Unutarnja diktatura kao sudbina: Bojim se kako iz jugoslavenskog iskustva neke pouke nismo izvukli

Odrasli smo u komunističkoj Jugoslaviji, u vrijeme vladavine diktatora Josipa Broz zvanog Tito. Svakoga dana u školi on nas je gledao svojim iskošenim smiješkom sa slike uramljene iznad ploče, njegovo je lice bilo na prvoj stranici velikog broja udžbenika. Pojavljivao se unutar pozlaćenih okvira, bio je prisutan u večernjim TV reportažama, njegov glas je bio na radio valovima. Tako da razumijem moga prijatelja s početka ovog osvrta, koji se zaljubio u Titovu nepostojeću kćer, osim fascinacije tim čovjekom zaključio je valjda kako bi na taj način riješio sve egzistencijalne probleme.

Živjeli svoje živote 

Život u bilo kojoj diktaturi predstavlja beskrajnu noćnu moru ispunjenu strahom i policijskom brutalnošću. Bilo je gladi. Siguran sam da je to bio slučaj sa nekim ljudima, no ipak za mnogu djecu život je bio neobično običan. Igrali smo se, išli u školu, putovali na ljetne kampove ili s roditeljima na more i planine, neki su išli na radne akcije koje su u ono vrijeme bile neobično popularne, poslije bi se mjesecima dopisivali s nekom Gogom iz Makedonije. Ulice su bile sigurne a obrazovanje je bilo ozbiljno shvaćeno. Neki su se školovali zbog Jugoslavije, komunizma ili Broz Tita, a neki unatoč njima. Moji roditelji nisu bili ni komunističke birokrati a niti disidenti, naprotiv, kao većina Hrvata u toj državnoj zajednici plovili su sistemom najbolje što su mogli, pokušavajući živjeti svoje živote u miru. 

Sedamdesetih godina ekonomska situacija bila je nešto bolja, ali osamdesetih sjedaju na naplatu rate jugoslavenskog duga MMF-u, nakon čega se – otvorilo nebo. Živjeli smo Apokalipsu… inflacija, zatim devalvacija… uz Argentinu, u tom momentu, najveća na svijetu. Plaće smo računali u milijunima i milijardama, beskonačne nule nekoliko su puta brisane s novčanica, police su bile prazne jer je hrana je bila racionalizirana, ispred trgovina su se stvarali dugački redovi. Savezna vlada uvela je tzv. stabilizaciju, stanovitu ekonomsko – ideološku mjeru, koja je trebala spasiti što se spasiti moglo. Ako se išta više uopće i moglo. 

Stabilizacija

Određeni načini organiziranja života bili su posve čudni, često krajnje bizarni. Onaj tko je znao muljati na primjer s bankovnim čekovima ili kreditima zaradio bi ozbiljan novac, obzirom da su zadnje rate čak i ozbiljnih kredita bile u visini koštanja obične kutije cigareta, ili niže. No, to nas mlađe nije previše zanimalo, nadolazeće smo probleme rješavali u hodu i bez puno napora. Telefon je posjedovalo jako malo ljudi, ali smo često mogli navraćati susjedima, družili smo se s prijateljima bez prethodne najave. Još je manji broj ljudi imao automobil, ali je barem javni prijevoz, kakav takav, bio dostupan i jeftin. Struja bi bivala isključena u okviru ili izvan okvira tzv. stabilizacije, ali bi nakon nekoliko sati ipak bila uključena.

U to vrijeme u Jugoslaviji su postojala tek dva – tri TV programa, koji su s emitiranjem završavali negdje oko pola noći, uglavnom se pričalo o politici i neizostavnom predsjedniku, kasnije bi se prikazivao i poneki igrani ili crtani film, Kalimero ili Tom i Jerry. Kada u mom zavičaju nismo uspijevali pronaći ništa zanimljivo na TV Sarajevo, Ćaća bi se penjao na krov i rotirao antenu dok ne bi uhvatio 'Vrgorac', to jest odašiljače na Svetom Juri ili Biokovu, tada bi na TV Zagreb gledali i stare vesterne. Traperice smo nabavljali u Trstu.

Struktura djetinjstva

Što s tiče politike, Stari je dobivao pisma sumnjivog sadržaja izvana, ploče Vice Vukova čuvali smo krajnje konspirativno, a političke viceve pričali smo potiho. Valjda kako bi i sebe i nas zaštitili roditelji nam nisu govorili ništa o tajnoj policiji, zatvorima, UDBA-i, progonima, Križnom putu ili drugim nevoljama kroz koje su oni sami ili njihovi očevi prolazili. Sve to sam shvatio tek puno kasnije. U to vrijeme, topli val propagande omotavao je sve pojedinosti našega djetinjstva, dajući mu i strukturu i značaj. U prvom ili drugom razredu osnovne postajali smo pioniri. Roditelji nisu bili obvezni kupiti odoru, jer smo plavu kapu i crvenu maramu dobili od škole, a neki i remen ukrašen nacionalnim grbom. Osjećali smo se jako posebno, položili smo pionirsku prisegu i pridružili se tisućama jugoslavenske djece postrojene u nacionalnu organizaciju koja je polako rasla od svog osnivanja poslije Drugog svjetskog rata. Sedamdesetih godina pioniri su brojali čak nekoliko milijuna članova, i svi su učili kako je Ljubičica bijela zapravo predmet bezuvjetne ljubavi i dodvoravanja. Postojale su određene fraze koje su se morale koristiti kada se govorilo o doživotnom predsjedniku, on je 'najveći sin naših naroda i narodnosti', 'heroj svih heroja’, 'otac Domovine', 'ljubičica bijela', bio je 'radnik svih radnika'.

