Veliko srce im je u genima - Melita Vukušić

Starija generacija, osobito ljubitelji nogometa, prisjetit će se Tonka Vukušića, diplomiranog politologa i sportskog djelatnika koji je preminuo 2011. godine. Tonko Vukušić igrao je nogomet od 1950. do 1963. godine, te spada u red najboljih strijelaca Dinama toga vremena. Potom se posvetio trenerskom pozivu. Najprije u Lokomotivi iz Vinkovaca, zatim Dinamu iz Vinkovaca, pa Borovu, Slogi iz Vukovara, Spačvi iz Vinkovaca, Osijeku, Zadru, Kopru, Vojvodini iz Novog Sada, Mladosti 127 iz Suhopolja i Croatiji iz Toronta. Kao trener uveo je 5 klubova u Drugu ligu te 4 kluba u Prvu ligu. Posebno uspješan bio je u matičnome klubu vinkovačkome Dinamu, odnosno Cibaliji, te kao trener Kamen Ingrada iz Velike i Virovitice. Obnašao je mnoge dužnosti, bio je predsjednik Zbora nogometnih trenera HNS-a, dugogodišnji član Stručne komisije HNS-a; bio je izbornik vrste II. lige-zapad i član raznih stručnih komisija HNS-a.

Tonko Vukušić je otac, a Mirko stariji brat Melite Vukušić, široj javnosti puno manje poznatoj od njenoga oca i brata, ali jednako velikoga srca, rekli bismo, ono im je takvo u genima. 

Pa ipak, Melita Vukušić je ime koje  stanovnici Vukovara i okolice, posebno ljubitelji životinja i oni koji na bilo koji način o njima skrbe u cijeloj Vukovarsko-srijemskoj županiji, itekako prepoznaju. 

Melita, rodom Vinkovčanka koja s obitelji živi u Bogdanovcima, već dugi niz godina brine o napuštenim i zlostavljanim psima i mačkama, a broj onih koje je do sada uspjela udomiti odavno je prešao broj od tri stotine. 

Na pitanje kako je osoba kojoj je do diplome Pravnog fakulteta ostao jedan ispit, supruga i majka troje djece, za takoreći životni poziv odabrala spašavanje životinja, ne zna ni ona sama točno odgovoriti.

"Nešto su posložile životne okolnosti, rat, izbjeglištvo, a ponajviše neizmjerna ljubav prema životinjama. Otac nije želio životinje u kući i kada sam donijela napuštenog malog pekinezera, jedva je dozvolio da ga zadržim. Kasnije je Dundo, kako smo ga navali, s nama prošao sve, i prognaništvo i putovanja, a otac je jednom prigodom izjavio kako ga ne bi dao nizašto. Drugog psa nam je on osobno donio. Doslovno ga je kupio na ulici. Susreo je dječaka koji je u vrećici nosio štene i kada ga je pitao kamo ga nosi, dječak je odgovorio da ga prodaje. U ono vrijeme dao mu je za njega 500 kuna, što je nas šokiralo. Sjećam se kao danas i to mi je jedna divna uspomena na oca, tata dolazi kući i u svojoj šilterici nosi maloga psa. On, koji je tvrdio kako ih ne želi." 

Melita se s obitelji 2010. godine nastanila u Bogdanovcima, selu nedaleko od Vukovara. Navodi kako zbog pasa nema problema sa susjedima, imaju razumijevanja, ali i ona sama uvijek vodi računa kako ne bi bili nikome problem. Sa smiješkom kaže kako joj je poznato i da neki suseljani kada je vide kažu "to je ona luda što hrani i skuplja lutalice", ali sve je to ljudski i  na to je već odavno oguglala. 

"Naravno, ponekad bude jako teško i bez podrške i pomoći supruga i djece, ne bih izdržala. Mi smo peteročlana obitelj, puno je tu obaveza, aktivnosti, školskih, izvanškolskih, treninga, ne želim da itko od njih bude na bilo koji način zapostavljen, no oni znaju kako ovo nije moj hir ili prolazni hobi, te da sve ima itekako smisla, a udomljeni napušteni dlakavci za koje se htio – ne htio uvijek  emotivno vežeš, najveća su mi nagrada". 

