VIDEO Na današnji dan cijeli je svijet odahnuo, spriječeni su deseci milijuna ljudskih žrtava

U to su vrijeme obje velesile raspolagale raketnom tehnologijom (interkontinentalna raketa) koja je omogućavala uništenje ciljeva na udaljenosti od 14.000 km.

To je omogućavalo da se teritorij protivničke zemlje dosegne s vlastitog teritorija. Pored toga, imali su na raspolaganju i eskadrile bombarder-a (B-52 Stratofortress odnosno Tupoljev Tu-95) koji su jednako tako mogli obaviti takav napad.

Ali obje metode napada imale su nedostatak, da je ostajalo određeno vrijeme za uzbunu što je pružalo mogućnost neprijatelju da pokrene protumjere.

Kako bi se protivniku što više smanjilo vrijeme za uzbunu, trebalo je nuklearne rakete smjestiti što je moguće bliže teritoriju neprijatelja. Ta preduvjet su SAD ostvarile 1959. stacioniranjem raketa srednjeg dometa tipa Thor i Jupiter u Italiji i u Turskoj.

U tom trenutku SSSR nije imao mogućnosti stacionirati svoje nuklearne rakete srednjeg dometa na domak teritorije SAD-a.

Tek s bijegom diktatora Fulgencija Batiste s Kube u siječnju 1959. i priznanjem pobjede gerile pod Fidel Castrom pojavila se mogućnost Sovjetima da nadoknade taj taktički nedostatak.

Dana 14. listopada 1962. započela je jedna od najopasnijih nuklearnih kriza u povijesti. Naime, toga je dana američki avion za izviđanje tipa U-2 snimio prve fotografije sovjetskih raketnih baza na Kubi.

Rakete su bile tipa SS-4 (sovjetska oznaka R-14 Dvina), naoružane nuklearnom bojnom glavom jačine od 1 do 2,3 megatona. Imale su domet od preko 2000 km, što je značilo da su lako mogle doseći velik dio teritorija SAD-a.

Maksimalna brzina bila im je preko 9200 km/h, dakle mogle su pogoditi američke ciljeve u vrlo kratkom roku. To je sovjetima davalo izrazitu stratešku prednost, jer su sada mogli uništiti ciljeve u SAD-u brže nego što je Amerika mogla uzvratiti napad.

Sljedećeg dana po snimanju CIA je analizirala fotografije i uočila rakete, a narednog dana obaviješten je predsjednik Kennedy. Kubanska raketna kriza je počela.

Svijet se 13 dana nalazio na rubu nuklearnog rata.

Na kraju su ipak prevagu odnijele hladne glave. Sovjeti su maknuli svoje rakete s Kube, a vođe SAD-a obećale su da neće izvršiti invaziju Kube. Iako to dugo vremena nije izašlo u javnost, Amerikanci su se usto obvezali da će maknuti svoje nuklearne rakete iz Turske.

Kubanska raketna kriza danas se smatra najopasnijom vojno-političkom situacijom u ljudskoj povijesti, obzirom da je u 38 dana, koliko je trajala, po prvi put ljudska civilizacija bila pred realnom mogućnošću potpunog istrebljenja.

Ozbiljna situacija nastala oko razmještanja sovjetskih raketnih postrojenja na već komunističkoj Kubi, dovela je svijet na rub nuklearnog rata.

Sukobljene strane u hladnoratovskom svijetu, SAD i SSSR, tada su predvodili John F. Kennedy i Nikita Hruščov. Za rješenje nuklearne krize između Moskve i Washingtona značajno se zauzeo papa Ivan XXIII. poslavši pismo Kennedyju i Hruščovu, a preko Radio Vatikana svijetu je uputio apel za mir. 

Kennedy je zamolio Papu da bude most između Kremlja i Washingtona.