Velikosrpska ideologija ponovno napada hrvatski jezik! Evo što su smislili sada...

Tako su sredinom prošle godine sudionici Treće interkatedarske srbističke konferencije – koju čine predstavnici svih srbističkih katedri na svim filološkim, filozofskim, učiteljskim i pedagoškim fakultetima u Srbiji, tzv. Republici Srpskoj i Crnoj Gori, uključujući i predstavnike Instituta za srpski jezik SANU, Instituta za književost i umjetnost u Beogradu, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, Društva za srpski jezik i književnost Srbije i Zavoda za unaprjeđenje obrazovanja i odgoja u Beogradu jednoglasno – usvojili tzv. Deklaraciju o granicama srpskog jezika.

Već u samome uvodu ove jezične deklaracije ističe se sljedeće: "Konsolidacija srpskoga državno-političkog prostora u vremenu VII.-X. stoljeća u istočnom predjelu nekadašnje rimske provincije Dalmacije, djelomično i Donje Panonije i Gornje Mezije dala je geografsku osnovu za formiranje posebnog srpskoga govornog tipa, koji će se u vremenu X.-XI. stoljeća diferencirati iz kasnopraslavenskog jezika kao starosrpski jezik. Na zaokruženom prostoru nastat će štokavski jezički tip, upravo srpski – primarno vezan za srpski narod i njegove zemlje".

U nastavku čitamo: "Metanastazinka kretanja, započeta turskim prodorom na Balkanski poluotok dubinski će promijeniti sastav stanovništva od Vardara do Zagrebačke gore, Žumberka i Bijele Krajine. Štokavski govori su se stabilizirali na prostoru znatnog dijela sadašnje Hrvatske, čitave Bosne i Hercegovine (s Republikom Srpskom), gotovo cijele Srbije (s pokrajinama) i pograničnih zona u Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji".

I dalje: "Migracije i raznovrsni etnolingvistički procesi doveli su do toga da je značajan dio stanovništva koji se služi srpskim narodnim jezikom istupio iz srpskoga nacionalnog korpusa ili je prihvatio štokavski, nikada se i ne nalazeći u ovome korpusu."

Negiranje postojanja hrvatskog jezika

Ne ide, naravno, ni bez Vuka Karadžića: "Općepoznato je da je početak standardizacije i kodifikacije srpskoga književnog jezika vezan za rad Vuka Stefanovića Karadžića. Vuk je u svom pedesetogodišnjem radu (1814.-1864.) napravio prvu i standardizaciju i kodifikaciju srpskoga književnog jezika. Taj Vukov srpski književni jezik i pravopis usvojen je u svim tadašnjim državama i provincijama gdje je živio jezikom povezan narod srpski: Srbiji, Vojvodini, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. Na svim tim prostorima prihvaćena su gotovo sva Vukova standardizacijska i kodifikacijska rješenja. Osim u jednom slučaju: u slučaju Vukova naziva jezika. Tako se Vukov književni jezik, koji je za Vukova života bio imenom samo srpski, poslije toga javlja i kod Srba pod imenom srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, a po njegovom ukidanju raspadom SFRJ, još pod četiri imena: kao hrvatski, kao bošnjački/bosanski, kao crnogorski, i kao bunjevački jezik".

Zaključak velikosrpskih jezikoslovaca ne ostavlja dvojbe: "Prema svim znanstvenim lingvističkim kriterijima identiteta standardnog jezika – (1) genetičkom, (2) strukturnom i (3) komunikativnom – ta imenom četiri različita jezika jesu isti zajednički lingvistički jezik. To su, strogo lingvistički gledano, samo različite inačice jednoga istoga lingvističkog Vukova i vukovskog srpskoga jezika, sa statusom političkih jezika".

Kao što se vidi iz priloženoga, Srbi negiraju postojanje hrvatskoga jezika. Za njih je štokavski isključivo srpski. Poruka je jasna: tako gdje je štokavski tamo su i granice "srpskog sveta" koji – rekao je svojedobno Aleksandar Vulin – podrazumijeva jedan državni prostor.

