Umirovljena časnica HV-a podržala Juriča: 'Otvaranje usta Porfiriju nije naškodilo'

Belobrajdić je na svom Facebooku obavila tekst koji je izvorno napisala u siječnju 2023. godine. Njezinu objavu prenosimo u cijelosti. "Svoje meso se ne grize' ili izvorno – 'ne jede', izreka je uvriježena u našem susjedstvu, iako se, u prvoj verziji, može čuti i negdje dalje. Za njom se poseže kao opravdanjem kad se želi obrazložiti zašto je netko, sebi bliskim osobama, članovima obitelji, svojim prijateljima, pa čak i političkim istomišljenicima, prešao preko, najčešće, vrlo ružnih stvari. 

U tom je slučaju pojedinac ili interesna skupina spremna zanemariti sporni čin ili događaj, a ako je baš prinuđena, za isti će pronalaziti opravdanja, ponekad toliko nesuvisla da im i samima zvuče nerealno i smiješno. Ali. Svoje meso se ne grize.  Prateći hrvatsku javnu scenu, od glazbe, glumišta, sporta, pa sve do novinarstva i politike, nameće se logično pitanje – kako objasniti taj fenomen u hrvatskom biću, da smo skloniji praštati ili čak potpuno zaboraviti, a u najmanju ruku, ako nas se na nešto i podsjeća – jednostavno ignorirati, svašta i svakome, osim onoga i onima kojima se za zlo uzelo, opravdano ili ne, riječ ili djelo vezano uz domoljublje i Domovinski rat ili ne daj Bože, jedinu nacionalnu manjinu s kojom sustavno postoji nekakvo 'nerazumijevanje'. 

Jasno, suvišno je spomenuti kako se u tom slučaju određeni 'hrvatski' mediji u dlaku slažu s komšijskima, a s osudom i objedama, čak kad ih potonji i zaborave, nastavljaju u beskraj, najčešće ne uvažavajući osnovno pravilo novinarstva - "Audiatur et altera pars", odnosno, neka se čuje i druga strana. Primjeri prethodno navedenog su brojni, a jedan od najnovijih, tekstovi su povodom smrti srpskog nogometnog reprezentativca, kasnije i izbornika srpske nogometne reprezentacije, Siniše Mihajlovića. 

Đavolji šarm Željka Ražnatovića Arkana

Siniša Mihajlović, prerano preminuo od zloćudne bolesti u 53. godini života, nesumnjivo je postao, već za života, srpska nogometna legenda i za sobom je, nesumnjivo, ostavio dubok trag. No, je li njegov trag, doista, samo sportski i ima li hrvatska javnost s pravom spočitnuti domaćoj, novinarskoj mainstream mašineriji, baš toliko veličanje Mihajlovića? Nije i - ima.  Naime, gotovo nikome nije nepoznato blisko prijateljstvo između Siniše Mihajlovića i ratnog zločinca, Željka Ražnatovića Arkana, kojeg Mihajlović, uostalom, nije ni skrivao. 

Kod Željka Ražnatovića Arkana ga je, kako je sam Mihajlović rekao – 'privukao njegov đavolji šarm' i nikada ga se nije odrekao, ustvrdivši 'da bi u tom slučaju bio licemjer' te 'da moraju proći barem dva desetljeća kako bismo mogli objektivno procijeniti što se dogodilo'.  Pošteno. I puno manje licemjerno od licemjernosti onih medija koji prije desetak godina, za hrvatskog reprezentativca Joea Šimunića, nisu imali, ne takvog, nego, nikakvog razumijevanja.

