Umrla je Vida Gašpar, supruga i majka heroja iz Vukovara

Na žalost, Vida Gašpar nije bila, kako li to strašno zvuči, među "sretnijim" ženama koje su posmrtne ostatke svojih najmilijih pokopale. Za posmrtnim ostacima njenog supruga Damjana Samardžića, prvog zapovjednika vukovarskog Sajmišta poznatog pod nadimkom Veliki bojler i sina, tek punoljetnog, osamnaestogodišnjeg Zorislava Gašpara – Gaše, još uvijek se traga, a njihova sudbina do danas nije do kraja razjašnjena.

Kako poučeni iskustvom, suprotstavljajući se zaboravu, trebamo uporno ponavljati, podsjetimo da nakon ekshumacije posmrtnih ostataka dvjesto osoba iz masovne grobnice na Ovčari, brojne obitelji i dalje traži svoje najmilije, a koje skroz iskaze različitih svjedoka imaju informaciju kako su njihovi očevi, muževi, sinovi, braća itd., na žalost, također posljednji put viđeni na toj VUPIK-ovoj farmi pretvorenoj u mučilište i stratište. 
Poneka je obitelj uporište za svoju tvrdnju imala u izjavama preživjelih s Ovčare, dostupni podaci govore kako se, milošću krvnika i/ili poznanstvom s nekim od njih, s Ovčare spasilo sedam osoba (jedan od njih ubijen je sljedeći dan na Veleprometu), a jedna osoba se od sigurne smrti spasila bijegom s kamiona dok su je vozili na strijeljanje (kasnije ponovno zarobljen i odveden u srpske koncentracijske logore), a neke su obitelji o posljednjim trenucima svojih najmilijih saznale na posebno težak način, tijekom suđenja za ratni zločin na Ovčari, kada su svjedoci pokajnici opisivali zvjerska mučenja i ubojstva  ranjenika, branitelja i civila zarobljenih u vukovarskoj bolnici nakon sloma obrane grada.

Jedno od takvih mučnih svjedočenja, bilo je o posljednjim trenucima Damjana Samardžića koje je ispričao svjedok Emil Čakalić: "…Od autobusa do ulaska u hangar bili su postrojeni četnici i rezervisti JA u dvored, kroz koji se moralo proći. Prolaskom kroz taj dvored svi smo bili tučeni. U hangaru dočekuje nas druga grupa četnika koja nas batina palicama, pendrecima, kundacima, puškama te štakama-medicinskim pomagalima. U hangaru sam prepoznao neke domaće Srbe koji su aktivno sudjelovali u premlaćivanju civila… Kada smo prošli i tu drugu grupu koja nas je batinala, u hangaru prepoznajem Slavka Dokmanovića (predsjednik općine Vukovar)… Vidio sam kako Dokmanović pri prolazu kroz hangar udara nogama i rukama svakoga koga je mogao dohvatiti. Bio je izbezumljen i nije birao koga će i kako udariti. Istovremeno sam vidio grupu od 5-6 osoba odjevenih u maskirne i SMB uniforme JNA kako tuku Samardžić Damjana zvanog Veliki bojler. Oni su mu skakali nogama po grudnom košu dok je ležao na podu, udarali njegovom glavom po betonskom podu. Nakon dvadesetak minuta fizičkog zlostavljanja Samardžićevo tijelo je ostalo ležati na betonu. Netko mu je prišao i ustanovio da je uslijed zadobivenih batina preminuo".

Zorislav Gašpar, za obitelj Zoki, za prijatelje Gašo, nakon srednje škole upućen je na odsluženje vojnog roka u ondašnju JNA, u Negotin, Srbija, odakle bježi u lipnju '91. i odmah se priključuje obrani Vukovara, kao pripadnik Zbora narodne garde, odnosno, 4. bojne 3. brigade. U monografiji bojne, uz Gašino ime ostat će zapisano: "Polovicom rujna, kako su napadi na području Sajmišta bili sve jači, Zorislav zadužuje skupinu minobacača 82 mm. To je znanje stekao u JNA služeći vojni rok i dobro ga primijenio u obrani protiv agresora koji je napadao dio grada u kojem je i on živio, poznavao svaku ulicu i kuću. Toliko je precizno pohađao ciljeve da su ga naši izvidnici navodili točno kod čije kuće padaju. Presretni su mu zahvaljivali Motorolom: 'To, Gašo, svaka čast, rasturio si ih, samo da vidiš kako bježe'. Nisu razmišljali da sve to sluša i neprijatelj i da mu zato, jer su ga mnogi u gradu poznavali, pišu smrtnu kaznu. Govorio je zato da ga ne zovu nadimkom, već pod šiframa kao i druge. Preživio je pakao Vukovara i predaju u bolnici".

Ime Vide Gašpar potrebno je sa zahvalnošću izgovoriti, ne samo u kontekstu tragedije koju je kao supruga i majka proživjela, nego i zbog njenog vlastitog doprinosa obrani Vukovara.
Damjanov i Zorislavov suborac Ivan Anđelić Doktor, izjavit će: "To što je Damjan u to nesigurno vrijeme napravio, to bi napravio malo tko i to treba reći. On je u svojoj kući napravio mali štab obrane Sajmišta, stavio je na raspolaganje i izložio i sebe i svoju obitelj i dom. Nakon što je Damjan aktiviran u našoj postrojbi na Opatovcu, rukovanje radio stanicom kojom je javljala kretanje vojske i njihovih oklopnjaka, preuzela je Vida. Za to im treba odati priznanje".

U posljednjoj izjavi za portal Direktno.hr prije nešto više od godinu dana, već teško bolesna Vida Gašpar kroz suze će reći: "Nikada si neću oprostiti što su ostali. Moj sin je ranjen u potiljak došao do bolnice, ipak, on i suprug su htjeli ići u proboj, a ja sam plakala i molila da ne idu, da se ne razdvajamo. A evo, razdvojili su nas u bolnici, odveli su ih na Ovčaru, tamo su ih mučili, a onda ubili. Da barem hoće reći gdje su ih pokopali, da i oni i ja nađemo svoj mir. Vjerujem kako susjed P. Č. zna, ali neće reći, nitko od njih ne želi reći, a tu su bili i znaju sve. Očima ga ne mogu vidjeti". 
U nedjelju, oko šest sati ujutro, Vida Gašpar je preminula. Otišla je tiho, u svom bolu, još jedna u nizu žena zavijenih u crno koje su umrle, a da nisu zapalile svijeću na grobu svojih najmilijih. Roditelji koji su nadživjeli svoju djecu polako odlaze. Vido, počivajte u miru Božjem, neka Vam se duša nauživa raja. Suborci vas nisu zaboravili.