Naravno, teza o štokavskom kao isključivo srpskom jeziku samo je jedna u nizu velikosrpskih izmišljotina i besmislica. U knjizi "Raspre i rasprave" Mirko Tomasović tako podsjeća kako je novoštokavština uvedena u hrvatski jezik nekoliko desetljeća ranije nego u srpski. Gajeva Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja (1830.) i njezina primjena u "Danici" (1835.) prethode primjeni Vukove reforme i njezinu manifestu Rat za srpski jezik i pravopis (1847.) Đure Daničića. Srbobranitelji u okviru Austrijske carevine izborili su se da se službeni zakoni i propisi objavljuju na njihovom crkvenoslavenskom jeziku, odvojeno od štokavske ilirske inačice. Najučeniji Srbin tog vremena, klasicistički pjesnik Lukijan Mušicki, umro 1837., izražava se na crkvenoslavenskom, ruskoslavenskom, srpskoslavenskom, kako se već zvao srpski idiom, što je bjelodano iz njegovih višesveščanih sabranih stihova (Stihotvorenje, 1858-1848). Uostalom, "otac moderne srpske nacije", Ilija Garašanin, svoje glasovito Načertanije (1844), program srpske državne osvajačke politike, piše, kako već i naslov svjedoči, na tom idiomu, ne pak na štokavštini.

U književnosti u užem smislu Karadžićeva reforma izvojštila je pobjedu tek u "Pesmama" Branka Radičevića, klasičnoj zbirci srpskog romantizma, ali je ta zbirka tiskana 1847. Do tada, 1840-1846., navodi dalje Tomasović, bilježimo čitav niz klasičnih djela hrvatskog romantizma: drama Ivana Kukuljevića "Juran i Sofija", izvedena je 1849., iste godine kada je Stanko Vraz okupio u zbirku "Đulabije", nakon kojih slijedi spjev Ane Vidović Stanko i Anka (1841); 1842. pojavila se Demetrova poema "Grobničko polje" i putopis Matije Mažuranića "Pogled u Bosnu"; autor Grobničkog polja 1844. objavljuje tragediju "Teuta", njegov šurjak Ivan Mažuranić 1846. slavni ep "Smrt Smail-age Čengića", kao i Petar Preradović prvu zbirku pjesama "Pervenci". Ni 1845. nije ostala bez velikog književnog događaja s "Pustositnicama" Antuna Nemčića, najboljom prozom iz prve faze hrvatskog romantizma. Dakle, do Radičevićevih "Pesama" iz 1847. hrvatska je literatura višežanrovski organizirana na jeziku kojemu je podloga štokavština.

'Granice srpske književnosti'

Pred koji je dan održana Četvrta interkatedarska srbistička konferencija na kojoj je usvojena Deklaracija o granicama srpske književnosti. Nakon velikosrpskog crtanja granica jezika, sada se crtaju granice srpske književnosti. Iz deklaracije dovoljno je izdvojiti sljedeći dio: "S obzirom na tradiciju interpretacije razlikovanja srpske od drugih književnosti, u vezi sa suvremenim odnosom prema granicama srpske nacije, kulture i književnosti, obuhvaćaju cjelokupni korpus srpske književnosti: narodnu, staru (uključujući i dubrovačku književnost) i novu književnost, kako je navedeno u Deklaraciji o kanonu srpske književnosti na Drugoj interkatedarskoj srbističkoj konferenciji 2021. godine."

Ovdje treba spomenuti i tzv. Povelju o srpskom kulturnom prostoru iz 2019. koja u srpski kulturni prostor ubraja Dubrovnik i Boku kotorsku.

Iako se kod nabrojanih dokumenata radi o područjima "kulture", i više je nego jasno kako se iza njih krije osvajački geopolitički rukopis. I nikada umrla velikosrpska ideologija. Srbija danas nema vojne, političke i ekonomske kapacitete za osvajanje tuđih teritorija, no kad bi to mogla, ona bi to ponovno pokušala učiniti.

U Srbiji i dalje traje mržnja prema okolnim narodima i čekaju se "bolje okolnosti" kako bi se ostvarili devedesetih godina nerealizirani ciljevi. Nevolja je u tome što velikosrbi imaju, kad je u pitanju jezik, svoje saveznike i u projugoslavenskim krugovima u Hrvatskoj koji su pred koju godinu potpisali tzv. Deklaraciju o zajedničkom jeziku. Povijest nas uči: prvo idu jugoslavenske ideje, a nakon njih četnička kama i jama. Zato Hrvatska i dalje treba biti na oprezu. Velikosrpska ideologija duboko je poremećeni skup ideja koja obilježava duboka iracionalnost, malicioznost, lažljivost i nasilje. Ta je ideologija vrlo uporna. Kao i glupost, nikada se ne umara.