Umro je Oliver Dragojević

Velikan hrvatske popularne glazbe umro je u splitskoj bolnici, izgubio je bitku od teške bolesti, s kojom se proteklu godinu dana nosio u tišini, strpljivo. 

Životnu bitku Oliver je izgubio u nedjelju u 5 sati na Odjelu onkologije KBC Split, potvrđeno je Hini iz kruga obitelji.

Dragojević se  borio s teškom bolešću, imao je tumor na plućima, posljednjih je dana bio jako loše, te je jutros preminuo.

Iza Dragojevića su ostali 23 studijska albuma, brojne kompilacije, nagrade struke i publike, te koncerti u najpoznatijim svjetskim dvoranama kao što su njujorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall, pariška Olympia, Opera House u Sydneyu...

Podrijetlom je iz Vele Luke na otoku Korčuli, (rođen 7. prosinca 1947.) gdje je proveo djetinjstvo, u Splitu je pohađao glazbenu školu. Karijeru je počeo daleke 1963. godine kao pjevač i klavijaturist splitske grupe Batali, no prvi uspjeh doživio je na Splitskom festivalu 1974. kada je osvojio prvu nagradu publike sa skladbom "Ča će mi Copacabana".

Nakon toga, iduće godine na Splitu nastupa sa šansonom "Galeb i ja" skladatelja Zdenka Runjića, koja postaje njegov zaštitni znak i početak višegodišnje plodonosne suradnje najnakladnijeg i najnagrađivanijeg autorsko-izvođačkog dvojca na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Redaju se hitovi kao što su "Skalinada", "Malinkonija", "Oprosti mi, pape", "Vjeruj u ljubav", "Piva klapa ispo' volta", "Nadalina" (duet s Borisom Dvornikom), "Karoca" itd., koji su danas evergreeni hrvatske zabavne glazbe.

Dragojević je nastavio s uspjesima i u samostalnoj Hrvatskoj, gdje je postao laureatom prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin, koja je prošla u znaku njegove izvedbe "Cesarice", autora Zlatana Stipišića Gibonnija. Dobitnik je ukupno osam Porina i odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Od splitske publike Oliver se oprostio nastupom u Hrvatskom narodnom kazalištu u listopadu proše godine, na kocertu naslovljenom po jednoj od njegovih pjesama Vjeruj u ljubav u organizaciji Županijske lige za borbu protiv raka, bolesti od koje je i sam obolio.

Oliver Dragojević rođen je u Splitu 7. prosinca 1947. Podrijetlom je iz Vele Luke na otoku Korčuli gdje je proveo djetinjstvo. U Splitu je pohađao glazbenu školu. Najprije je učio glasovir, a potom klarinet i gitaru.

Prvi susret s glazbom bio mu je u petoj godini kad je od oca Marka na poklon dobio usnu harmoniku kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice, te putnike na brodu na čestoj relaciji Split - Vela Luka.

Prvi estradni nastup bio mu je na splitskom dječjem festivalu 1961. g. s popularnom pjesmicom Baloni.

Istovremeno s bratom Aljošom snimio je tada poznate svjetske hitove za Radio Split. 

Već 1963. g. okušao se s velikim uspjehom kao pjevač i klavijaturist kultnog splitskog banda Batali. Na natjecanju amatera pjevača Hrvatske, osvojio je prvo mjesto pjevajući Yesterday (J. Lennon - P. McCartney).

Festivalski debut imao je na Splitskom festivalu 1967. na nagovor Zdenka Runjića s njegovim Picaferajem, skladbom koja nije dospjela na završnu festivalsku večer, no koja će postati jednim od vječno zelenih Oliverovih standarda.

Nakon neuspjeha na Splitskom festivalu 1967. sve do 1972. Oliver je pekao zanat svirajući po brojnim zapadnoeuropskim klubovima, usvajajući temeljne odlike kasnijeg izvođačkog stila.

Poslije kratke epizode s Dubrovačkim trubadurimakoja je trajala manje od godinu dana, te sudjelovanja na pionirskim prvim sessionima splitske super-star grupe Moreu ljeto 1974. ponovno se priključio Batalima.

Na Prokurative se vratio 1974. g. te u velikom stilu osvojio prvu nagradu publike sa skladbom Ča će mi Copacabana. Nakon toga ponovno je uspostavio suradnju sa Zdenkom Runjićem i na Splitskom festivalu 1975. pjevao šansonu Galeb i ja, ultimativan zgoditak i početak višegodišnje plodonosne suradnje najnakladnijeg i najnagrađivanijeg autorsko-izvođačkog dvojca.

Pobravši najprestižnije festivalske i diskografske nagrade, Oliver je bio i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin koja je dobrano prošla u znaku njegove izvedbe Gibonnijeve Cesarice. Osam dobivenih Porina te odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, samo su neka od brojnih Oliverovih priznanja.

I njegov album Dvi, tri riči (2000. god.) dokazuje da je Oliver ipak samo jedan. Jer kako objasniti da nakon toliko vremena na hrvatskoj estradnoj sceni i dalje istom snagom privlači sve generacije. Stoga i ne čudi što je ovaj album prodan u platinastoj tiraži što znači preko 50.000 primjeraka. Ovo zaista vrijedno priznanje dodijeljeno mu je na proslavi 40-te obljetnice rada Zdenka Runjića 8. srpnja 2001. godine.

Humanitarnim koncertom koji je održao u ljeti, 25. kolovoza 2001. god. u pulskoj areni dokazao je još jednom zbog čega je i nakon toliko dugo godina iznimno bogate i uspješne glazbene karijere na samom tronu.

U prepunoj Areni, s Oliverom su pjevale i mlade i starije generacije, a gostovanje još nekih naših velikih renomiranih imena, poput Gibonnija, Vanne, Otta Pestnera, Tedija Spalata, klape Fortunal i Tonyja Cetinskog, samo su dokaz počasti koju zaslužuje Oliver, kao i cijela akcija, jer je prihod s koncerta išao za pomoc Općoj bolnici u Puli. Audio zapis tog koncerta, objavljen je krajem 2001. god. pod imenom Oliver u Areni i to kao dvostruki CD i kazeta.

Oliver Dragojević jedan je od rijetkih hrvatskih glazbenika koji se mogu pohvaliti nastupima u njujorškom Carnegie Hallu, londonskom Royal Albert Hallu, pariškoj Olympiji te Opera Houseu u Sydneyju.