Dragi vođa

U Brozovom pedigreu postojala je stanovita ahistorijska logika. Iako je u biti bio polupismena seljačina osposobljena za tek bravarskog pomoćnika, predstavljan je kao veliki intelektualac. Do konca osmog razreda skoro sam počeo primjećivati sličnosti između njega i Tesle, pogotovo jer su dijelili velika čela te imali sličan oblik ušnih šupljina. Cijela putanja naše nacionalne povijesti kulminirala je u njegovom doživotnom mandatu, bio je jednak kraljevima zlatnog doba. Sve je bilo glamurozno, iako politički nedosljedno, ali tada nismo znali razliku između kraljevstava i republike, a i da jesmo svakako nas ne bi bilo briga. Čak su i sati zemljopisa potvrđivali posebnost naše Domovine. Baš kao i vrhovni vođa Jugoslavija je bila savršena, krasila ju je savršeno umjerena klima, sa savršenom raznolikošću reljefa i savršenim plodnim poljima i savršenim osunčanim brdima. Imali smo savršene snijegom pokrivene planine, te savršeni plavi Dunav, a o savršenoj obali Jadranskoga mora ne treba trošiti riječi. Također smo imali beskrajan broj prirodnih resursa, od plina, nafte, rudnog bogatstva do zlata. Skoro pa smo bili zahvalni predsjedniku za sve to, kao da je on bio osobno odgovoran čak i za geografiju i prirodne resurse naše zemlje.

U osnovnoj smo recitirali dragom vođi, pjevali smo pjesme, nosili zastave, stajali na jakom suncu slaveći Dan republike 29. studenoga, obično smo bili sretni što nismo u učionici. Isto tako, vjerovalo se, barem donekle, u stvari koju su nam često ponavljali tijekom života. Trebali smo biti zahvaliti 'najvećem sinu' za sve ljepote našeg djetinjstva. Čak i onda kada nije bio prisutan fizički Broz je kontrolirao sve u zemlji, osobno je bio zaslužan za 'zlatno doba' Jugoslavije, a kad je ostario i posenilio sve je pošlo kvragu. Zbog činjenice da je bio genije u mogućnosti je bio davati sugestije za sve i svašta, od sadržaja školskih udžbenika do zahtjevnih arhitektonskih rješenja za zgrade, čak je i megalomanska Savezna Vlada u Beogradu izgrađena, tako kažu, prema njegovim idejama ili nacrtima. Mora da je Tito bio stručnjak i za pekarstvo, sjećam se da sam ga vidio na TV-u kako posjećuje neku pekarnicu i procjenjuje kvalitetu kruha, te dijeli savjete radnicima. Ukratko, vođa je bio svugdje a pioniri su bili dužni štovati ga, zajedno sa Državom. Naši životi su bili njegov poklon nama.

Suptilna diktatura

Kao i svaki diktator i Broz je igrao na duge staze. Na vlast je došao nelegitimno 1945. godine, vladao je desetljećima, umro je 1980. godine. Za svo vrijeme trajanje njegove diktature teško se mogao naći aspekt javnog života koji je ostao netaknut njegovim kultom ličnosti, sve generacije od konca drugog svjetskog rata stasale su pod njegovim budnom okom, a koliko je mentalna agresija bila temeljita to je jasno čak i dan danas. Broz je bio posebna sorta među komunističkim vođama, uspio je stvoriti najsuptilniju diktaturu od svih komunističkih vođa. Jednako je bio brutalan kao i Sovjeti ili Rumunji, ali nekako to nitko nije primjećivao. Poput prijatelja Ceausescua suprotstavio se Moskvi, čak je i kritizirao Sovjete, što ih je učinilo mezimcima Zapada. Vođe Amerike i Britanije iz posve oportunih razloga dodvoravali su se njemu i Rumunjskom diktatoru, Nixon je posjetio Rumunjsku 1969., a Ceausescu je bio u Washingtonu nekoliko puta, na poziv čak tri predsjednika: Nixona, Forda, i Cartera. Čak ga je i kraljica Elizabeta proglasila vitezom, dok Tito nije imao tu čast, ali je i on primljen u Bijeloj kući. Sjevernu Koreju je posjetio u ljeto 1977, bio je očaran kultom ličnosti koji je pratio Kim Il Sungovu vladavinu zemljom, vratio se odlučan da dobije istu stvar kod kuće. Malo iza toga sve je krenulo nizbrdo. Kad je Broz umro bili smo momčići, naravno da više nisam vjerovao u priče o njegovoj veličini. Upravo suprotno. Sjećam se kako sam njegov pogreb gledao na TV-u, neki su plakali, mnogi su se veselili, među njima i ja, jer ne volim diktatore. Nisam ih volio tada, ne volim ih ni danas.