Ako nekoga, koliko smo o tome slušali i čitali, uopće treba podsjećati, nakon pobjede hrvatske nogometne reprezentacije u dokvalifikacijskoj utakmici s Islandom za odlazak na svjetsko prvenstvo u Brazilu 2014., Joe Šimunić uzeo je mikrofon i povikao - 'Za dom!'.  Uzalud je Šimunić tvrdio kako je slavio hrvatsku pobjedu, te da je, budući da je rođen 1978. njegova asocijacija na taj pozdrav bila isključivo Domovinski rat, a ne fašizam ili nacizam.  Iako je uporno objašnjavao da je veseleći se hrvatskoj pobjedi imao potrebu slaviti s navijačima te da, s obzirom na to da nije dugo živio u Hrvatskoj, nije bio svjestan implikacija koje taj povik u sebi nosi, njegova je reprezentativna karijera zauvijek bila završena. 

FOTO: HINA/Damir Senčar

Kako se voli Hrvatska?

Netom nakon završenog svjetskog nogometnog prvenstva u Katru, hrvatski nogometni reprezentativac Dejan Lovren, doslovno je izložen medijskom linču. Nakon što se poslije pobjede nad Marokom u utakmici za treće mjesto, obrušio na novinara Slobodne Dalmacije, danima se lamentiralo o njegovim izjavama, novim, starim, u svezi ovoga ili onoga, koje, slagali se s njima ili ne, doista nisu ni po čemu šokantne. Ono što se nesumnjivo može zaključiti, Dejan Lovren je osoba koja se ne boji javno iznijeti svoje stavove.

Zbog svega toga, od 'eminentnih' novinara prozvan je debilom i šupkom, prepisivale su se njegove 'skandalozne' objave s društvenih mreža, pa iako ni jedna njegova izjava nije bila u rangu nevjerojatne 'intelektualne' izjave Siniše Mihajlovića koji je rekao kako nikad nije čuo za Anu Frank, Lovren je, u komentarima, između ostaloga, nazivan i 'glupom Bosančinom'. 

Kojoj se, usput, kao valjda nekakav grijeh, implicira, da je 'umislila kako Hrvatsku voli više nego, mi, 'fetivi' Hrvati'. Ruku na srce, u ovo posljednje mnogi i vjeruju, dok oni, suprotnog mišljenja, u uvredljivim napisima protiv Lovrena ne nalaze ni malo sramotne ksenofobije, ona je, dapače, za njih, u ovom slučaju, potpuno opravdana. Brzo su zaboravili na to, kako je isti taj Dejan Lovren iz Kraljeve Sutjeske nakon razornog potresa u Petrinji, otvorio vrata svoga hotela u Novalji za 16 unesrećenih obitelji. I da se tako, zapravo, voli Hrvatska.

FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić

Od vojvode do vojvode 

Najboljem svjetskom tenisaču, Novaku Đokoviću, među novinarima i fanovima u Hrvatskoj nije puno naškodilo fotografiranje s rakijom 'Draža', na čijoj je luksuznoj kutiji slika četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića i natpis 'Proizvedena u čast i slavu ravnogorskim junacima'. Činjenica je da se do tada Đokovića nije povezivalo ni s kakvim nacionalističkim ispadima, pa mu je ovaj 'širok osmijeh i zlatan zub' vrlo brzo oprošten. Naposljetku, Srbija je 2015. godine Dražu Mihajlovića – abolirala, pa taj četnik, potezom pera, zapravo, ako pitate veliki broj Srba, osobito one mlađe, i nije četnik, nego žrtva. Pametnom dosta. 

Otvarajući temu aboliranja četnika, nemoguće je ne spomenuti monstruoznu zamjenu teza kojom je hrvatski novinar Marko Jurič, zbog sarkastičnog komentara, ne goreg od onih koji se novinarima lista čije ime nećemo spomenuti, a zovu se Novosti, uzimaju kao izlika za sustavno vrijeđanje osjećaja hrvatskog nacionalnog korpusa, izložen medijskom linču.  Naime, u emisiji Z1 televizije, 'Markov trg', čiji je urednik i voditelj, Marko Jurić upozorio je da je tadašnji prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, zagrebački mitropolit Porfirije, bio sudionikom veličanja četništva što je potkrijepio i videosnimkom. 

