Velepromet - pakao na kraju grada

U dvorištu vukovarske tvrtke Velepromet u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i srpske paravojne postrojbe još su sredinom rujna 1991., osnovale tzv. 'prihvatni centar' koji se sastojao od zidanih zgrada i sedam limenki u nizu, plus dvije izdvojene. Kroz njega je od rujna 1991. godine do ožujka 1992. prošlo desetak tisuća osoba, muškaraca, žena i djece, a prema popisu Udruge logoraša srpskih koncentracijskih logora,  nekoliko stotina ih se vodi kao ubijeno ili nestalo. Zavjet šutnje, nedostupnost zločinaca, skrivanje i premještanje grobnica, kao i humana sanacija istih, neki su od razloga zbog kojih ni danas ne postoji jedinstvena baza podataka, kako bi se utvrdio točan broj osoba ubijenih baš na Veleprometu, no činjenica je da je većina njih na tome mjestu straha i smrti viđena posljednji put.

Jedan od tek 35 preživjelih zarobljenika zloglasne stolarije, Petar Cvitanović, ispričao je kako su ih tamo bile nagurane stotine.

"Stajali smo stisnuti jedno uz drugo, no kako je prolazilo vrijeme i kako su ih kao stoku iz tora izvlačili i ubijali, prostor se praznio, da bi ponovno dovodili nove 'odabrane'. Jedan od posebnih krvoloka koje pamtim bivši je zaposlenik 'Željezara', tada mlad čovjek koji nas je neumorno batinao. U jednom sam mu trenutku poželio reći: 'Odmori malo' – taj nas je mlatio dan-noć. Danas bezbrižno živi u Novom Sadu".

Preživjeli s Veleprometa, vukovarski policajac Miljenko Miljković, u svojoj knjizi Vukovarski deveti krug, zapisao je: "Četnici su stajali u skupinama, a u rijetko kojoj nije boca s rakijom išla od ruke do ruke. Svaki od njih je poduže natezao i predavao onome do sebe. I sve tako u krug. Oči su im već bile zakrvavljene, djelovali su prljavo, zaudarali su na jeftinu rakiju, ustajali zadah nikotina i smrad kvarnih zuba. Cijelo vrijeme su nešto vikali, psovali, stalno su nekoga tražili, prilazili pojedinima iz poredane skupine, pa prepoznavši nekoga, prijeteći govorili: 'A tu si ptičice, majku li ti je*em ustašku!'".

Miljenkov radni kolega, policajac Miroslav Blašković, nakon sloma obrane grada, rano ujutro 19. studenoga 1991. godine, s prijateljem i također radnim kolegom Ivicom Abramovićem uputio se u vukovarsku bolnicu gdje je ubrzo i zarobljen i vojnim kamionom odvezen u Velepromet. Odmah nakon postrojavanja ispred hangara, "prepoznat" je od poznanika koji je prije rata radio kao zaposlenik bolnice i uz psovke izdvojen iz grupe s kojom je doveden.

Tragom drugih svjedočenja utvrđeno je kako je zlostavljan već u izdvojenoj grupi branitelja i civila postrojenih uz zid, a potom odveden u prostor zloglasne Stolarije. U Stolariji, prema iskazu preživjeloga svjedoka, visoki i krupni četnik koji im se predstavio kao Topola, prozvao je "mupovce i zenge" da ustanu, a potom Miroslava koji je već imao ozlijeđeno lice, zarezao nožem preko čela i uha u obliku križa. Nakon toga, Miroslava Blaškovića su u nekoliko navrata izvodilivani, surovo mučili, te ga vraćali, da bi ga ponovo izvodili. Nakon posljednjeg izvođenja, poput mnogih drugih, Miroslav se više nije vratio, a njegovo tijelo do danas nije pronađeno.

Miljenko Miljković opisao je u knjizi njihov posljednji susret:

"Pokraj Luke je sjedio Miroslav, njegov kolega, dugogodišnji vukovarski policajac. Preko čela je imao okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho. Luka je osjetio tihu drhtavicu.

- Boli li te Miro? – glupo je upitao Luka.

Klimnuo je glavom. Luka mu je blago stisnuo ruku, želeći mu izraziti svoje suosjećanje i smiriti svoj i njegov strah. Što li ih je još čekalo? Miroslav je tu noć izveden i više ga nisu vidjeli, kao ni one odvedene prije njega".

