Velimir Đerek nije htio reći majci da ide u Vukovar, a zlatni lančić Ivana Brdara djevojčici je obilježio život

Velimir Đerek

Velimir Đerek, najmlađe dijete Zorke rođene Tomaso­vić i Ante Đereka iz Vinjana Gornjih, rođen je 14. kolovoza 1965. u Imotskome. Vrlo rano, prije sedme godine i pola­ska u školu, Velimir i njegove dvije starije sestre Senka i Rajka ostaju bez oca pa brižna majka Zorka sama nastavlja skrb o troje djece.

Osnovnu školu Stjepana Radića do četvrtoga razreda pohađao je u područnoj školi u Vinjanima Gornjim, a više razrede osnovne škole završio je u matičnoj školi u Imot­skome. Djetinjstvo i mladost Velimir je proveo u Vinjani­ma Gornjim, pa ipak, prije završene srednje škole, odlučio je otići u Zagreb i tamo nastaviti živjeti i raditi. Vele, kako su ga od milja zvali njegovi najbliži, sam se probijao kroz život, usput upijajući i učeći, te je početak rata dočekao na poslu recepcionara u hotelu Esplanada u Zagrebu.

Oni koji su ga poznavali sjetit će se s ljubavlju dobroga imotskog djeteta Velimira Đereka, uvijek nasmijanoga, spre­mnoga na šalu i pjesmu, imitiranje Mladena Delića pri prijenosu utakmica koje i danas pamte, a posebno po nježnosti i poštovanju prema starijim osobama.

Kada je u lipnju 1991. godine zadnji put bio u Imotskome, sestri Senki dao je naslutiti kako se sprema otići nekamo i da određeno vrijeme neće biti u Zagrebu te da to ne govori majci. Ipak, kada je toga 11. lipnja 1991. u 11:30 sjeo u autobus Imotski – Zagreb, majka Zorka upitala je kćer Senku: "Jesi li vidjela kako se tamo okrenuo prema kući i kako je sve razgledao kao da se nikada neće vratiti? Imam ružan predosjećaj…". Majčino se srce nije dalo prevariti.

U rujnu se ponovno javio Senki telefonom, dao joj je broj Kluba Vukovaraca u Zagrebu gdje se može informirati o njemu te rekao kako odlazi u Vukovar. Na sestrine molbe i suze da ne ide, upite vidi li što se u Vukovaru događa, tvrdoglavo je odgovorio: "Osjećam da se Hrvatska brani u Vukovaru i idem u Vukovar. Nikome ne smiješ reći, a materi laži".

Velimir Đerek uspio se sestri javiti dva puta iz Vukovara. Drugi put nazvao je 12. listopada 1991. oko 13 sati. U stanu kod sestre Senke zatekla se i majka koja je uspjela s njim kratko razgovarati, slagao joj je da je na nekome aerodromu u Zagrebu, a ona je donekle utješena prepustila slušalicu Senki kojoj je Velimir rekao da će je nazvati isti taj dan u večernjim satima.

U večernjim satima toga istog dana, u vrijeme dok je na drugome kraju Hrvatske njegova sestra u nemiru uzalud iščekivala bratov poziv, Velimir Đerek, imotski sin i vuko­varski Sokol, poginuo je pri granatiranju Sajmišta kao za­povjednik 1. bojne 204. brigade (Sajmište).

Pukovnik Ivan Anđelić Doktor ispričat će o Velimirovoj hrabrosti i požrtvovnosti, osjećaju sigurnosti koji je budio kod suboraca. Sjećao se njihovih razgovora preko motorole i prepoznatljivoga govora kojim je hrabrio suborce, a plašio neprijatelja, neistinom koju neprijatelj nije mogao znati, ali ih je zbunjivala i često omogućavala povlačenje ili preustroj redova branitelja.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije iz masovne grobnice na Novome groblju u Vukovaru Velimir Đerek identificiran je, a potom 23. svibnja 1998. pokopan u obi­teljskoj grobnici u Vinjanima Gornjima. Kada je poginuo, Velimir Đerek, sin i brat, imao je samo 26 godi­na.

Ivan Brdar

O Ivanu Brdaru danas se ispredaju brojne pri­če, neke možda tijekom vremena i pretjerane, ali ono što se doista dogodilo, o čemu svjedoče njegovi brojni još uvijek živi suborci, dovoljno je da se pred spomenom imena toga mladića s pijetetom zami­slimo.

Ivan Brdar rođen je 15. lipnja 1968. u selu Gornji Rujani, općina Livno, BiH, kao najmlađe od troje djece Janje rođ. Papić i Josipa Brdara. Osnovnu ško­lu pohađao je u obližnjim Lištanima, a Ivanov kole­ga iz najranije mladosti Ivan Barun reći će kako se Brdara sjeća kao uzornoga dječaka, ponajboljega po učenju u razredu, prema kojemu su se ostali rodite­lji ravnali: "Prvo pitanje kada bih došao kući, bilo je: ‘Koliko si dobio?’ a na moj, ne baš najbolji odgovor, uslijedilo bi protupitanje: ‘A Brdar?’".

