NISU ZABORAVLJENI

UPAD ČETNIKA NA MITNICU Četiri žrtve izgubljenog položaja: Ratko Brico, Goran Adrić, Nikola Živković i Nenad Sinković – Legija

Autor

Tanja Belobrajdić

Sredinom rujna 1991. godine nekoliko neprijateljskih vojnika neprimjetno je, pod okriljem noći, prošlo između obrambenih položaja branitelja Mitnice u blizini Dudika i ušlo u jednu od kuća u današnjoj ulici Hrvatske nezavisnosti odakle su snajperima pucali po braniteljima i osobama koje su se kretale u blizini ne znajući za njihovu prisutnost.

10.05.2019. u 21:17
Ispiši članak

U skupini od pet četničkih dobrovoljaca nalazila su se i dvojica vukovarskih Srba koji su poznavali teren i raspored kuća. Pretpostavlja se kako je to bila izvidničko - diverzantska grupa koja je trebala biti prethodnica napadu koji je vrlo brzo uslijedio. Nositelji obrane na tome dijelu vukovarske bojišnice bili su djelatnici MUP-a Vukovar i pripadnici specijalne policije iz Slavonskog Broda, potpomognuti domaćim braniteljima i civilima.

Dana 17.  rujna 1991. godine, dojavu o mogućem "pucanju" prve crte, odnosno, da su se u jednu od kuća možda uvukli pripadnici neprijateljske vojske, prvi su otišli provjeriti pripadnici specijalne policije iz Slavonskog Broda, obojica zapovjednici skupina, Ratko Brico i Goran Adrić.

S prednje strane, kući je prilazio Ratko Brico, a sa zadnje, dvorišne, Goran Adrić. Budući da su odmah zamijećeni, na njih je iz kuće zapucano, a Ratko Brico na mjestu je preminuo od zadobijenih ozljeda. Do dolaska prvih suboraca, Goran Adrić je još uvijek davao znakove života, no prije negoli su ga suborci mogli izvući izvan dohvata neprijateljske vatre, iz kuće je pogođen smrtonosnim metkom.

Ratko Brico rođen je 21. ožujka 1963. godine u Slavonskom Brodu kao drugo od dvoje djece Ane rođ. Opačak i Petra Brice. Osnovnu školu pohađao je u Podvinju, a potom je u Slavonskom Brodu završio za kemijskog tehničara. Prije odlaska u policiju, radio je u tvornici Đuro Đaković i izvanredno studirao strojarstvo. Godine 1987. oženio se Snježanom Mažar koja im je 1990. rodila kćer Kristinu. Ratko je bio iznimno društven, sportaš, trenirao je karate i bio aktivan u novoosnovanom kineziološkom društvu, posebno se bavio njemačkim ovčarima. Društven i duhovit, ali vrlo pouzdan i odgovoran, opisat će ga prijatelji i suborci. Kada je ubijen, Ratko Brico, sin, suprug, otac i brat, imao je dvadeset i osam godina. Sahranjen je na gradskom groblju u Slavonskom Brodu.

 

Goran Adrić rođen je 20. siječnja 1969. godine u Završju kao najstariji od troje djece Anke rođene Mokricki i Ivana Adrića. Ondašnju osnovnu školu Stjepan Sekulić Jucko, danas imena Sibinjskih žrtava, pohađao je u Sibinju, a Srednju policijsku školu završio je u Zagrebu.
Prijateljica iz osnovne škole, Natalija, ispričat će kako je Goran bio najviši u razredu, krupan, samozatajan, dobar učenik i prijatelj, drag i uvijek spreman pomoći, no jednako tako, s njim nije bilo šale, znao se dobro obraniti.

Oduvijek je želio biti policajac – prisjetit će se njegova sestra Marija - još u školskoj zadaćnici u šestom razredu napisao je kako mu je to želja.

Bio je iznimno kreativan, znao je crtati, slikati, modelirati, u srednjoj školi njegovi radovi su uvijek bili izlagani. Rado je popravljao elektroniku, znao je sa strujom i bio je vrijedan, svašta je znao raditi. Na početku ratnih sukoba, nagovarali smo ga da napusti policiju, ali on to nije želio. Prvi posao mu je bio u vlakopratnji, a u ožujku 1991. godine prešao je u specijalnu policiju Slavonski Brod.