Nakon što je 19. studenoga 1991. godine zarobljen, vukovarski stomatolog i pjesnik Rene Matoušek sproveden je u logor Velepromet, hangar br. 2, gdje je fizički i psihički zlostavljan. Drugi dan odveden je u zloglasnu Stolariju, odakle je izveden na saslušanje, te prema iskazima svjedoka mučen i potom ubijen. 

Dana 18. studenoga 1991. godine, Zdravko Vladisavljević, poznatiji kao Edi, s bratom je otišao u vukovarsku bolnicu gdje su sljedeći dan zarobljeni te vojnim kamionom odvezeni na Sajmište, u dvorište nekadašnjega Vupika.

To strašno poslijepodne Zdravko Edi Vladisavljević, pokazao je neizmjernu bratsku ljubav. Kada je četnik po imenu Đorđe prozvao njegovoga starijega brata kojega je poznavao od prije, Edi je istupio ispred brata kojega je gurnuo negdje iza sebe i rekao da je to on. Ipak, preživio je, jer je ovaj, iako pijan, rekao da Edi nije onaj kojega on traži. Nedugo nakon toga, zarobljenici su sprovedeni u dvorište Veleprometa gdje su postrojeni i prepušteni na milost i nemilost paravojnim četničkim formacijama.

Domaći Srbin po imenu Stevan Curnić, izdvojio je Edija kojega je u tome trenutku fotografirao netko od srpskih fotografa, te odveo u zloglasnu Stolariju. Fotografija je nekoliko dana kasnije objavljena u srpskim novinama uz naslov: "Kada koljači suze liju", te opis - "muzičar među koljačima". Ta slučajno napravljena fotografija, dokaz je kako je Edi živ dočekao pad grada, no nažalost nije preživio zarobljavanje.
Dana 21. studenoga 1991. godine, razulareni četnici su, nakon brojnih mučenja i ubojstava koje su zarobljenici u Stolariji bili prinuđeni slušati, prozvali i Edijevog starijeg brata koji je u međuvremenu također doveden na isto mjesto. Edijev brat se ustao s poda gdje su sjedili, no u tome trenutku Edi ga je zgrabio za nogu i počeo vikati:"Ostavite moga brata".

Prema bratovim riječima, četnik koji ga je htio izvesti, čučnuo je pokraj Edija i upitao ga:

"Voliš li ti svoga brata?". Kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: "onda ćeš ti ići umjesto njega".

"Edi je bez pogovora ustao, kao da ide na izlet, iako je kroz tanke zidove čuo što se događalo s ljudima koje su prethodno izveli".

U autobiografskoj knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru", Vilim Karlović, koji je zbog Edijeve sitne građe mislio kako se radi o djetetu, ali i zbog toga što je Edijev brat vikao: "Ostavite ga, on je dijete, ima četrnaest godina", opisao je taj strašni događaj i kako su Edija, unatoč tome što su mislili kako se radi o djetetu, ubili na posebno okrutan način.

"Gledam ih potpuno zaboravljajući koliko je to opasno, gledam taj zagrljaj kao i većina u prostoriji. To je zadnji dodir i iskazivanje ljubavi jednog brata prema drugome. To je dijete sada živo, traži i daje ljubav, a za nekoliko minuta će od njega ostati beživotno tijelo negdje na ledini.

To je veliko i nepopravljivo zlo!

Ovo više nema veze s mržnjom prema Hrvatima, ovo je djelo samog sotone, đavla koji vlada u ovim ljudima.

Dječak se naočigled svih pretvara u starijeg, u zrelog muškarca, jer on je sada taj koji tješi svog uplakanog brata. Njihove posljednje zagrljaje i rastanak za sva vremena ovozemaljskog života grubo prekida poziv krvnika:

– ‘Ajde, mali! Il’ će i burazer s nama!

Dječak kreće prema vratima iza kojih umire i zadnja nada za životom. Čudi me koliko je ovaj dječak, ovo dijete od četrnaest godina, ovog trenutka smiren. Na njemu se ne vidi strah i niti jednom riječju nije rekao da ne želi ići. Stariji brat ostaje u suzama. Ridajući i čupajući si kosu viče: Bože, zašto!? Zašto, Bože!? Što je on kriv!?“...".