Srednju školu, ondašnji Građevinski obrazovni centar Zvonko Brkić, a danas Graditeljska tehnička škola, Ivan je upisao u Zagrebu jer je tamo mogao stanovati kod strica, imenjaka Ivana Brdara kojega je jako volio. Njegov srednjoškolski kolega Damir Mlačić, inače i sam sudionik Domovinskoga rata kao pripadnik Tigrova, spominje Ivana kao hiperaktivnoga mladića željnoga dobrog društva i šale. Naime, kako je Ivan dobivao bonove za hranu, neke bi i dodatno pri­bavio pa je znao domicilne kolege iz srednje škole povesti na ručak u menzu.

Ljetne i božićne blagdane redovno je i dalje provodio u svome rodnom kraju, za koji je bio neraskidivo vezan. Nakon srednje škole 1987. godine Ivan odlazi na odsluženje vojnoga roka u nekadašnji JNA, u Ma­kedoniju, ne sluteći kako će se naći u istoj jedinici upravo sa svojim prijateljem iz osnovne škole, Ivanom Barunom. Prisjećajući se tih dana, Barun će o imenjaku Brdaru ispričati nekoliko anegdota, između ostalih i ovu, u kojoj naglašava: "Ivan je imao poseban osjećaj za pravednost", te nastavlja: "Robert Balint, po nacionalnosti Mađar, bio je visok, bolje reći nizak, oko 160 centimetara, s jako velikom dioptrijom, oči su mu izgledale veće od glave, kroz te naočale, čudno da je uopće zbog toga i mogao u vojsku, svijetle puti, gotovo albino, rijetke kose… Svatko bi rekao, jadno i tužno je izgledao. Slabo je govorio tzv. hrvatsko-srpski jezik, bio je povučen i na njemu su se mnogi iživljavali. Zahtijevali su od njega da im namješta krevet, čisti obuću, a pretpostavljam kako su mu neki od njih čak i pare otimali. Momak je samo bojažljivo šutio i slušao. Ivan mi je rekao: ‘Pogledaj ovog jadnika, on neće priživit ove hijene. Triba nešto učinit za njega’.

I tako, uvečer, u vrijeme kada smo svi morali gledati Dnevnik, Ivan izgasi TV, izvede tog Mađara ispred svih i kaže: ‘Sad ću vam održat’ predavanje o ljudima, poštovanju i prijateljstvu. Krenit ću od početka. Znači, najprije su bile modro-zelene alge, pa paramecij, amebe, jednostanični organizmi… Svakako, na kraju se pojavio čovik. Ovo je Robert Balint, sitan, žut, dalekovidan i povučen momak. On je čovik, ka’ i svi mi ostali. On je dosta manji od nas, ali puška mu je jednako teška, čizme su mu 10 posto njegove težine, a mora jednako trčat' itd. Neki su se do večeras prema njemu odnosili ka’ da nije čovik. To je bilo do večeras. Od večeras, ja sam njegov čuvar. ‘Ko bude maltretira Roberta, spremit ću ga kući kao trajno nesposobnog za vojsku’.

Tako je nekako održao predavanje. Zatim je pozvao pred sebe Isufa Rugovaja i napravio mu ispred lica ne­koliko zadnjih kružnih i prednjih i još par tih borilačkih poteza. Isuf je inače važio kao najbezobrazniji među vojnicima i bio je dosta fizički jak, ali tu demonstraciju je strpljivo i pametno prešutio. Nakon toga, tog maloga Mađara više nitko nije zadirkivao niti mučio, a on je Ivanu svaki dan zahvaljivao. Plakao je i grlio Ivana kada smo krenuli kućama".

Po povratku iz JNA-a Ivan je upisao Građevinski fakultet, ali je, nakon što je primljen u specijalnu postroj­bu MUP-a, prekinuo studij. Početkom rujna 1991. godine priključuje se postrojbama HOS-a, aktivno radi na prikupljanju oružja za Vukovar te 26. rujna 1991. sa skupinom od još 40 hosovaca odlazi na vukovarsku bojišnicu.

Zvonimir Ćurković, jedan od zapovjednika HOS-a, reći će kako je Ivan bio izvrstan strijelac i požrtvovan borac, a krasila ga je posebna etika prema civilima. Zato je važno uvijek iznova ponoviti Ivanove riječi koje su se odnosile na civile srpske nacionalnosti: "Na te se civile najviše mora paziti i prvi ću pobiti one koji ih budu taknuli".

Njegov suborac Ivan Široki prisjetit će se kako je sa zaprepaštenjem gledao u Ivana kada si je, nakon ra­njavanja 9. rujna, sam naživo šivao ranu na nozi: "Uvijek ga se sjetim onako crn, zalizan i glasno pjeva gangu. Vrhunski borac je bio".