Kada je ubijen Goran Adrić, sin i brat, imao je samo dvadeset i dvije godine. Sahranjen je na mjesnom groblju u Sibinju.
Nakon što je neprijatelj otkriven, pokrenuta je akcija u kojoj su sudjelovali branitelji s okolnih položaja, pripadnici postrojbe specijalne policije iz Slavonskoga Broda i drugi djelatnici MUP-a među kojima je bio i Nikola Živković iz Vukovara.

Ladislav Ostopanj iz specijalne policije iz Slavonskog Broda, u Vukovaru zamjenik njihova zapovjednika Šime Đamića, ispričat će kako je Nikola Živković bio od njega svega nekoliko metara kada je poginuo, iz kuće je pokošen rafalom, a odmah zatim u njegovom smjeru je bačena i bomba.

Nikola Živković – Žile, dobri dečko s Trpinjske ceste, rođen je 21. listopada 1965. godine u Vukovaru, kao najmlađe dijete Marijana i Marte Živković, rođene Baotić.

Osnovnu školu "Bratstvo i jedinstvo", danas OŠ Blage Zadre, pohađao je u Borovu naselju, u COUO "Edvard Kardelj", današnja Tehnička škola Nikole Tesle, završio je srednju Obućarsku, a potom u Osijeku i Višu ekonomsku školu.

Ono što je obilježilo Nikolinu mladost je ljubav prema sportu, nadasve prema nogometu. Ondašnji NK Borovo, NK Sloga, NK Belje, NK Šparta iz Belog Manastira, samo su neki od klubova za koje je igrao, a kao vrsni nogometaš zaigrao je i za tadašnju Omladinsku reprezentaciju Hrvatske. Posljednji klub u kojem je igrao i kao čijeg igrača su ga zatekla ratna događanja, bio je NK Dinamo iz Vinkovaca.

Nikola Živković od 9. ožujka 1991. godine bio je aktivni djelatnik MUP-a, a tijekom obrane Vukovara, zajedno s ostalim pripadnicima policije raspoređivan je na različite položaje, od kojih se posljednji, na kojemu je i poginuo, nalazio na Mitnici. Kada je poginuo, ne dočekavši vjenčanje s dugogodišnjom djevojkom Lidijom, Nikola Živković, sin i brat, imao je nepunih dvadeset i šest godina.

Njegovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni i dostojno sahranjeni. Posljednja informacija koju je obitelj dobila kako je Nikola sahranjen na Starom katoličkom groblju u Vukovaru, pokazala se kao netočna i oni i dalje neumorno tragaju za svojim sinom. U pokušaju vraćanja izgubljenog položaja poginuo je i Nenad Sinković – Legija.

Nenad Sinković – Legija, rođen. 1965. godine, bio je pripadnik 4. vukovarske bojne treće brigade Zbora narodne garde. Tzv. Opatovačkoj bojni pridružio se 5. kolovoza 1991. godine, kao dragovoljac iz Zagreba. Prema iskazu njegovih zapovjednika, ubrzo će se dokazati kao izniman i neustrašiv branitelj, čije će se umijeće rukovanja protuoklopnim sredstvima pokazati kao dragocjeno.

Dana 17. rujna 1991. godine, u večernjim satima, odazvao se na poziv u ispomoć na Mitnici jer je neprijatelj zauzeo jednu od kuća na prvoj crti obrane, no srčan i neobuzdan kakav je bio, donio je krivu procjenu, po dolasku sam ujurio u kuću ne čekajući nikoga, bacio bombu te ispalio nekoliko rafala. Svjedoci će ispričati kako su se vrata zatvorila i pucnjava utihnula. Kada je dobro utvrđeni neprijatelj sljedeći dan konačno savladan, na Nenadu Sinkoviću - Legiji utvrđene su smrtonosne rane u predjelu glave i vrata.

Jedinica policije za posebne namjene Policijske uprave Slavonski Brod, kasnije poznata pod imenom Šimini anđeli pakla, skraćeno ŠAP, imala je rat doslovno u svome dvorištu, pa ipak, pripadnici ŠAP-a po zapovjedi su išli braniti cijelu Domovinu. Između ostalih ratišta, dali su veliki doprinos u obrani Vukovara, a samo toga 17. rujna 1991. godine, pri vraćanju položaja, izginuo im je ili ranjen gotovo cijeli zapovjedni kadar koji se tamo nalazio.

Osim poginulih zapovjednika desetina Ratka Brice i Gorana Adrića, teško su ranjeni i policajac Damir Augustinović, zapovjednik Šimo Đamić i jedan od njegovih zamjenika Ledislav Ostopanj. Brođani, Vukovar vas nije zaboravio.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.