Zanimljiva je činjenica kako najveći broj "dlakavaca", kako ih naziva, udomi izvan Hrvatske, te da u Hrvatskoj ljudi, barem iz njenoga iskustva, premalo udomljavaju životinje, a mnogi psa radije kupe. 

Prije je odlično surađivala s udrugom "Pfotenfreunde Bayern",  sada sa "Animal Rescue Europe" Godišnje preko njih udomi i do 40 pasa. S njima se potpišu ugovori, a oni za udomitelje imaju vrlo ozbiljne provjere i rigorozne kontrole. Od njih uvijek dobije povratne informacije i fotografije udomljenih životinja, a često i sami udomitelji pišu i šalju fotografije sa svojim novim ljubimcima. 

Na pitanje kako to sve financijski uspijeva, odmahuje rukom i kaže: "Ne pitajte. Svakako. Uvijek postoje dobri ljudi koji vole životinje i cijene ono što radim. Prate moju Facebook stranicu, pa se uključe donacijom, a organiziram i aukciju preko Facebook stranice Vukovarski sajam za dlakavce. Sve je dobrodošlo, hrana, pelene, dekice, igračke, ali najveći problem su novci za lijekove, liječenje i operacije. Sve životinje trebaju proći i tretman čišćenja od nametnika, cijepljenje, a o zlostavljanim i prebijenim životinjama da ne govorim. Tu moram spomenuti izvrsnu suradnju s veterinarskom stanicom 'Anubis' iz Vukovara, često me čekaju za plaćanje dok ne prikupim dovoljno novca, a na usluge mi daju i popust. Također, ne smijem zaboraviti osobe bez kojih ne bih uspjela, to su naše, kako ih zovemo 'tete čuvalice', koje napuštene životinje uzimaju na privremeni smještaj do oporavka ili udomljavanja. Bez njih ne bih uspjela. Puno puta su i one prebukirane, pa moramo prikupiti sredstva za plaćeni smještaj. Na žalost, u gradu ne postoji organizirana skrb za ovakve životinje, a ljudi po potrebi zaboravljaju kako ja nisam komunalni redar. Zovu me i danju i noću, a kada kažem kako jednostavno više nemam mjesta ili ne mogu, kažu – Pa ti se time baviš. Bavim, ali nisam za to plaćena, pojedinac sam, a ne udruga i doista se snalazim na svakakve načine kako bih izdržala. Trenutno, osim mojih pet, na skrbi imam još četrnaest pasa. Drži me ljubav prema životinjama i zadovoljstvo koje osjetim kada im uspijem pronaći dom. Ponekad se vrlo teško rastati od njih jer neke na udomljavanje čekaju i više od godine dana. Neke udomitelji vrate, budem tada jako nesretna. Psi nisu igračke, i "samo" životinje, to često zaboravljamo. Kada zbog zlostavljanja neke od njih ne uspijemo spasiti, čini mi se kao da će mi srce puknuti. Bude svakakvih situacija. Sjećam se male kujice Lise, mješanka u tipu jazavčara, pronašli smo je na obali Dunava u Borovu selu, obje zadnje noge, malo iznad šapa bile su joj čvrsto svezane. Najstrašnije je što je tako ležala danima, a oni koji su svoje pse šetali u blizini mislili su kako će ionako crknuti. Kada nas je jedna djevojka pozvala, jedna šapica joj je već bila otpala, a druga je visila. Ipak, preživjela je i udomljena je u Austriji. Susrećemo se sa svakakvim slučajevima, upucanim, prebijenim životinjama, ali i takvim poput psa Tea, koji je pet godina bio vezan i izgladnjivan na lancu od pola metra. Jadni pas, mokrio je u svoju posudicu kako bi pio. Njega smo vlasniku oduzeli pomoću veterinarske inspekcije. I on je danas, premda je nesretnik čekao dugo na to, ipak udomljen". 

Za donacije i pomoć pri spašavanju napuštenih i zlostavljanih mačaka, Meliti Vukušić se možete obratiti preko njene Facebook stranice ili Instagram profila Melitta Vu ili PayPal [email protected], te pomoći uplatom na račun Vukušić Melita IBAN HR 9623900013207816661.