U monografiji 4. bojne 3. brigade pukovnik Ivan Anđelić Doktor, govoreći o svome ranjavanju, zapisat će: "Vidio sam kako Brdar vadi iz svojih potkoljenica pet-šest gelera, šiljasti kao čavli, on ih čupa rukama i psuje četnicima majku.

Ono što je malo poznato, ne samo široj javnosti, nego i braniteljima Vukovara, jest kakvo je herojsko djelo već sljedeći dan napravio Ivan Brdar. Naime, 10. listopada, ranjen, u okruženju na Sajmištu ostao je Zdenko Štefančić, poznatiji kao Plavi 5. U pokušaju njegova spašavanja teško je ranjena Vasilija Tucker, koja je pogo­đena s jedanaest metaka, prvo je teško ranjena rafalom s transportera, a nakon toga ju je gađao snajper, dva sata ležala je na otvorenome dok su je bezuspješno, pod paljbom, suborci pokušavali izvući.

Svijest mi se naizmjenično gubila, pa opet vraćala. Očima sam im pokazivala da odu jer nisam mogla govori­ti. Kako su me pokušavali vući za ruke jer mi je noga visila, u otvorene rane na tijelu zabijali su mi se i geleri koji su bili svuda po cesti. Vidjela sam da su očajni, ali Brdar nije odustajao. U jednom trenutku sam vidjela njegovo lice pred sobom, rekao mi je: ‘Ti si naša, nikuda ti ne ideš, ne damo te’, a onda sam ponovno izgubila svijest. Nekoliko dana prije, naišao je dok sam motala zavoje, pitao me je imam li dosta toga, a ja sam odgovorila kako mi se čini da ćemo morati kidati i uniforme kako bi imali dovoljno za ranjenike. ‘Uzmi prvo moju’, rekao mi je".

Dva dana kasnije, 12. listopada 1991., u večernjim satima u blizini raskrižja Preradovićeve i Duge ulice u jednome dvorištu Ivan Brdar smrtno je ranjen. Preminuo je na rukama Nikice Burića – Samoborca. Posljed­nje riječi bile su mu: Pozdravi mi s… Nikica pretpostavlja kako je htio reći sestre, pa potom dodaje: Prošao sam brojna ratišta, Vukovar, Maslenicu, Južno bojište, susreo sam puno branitelja, ali teško da sam sreo hrabri­jeg čovjeka i ratnika od Ivana Brdara. "Kada smo ga donijeli onako krvavog u bolnicu, očajan i ljut, rekao sam dr. Njavri: ‘Ovaj je zaslužio da ga fino operete, ako ne najbolji, bio je najhrabriji na Sajmištu’".

Govoreći o Ivanu Brdaru, Nikica Burić ispričat će još jednu neobič­nu priču. Prigodom jednoga zajedničkog odlaska u stožer, dva dana prije Ivanove pogibije, te nakon toga odlaska u bolnicu u kasnim satima kako bi posjetili ranjene suborce, jedna od medicinskih sestara ponudila im je kavu. Sjeli su za stol u maloj prostoriji, a Ivan – reći će Nikica – koji je za djecu po skloništu uvijek imao nešto u džepovima, desetogodišnjoj djevojčici koja se tamo motala oko stola, s obzirom na to da ništa drugo nije imao kod sebe, skinut će s kape malenu šahovnicu. Tamo je bila još jedna djevojčica, od pet-šest godina, a za nju nije imao više ništa. Odjed­nom, skinuo je s vrata zlatni lančić, stavio ga na njezin i rekao joj: Tebi ću ovaj lančić posuditi, ako preživim, vratit ćeš mi, ako ne, zadržat ćeš ga za uspomenu na mene. Nikici, koji ga je pogledao, rekao je: Meni, ionako, više neće trebati.

Rekao sam mu kako priča gluposti, ali već tada sam imao čudan, neugodan osjećaj, dodaje Burić. Deseto­godišnja djevojčica bila je Jelena Zera, a petogodišnja Ivona Asađanin. Očevi obiju djevojčica bili su vozači hitne pomoći u bolnici. Obojica su živa dočekala slom obrane grada, obojica su deportirana na farmu Ovčara i tamo mučki ubijena.

Tada petogodišnjakinja, danas mlada žena, Ivona Asađanin sačuvala je Ivanov lančić, na kojemu s jedne strane piše ime njegove tadašnje djevojke – Ksenija, a s druge strane pločice ugraviran je datum – 1. 1. 1991.

Nakon pogibije tijelo Ivana Brdara privremeno je pokopano na tzv. Bolničkom groblju, a tijekom okupa­cije premješteno je na današnje Novo groblje u Vukovaru. Njegovi posmrtni ostatci ekshumirani su u lipnju 1998. te pokopani 20. lipnja 1998. u njegovim rodnim Gornjim Rujanima. Slika njegove majke Janje, nači­njena prije ekshumacije na vukovarskome groblju, na mjestu današnjega Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, obišla je svijet. Kada je poginuo braneći Hrvatsku u Vukovaru, Ivan Brdar, sin i brat, imao je samo 23 godine.

Velimire i Ivane, nismo vas zaboravili.