj slici o samome sebi.

“Konačno sam joj došao na ispit potpuno spreman”, govorio je Žuljević 1997. “Dva me sata gnjavila svim mogućim pitanjima. Na svako sam odgovorio. Kad je i njoj dosadilo to mrcvarenje, zatražila je indeks i upisala šesticu, najnižu moguću prolaznu ocjenu. A onda je indeks s prezirom bacila na pod. Zgrabio sam je za stražnjicu, dovukao do prozora i gurnuo je kroz prozorski otvor. Vrištala je iz sve snage, opasno nagnuta sa sedmog kata fakultetske zgrade...

Zgrabio sam svoj indeks i zauvijek otišao. Izbacili su me sa sarajevskog sveučilišta, pa sam studij nastavio u Zagrebu. Ali nikada nisam diplomirao. Iz Švicarske je stigla ponuda za poluprofesionalni angažman u jednom tamošnjem klubu. Počeo sam zarađivati novac, otvorio sam restoran i zaključio da studij može malo pričekati.”

Kao rijetki “intelektualac” među svojim bosanskim zemljacima, koji je dogurao barem do prvih godina fakulteta, i sam je Žuljević sebe doživljavao kao iznimno obaviještenog, mudrog i relevantnog čovjeka, s ponosom ističući svoje iracionalno viđenje svijeta i manjak historiografskog znanja: “Nisam ja mrzio Beograd i Srbe, mrzio sam Tita i komunističku zvijezdu. Njih su, nama Hrvatima, nametnuli Amerikanci, ti retardirani Amerikanci koji nemaju ni svoje nacije, ni svoje povijesti, pa su prema vlastitoj slici stvorili mnogonacionalnu Čehoslovačku i mnogonacionalnu Jugoslaviju.”

Mati Bobanu nije oprostio što ga je smijenio

U obranu Hrvatske, zajedno sa svojim kumom Vladom Rajićem, uključio se kao špijun-diletant lokalnog kriznog štaba u Novoj Gradiški, gdje je 1991. živio njegov veliki prijatelj Vinko Mender, HDZ-ov aktivist. Služeći se svojim boksačkim prijateljstvima među Srbima - s njima je, uostalom, bio vezan tradicionalnim protumuslimanskim paktom - neometano je prelazio preko srpskih barikada u sjevernoj Bosni, često boravio u Banjoj Luci i u Novu Gradišku donosio informacije o pokretima trupa banjolučkog korpusa JNA. Te kratke špijunske pustolovine, kako se čini, prilično su impresionirale bivšeg boksača i nesuđenog genetičara, pa će se dvije godine poslije “kandidirati” za šefa SIS-a HVO-a na bugojanskom području.

No samo je jedan dan imao elitnu poziciju u podzemnoj vojno-političkoj strukturi Herceg Bosne: odlukom svojih zagrebačkih prijatelja u MORH-u postavljen je za šefa bugojanskog SIS-a, ali je smijenjen već sutradan na zahtjev samog Mate Bobana, osnivača i predsjednika hrvatske države u BiH koji je na tu funkciju izabran u Zagrebu. To Mati Bobanu nikada neće oprostiti, postavši zarana jednim od njegovih najljućih frakcijskih oponenata.

Ali novoprobuđena ambicija više nikada nije nestala. Tzv. privatne špijunske istrage protivničkih kriminalnih gangova postat će jedna od specifičnosti Žuljevićeve postrojbe HVO-a koja je nakon raspada Herceg Bosne počela preuzimati zagrebačko podzemlje, ionako pod kontrolom raznih službi hrvatske obavještajne zajednice.

Uživljen u konspirativnost, Žuljević će od Srba ishoditi dokumente u Republici Srpskoj na ime Mišo Mišić koji će mu u mirnodopskom razdoblju poslužiti za kontakte sa srpskim ratnim zločincima i kriminalcima." U hrvatsko-srpski rat, kao vojnik, uključio se u kolovozu 1991. Postao je pripadnik 4. splitske brigade, koja je ratovala u zaleđu dalmatinskih gradova.

Kako nije sudjelovao u spektakularnim ratnim akcijama protiv JNA, Žuljević se iz tog razdoblja najradije sjeća sela Čavoglave, gdje je prvi put, jedne noći oko logorske vatre, čuo budući hit tada nepoznatog Marka Perkovića zvanog Thompson, koji je svoj kasniji status zvijezde desnog krila hrvatske estrade osvojio zahvaljujući maskirnoj uniformi dobrovoljca Domovinskog rata.

Teritorij Republike Hrvatske napustio je tri mjeseca nakon njenog međunarodnog priznanja, u travnju 1992. Kao dobrovoljac koji se samoinicijativno vraća u zavičaj da bi ratovao protiv JNA i Srbije, Žuljević je poslan u Bugojno gdje se već uvelike pripremala realizacija zaključaka s tajnog sastanka Franje Tuđmana s prvacima HDZ-a BiH iz jeseni 1991.9 Na spomenutom sastanku eksplicitno je dogovoreno pripajanje tzv. hrvatskih povijesnih prostora u BiH Republici Hrvatskoj.