Braća Jurčić, Josip i Vladimir, s vukovarske Mitnice, također su živi dočekali okupaciju grada, da bi potom bili zarobljeni i mučki ubijeni. Prema riječima njihovih roditelja, nakon što je slomljena obrana grada, te se proširila vijest kako će se Mitnica predati, otac Jurčićevih donio je pogrešnu odluku koja će ga mučiti do kraja života, a uzrokovana je tragičnim obiteljskim naslijeđem iz Drugog svjetskog rata, kada su brojni članovi obitelji, kao pripadnici hrvatske vojske pobijeni ili odvedeni, te im se sudbina nikada nije saznala. Naime, kada su se okupili u obiteljskoj kući, inzistirao je da svi zajedno odu u veliko sklonište s civilima koje je bilo u nekadašnjoj Osnovnoj školi Vladimir Nazor, te se zajedno predaju, ne razdvajajući se, naivno vjerujući kako će agresor prema zarobljenicima i civilima postupati civilizirano i sukladno onome što su preko razglasa obećavali. U sklonište u Nazoru, kako su ga zvali, prvo je ušla vojska JNA, pozivajući na predaju, te sve zarobljene potjerala pješice prema Veleprometu na negoslavačkom putu. Prema iskazu svjedoka, to je bila prva velika grupa koja je dovedena u skladište Veleprometa, a vrata pakla, veliku kapiju kroz koju su prošli, širom im je otvorio poznati konobar iz Vukovara. Odmah potom uslijedila su razdvajanja, prvo viđenijih osoba, a potom muškaraca od žena i djece. Braća Jurčić, Josip i Vladimir, zajedno s ocem Tomislavom, odvojeni su od ostatka obitelji. Danas pokojni Tomislav, koji nije dočekao da se tijela njegovih sinova pronađu i dostojno pokopaju, kada je izašao iz logora gdje je odveden, ispričao je kako je u hangaru gdje su bili nagurani, u jednome trenutku čuo kako prozivaju i traže braću Jurčić, ali je mislio kako se to odnosi na njega i njegovog brata. Pretpostavka je, kako su nakon toga prozivanja Josip i Vladimir izvedeni i ubijeni, no njihova sudbina je do danas potpuno nepoznata, a tijela nikada nisu pronađena.

Godina je 2019. Zamislite susjeda, prijatelja iz mladosti, poznanika, radnog kolegu ili nekoga komu ste se nekada u životu zamjerili. Zbog bilo kojeg razloga. Možda ste ga krivo pogledali, možda ste mu prigovorili što je vozilom stao na travnjak ispred vaše kuće, možda ste došli na njegovo radno mjesto, možda je vaša djevojka baš ona u koju je on bio zaljubljen, možda se zbog vas nekada osjećao loše, nesretan ili ponižen. A možda ništa od navedenoga. Zamislite da su okolnosti zlu u nekom čovjeku dale mogućnost da vam se osveti onako kako je normalnom ljudskom umu teško i zamisliti. Da vas siječe cirkularom, ubada bajunetom, kolje nožem. Da vam metak izgleda kao milost.

Zamislite potom, studeni 1991. godine, zamislite prljave, smrdljive i zabrađene četnike među kojima se nalaze neki od gore navedenih. Onih koji vas poznaju, prepoznaju i da oni, jednom riječju ili podignutim prstom odlučuju o vašem  životu ili životu vašega sina, oca, brata. Da oni imaju moć odvesti vašu sestru, kćer ili suprugu i iživljavati se na njoj na najgori mogući način. Bilo je, naravno, i onih kojima je jedini razlog za zločine koje su počinili to što je netko bio nesrbin ili čak i Srbin lojalan Domovini, bilo je ološi i klateži koja se dovukla preko granice, takvih od kojih se čovjek, čak i neprijatelj, ograđuje, jer svatko iole normalan zna kako je teško jurišati prema onome što nije tvoje, osim ako ti u mislima nije pljačka, silovanje i ubojstva.

Gotovo nevjerojatan je podatak da nakon 28 godina, za zločine počinjene na Veleprometu nitko od direktno odgovornih nije osuđen, dio ih je umro, veliki broj postupaka pred sudovima u Hrvatskoj proveden je u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni hrvatskom pravosuđu, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni počela. Jednako tako, veliki broj žrtava koje su preživjele mučenje na 'Veleprometu' je preminuo, a dio preživjelih, ogorčeni su dosadašnjom praksom i više ne žele opetovano davati iskaze. Također, činjenica je i kako žrtve navedene u postojećim optužnicama nisu sve žrtve koje su odvedene s 'Veleprometa' i koje se do danas vode kao nestale, jer sudbine mnogih žrtava, koje su do brutalnog odvođenja i razdvajanja od članova obitelji s kojima su bile na 'Veleprometu', do danas nisu razriješene.