Sjena nad nama

Tridesetak godina živimo u slobodnoj i samostalnoj državi, skoro više i ne razmišljam o tom čovjeku. Ipak, interesantno, primijetim nazočnost njegove sjene u svojim reakcijama na sve što ima veze s politikom, naročito kada je u pitanju sirova kvazidomoljubna junačka propaganda. Čak mi se moja država čini poprilično preplavljena time, od zakački ogromnih šahovnica koje stoje na reveru, preko prodaje čistog hrvatskog zraka do ružnih pjesama koje slave budalaštine.

Volim izvođenje državne himne prije početka športskih natjecanja. Ali me ponekad prizor stadiona, gdje su svi na nogama i uglas pjevaju, sa dlanom spuštenim na srce, nekako prestraši. Vrijeme izbora je također zastrašujuće, konstantno sam zabezeknut političarima svih orijentacija koji rutinski izjavljuju, s ozbiljnim lica, skoro pa apsolutnu nadmoć naše nacije koja je iznad ostalih. Uf… Jesu li poneki izljevi hrvatskog patriotizma na bilo koji način drugačiji od komunističke propagande koju smo iskusili kao djeca? Djeluju li drugačije na psihu današnje hrvatske djece?

Isto ili slično

Nisam siguran kako je pametno neprestano pričati o hrvatskoj izuzetnosti. Trend je to koji prožima političku kulturu i društvene rituale, suštinski zapravo ne znači ništa a beskrajno zaudara na komunizam iz kojeg smo hvala Bogu pobjegli. Možda bi bilo mudrije, na primjer, promovirati kritičko razmišljanje u školama, bilo bi interesantno istražiti na koji način današnja hrvatska djeca doživljavaju svoj kolektivni identitet, imajući u vidu polarizirajuću retoriku i kontradiktorne poruke vezane za pojmove sloboda, demokracija, identitet? Posebno ako se ima u vidu kako smo, u četiri među popisna razdoblja: 1991., 2001., 2011. i 2021. godine ostali bez 890 tisuća pretežito mladih ljudi.

Još kao momčić sjećam se trenutaka u kojima sam shvatio kontradiktornost situacije u kojoj bih od ljudi slušao priče o užasima teškog života, oskudici, praznim policama, nezaposlenosti, nemogućoj inflaciji, siromaštvu, odlascima u inozemstvo, političkim progonima, a u isto vrijeme na TV ili na radiju slušao hvalospjeve o socijalističkom raju. Brzo bih potiskivao te misli, i ostavljao ih po strani, no bore li se današnja hrvatska djeca sa sličnim oblikom kognitivne disonance?

Bojim se kako iz jugoslavenskog iskustva neke pouke nismo izvukli. Umjesto razvijanja demokracije, forsiranja izvrsnosti, opće kvalitete, kompetencija, obrazovanja, znanja i slično, forsirati nekakvu primitivnu propagandu posve je pogrešno. Svako dijete, momak ili cura, koji su odrasli u komunističkoj Jugoslaviji na neki se način pribojavaju dolaska većeg ili manjeg dogmatika, a teška ekonomska situacija ide na ruku i zaslužna je za popularnost upravo takvih 'veličina'. Tako da logika 'ako izgradimo takvo društvo oni bi mogli doći' beskrajno je točna. Ako, dakle, po uzoru na komunizam izgradimo infrastrukturu vjerovanja i dogmatskog promišljanja, prije ili kasnije neko će zasigurno doći i zajahati na sve to. 

Filteri djetinjstva

A kada se to desi, baš kao i u vrijeme jugoslavenske komunističke diktature, činjenice postaju nevažne zato što je propagirana verzija istine 'slobodan izbor' svakoga od nas. Umjesto takvog pristupa potrebno je znanstveno i kritički istraživati, pisati ili predavati o zdravim nacionalnim vrijednostima, o znanosti ili kulturi, i tako razumjeti njenu dinamiku na intelektualnoj razini. Ali emocionalno, mi generacije iz onog vremena, uvijek ćemo situaciju doživljavati kroz filter djetinjstva. Što znači da ću se vjerojatno stresti svaki put kad vidim izviđače kako paradiraju u uniformama salutirajući zastavi, ili kada čujem himnu kako se pjeva prije određenih događaja. Je li i ovo možda propaganda? Ili je u pitanju neki unutarnji diktator, koji se sa mnom poigrava toliko desetljeća kasnije?