Njegovi su bili 'Garavi', ljudi crno oslikanih lica

Žuljeviću je rečeno da u gradu postoji ekskluzivno hrvatski krizni štab, da su lokalni Hrvati dobro naoružani, da su trupe JNA prilično slabašne i da se, ukratko, očekuje samo dobar povod za ucrtavanje novih hrvatskih granica. Razočaran, otkrio je da su stvari na terenu potpuno drukčije: u bugojanskoj općini nakon prvih višestranačkih izbora vlast jest osvojio HDZ, ali uz pomoć muslimanskih glasova, JNA je još uvijek čvrsto stolovala u kasarnama, a jedini pokret otpora bio je koncentriran u Teritorijalnoj obrani pod zajedničkim hrvatsko-muslimanskim zapovjedništvom lokalnih ogranaka HDZ-a BiH i SDA u osnivanju.

Ono što je Žuljević poduzeo može se definirati kao zametak hrvatske “pete kolone” u suverenoj državi. Kako će sam poslije pripovijedati, regrutirao je tridesetak Bugojanaca, s podebljim policijskim dosjeima, obukao ih u maskime uniforme, zalijepio na njih oznake Hrvatske vojske i proglasio ih prvom, elitnom oružanom jedinicom Republike Hrvatske u srednjoj Bosni. 

Amblemi Hrvatske vojske, istina, zamijenjeni su nakon tjedan dana znakovima HVO-a, oružane sile Hrvatske zajednice Herceg Bosne koja je samo deklarativno priznavala postojanje šire domovine Bosne i Hercegovine. Naziv “Garavi” dali su im seljaci, koji u tom predratnom metežu nacionalnih formacija i njihovih frakcija doista više nisu shvaćali tko koga predstavlja, tko koga zagovara i tko što namjerava. Žuljevićevi ljudi bili su prepoznatljivi po tome što su se, skrivajući identitet, u Uskoplju i Bugojnu pojavljivali crno oslikanih lica. Kamp su uredili u napuštenom pastirskom selu Okolišće u nepristupačnoj planinskoj zabiti bugojanskog kraja. Već tu je, navodno, Žuljević postao izvrstan strijelac iz svih vrsta oružja.

Prva dva mjeseca nakon osnutka “Garavi” su ratovali protiv Srba. U suradnji s hrvatsko-muslimanskom Teritorijalnom obranom, zauzeli su bazu JNA u Zijametu. Nešto kasnije asistirali su HV-u u borbama na Kupresu koje su se pretvorile u masovni pokolj pre-živjelih branitelja Vukovara. Nakon hrvatskog poraza Kupreška visoravan, strateški važna poveznica Hrvatske i srednje Bosne, sve do 1994. bila je pod srpskom kontrolom.

Prema općem mišljenu hercegbosanskog javnog mnijenja - ono je događaje ocjenjivalo potpuno drukčije od hrvatske javnosti - na Kupresu je Žuljević dva puta demonstrirao zavidnu hrabrost. Te 1992. predvodeći “Garave” pobio je iz zasjede neku četničku skupinu srbijanskih dobrovoljaca koji su sami sebe prozvali “Bela rada”, a u drugoj bici za Kupres 1994., u izravnom okršaju s neprijateljem, izgubio je nogu i postao teški invalid.

Rat s Muslimanima počeo je za Žuljevića mnogo prije otvaranja sveopćeg hrvatsko-muslimanskog krvoprolića u prosincu 1992. Šest mjeseci prije, u lipnju 1992., Žuljevićeva postrojba, što je bio prvi zabilježen slučaj hrvatsko-muslimanskog okršaja, sudarila se s dojučerašnjim saveznicima iz Teritorijalne obrane kod Gornjeg Vakufa.

Nije ih se moglo disciplinirati

Kontrolirajući prometnicu, zapovjednici TO-a izdali su nalog da se Žuljevićevi ljudi, kao paravojna, neregularna formacija, izvan kontrole njihova štaba, zaustave na kontrolnom punktu i razoružaju. Prinuđeno im je da skinu oznake HVO-a i da se priključe TO-u. “Garavi” su uzvratili vatrom; u puškaranju su pale i prve žrtve, poginuo je Žuljevićev zamjenik. Kao preuranjeno provociranje hrvatsko-muslimanskog raskola, incident je nekako zataškan. Premda su propagandno-psihološke pripreme već uznapredovale, u Zagrebu se procjenjivalo da situacija za novi rat još nije sasvim zrela.

Kada je u rujnu 1992. završeno naoružavanje i ustrojavanje HVO- a, “Garavi” su svrstani u kategoriju specijalnih jedinica koje, primamo, obavljaju revolucionarno-političke zadaće. Prema mostarskim planovima, prvi cilj te “revolucije” nisu bili Muslimani ¡Teritorijalna obrana, nego Kljuićevi sljedbenici u HDZ-u BiH koji su na prvim slobodnim izborima osvojili vlast u gradovima i naseljima s hrvatskom većinom. 

U maskirnim uniformama, naoružani automatima, “specijalci” su iz općinskih i gradskih ureda fizički protjerivali predstavnike i činovnike općinskih uprava, zamjenjujući ih mostarskim namjesnicima HVO-a. Žuljević i njegovi “Garavi” na isti su način u Bugojnu Vladu Šoljića, izabranog predsjednika općine, promovirali u lokalnog vojno-civilnog diktatora koji je, raspustivši općinsku, višenacionalnu skupštinu, bugojansko područje proglasio dijelom “hrvatskog povijesnog prostora”, podsjeća Express.hr u iznimno zanimljivom i opsežnom tekstu.
 

 



 

 

 

 

 



 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.