U svojstvenom, ciničnom stilu, Marko je odjavio emisiju upozoravajući Zagrepčane na opasnost potencijalnih četničkih koljača koji bi mogli istrčati iz SPS na Cvjetnom trgu u Zagrebu. Čini se nevjerojatno da je ispalo kako veličanje četništva nije govor mržnje, nego je govor mržnje kada se skrene pozornost na to, neovisno o tome je li način na koji se to napravilo prikladan. Ali, moguće je. U Hrvatskoj. Inače, za mitropolita Porfirija koji je pjevao u slavu četničkog zločinca iz Drugog svjetskog rata, zloglasnog popa Momčila Đujića, poznati hrvatski novinar kaže, otprilike – 'Nije baš pjevao. Vidjelo se da mu je neugodno i samo je otvarao usta'. Danas je Porfirije patrijarh SPC. Otvaranje usta, nije mu naškodilo.  

FOTO: HINA/Zvonimir Kuhtić

Ni istina više nije voda duboka

Na podugačkom popisu dvostrukih mjerila krojača javnog mnijenja u Hrvatskoj, o oprostivim i neoprostivim grijesima, tijekom proteklih godina, u raznim sferama, našla su se i druga brojna imena. Oni, čiji im se izričaj nije sviđao, neovisno o njihovom profesionalnom uspjehu i doprinosu hrvatskoj kulturi, poput pokojnog glumca Božidara Alića, nakon smrti prišili su omiljeni im pridjev - kontroverzan. Nasuprot njemu, glumac Rade Šerbedžija, rođeni Vinkovčanin čiji je grad razaran tijekom Domovinskog rata, dok je on glumio u srpskom filmu 'Dezerter', u kome su neke od scena snimane godine 1992. u okupiranom Vukovaru, najčešće se naziva – legendaran, itd., itd. 

Činjenica je kako su u današnje vrijeme raritet mediji koji nisu 'ničiji' te da su rijetki novinari i autori koji imaju slobodu pisanja o bilo kojoj temi, bez 'uputa', i po tome Hrvatska nije kuriozitet, tako je u cijelom svijetu.  Suprotno uvriježenom vjerovanju, ekonomski pritisci na novinare, daleko su ispred političkih. U borbi za golu egzistenciju, brojni su novinari podložni različitim utjecajima i moraju raditi na više strana, no u tom slučaju, svjetonazorski, te su 'strane', vrlo bliske. Prešutno, unaprijed se zna kako pristupiti pisanju o određenoj osobi, a novinari koji su na 'istoj liniji' , rijetko će o istoj temi ili osobi pisati s drugog stajališta, najčešće, njihova je 'meta' sustavno i serijski  'obrađivana', dan po dan, danas u jednoj, a sutra u drugoj, pa trećoj i tako redom, 'prijateljskoj' kući.

Bujanec podržao novinara kojeg su kaznili zbog SPC-a: 'Verbalni delikt, a ne govor mržnje'

Iako ih, naravno, ima, rijetki su oni koji, prvenstveno zbog vlastitih interesa, nisu podlegli pritiscima koji utječu na njihov rad i koji će se, premda im osoba o kojoj pišu, možda nije simpatična, oduprijeti osobnom antagonizmu i realno sagledati priču sa svih strana. Ako priče uopće ima, odnosno, ako tzv. skandal, nije isfabriciran, za što bi se kao posljednji primjer ponovo mogao uzeti hrvatski nogomet reprezentativac Dejan Lovren.  Nažalost, oni koji su žrtve takvog 'preživljavanja' u Hrvatskoj, najčešće ne zanimaju autore tih uradaka, a zašto pri tom za, uvjetno rečeno, 'svoje' grijehe imamo puno manje ljudskog i novinarskog razumijevanja, negoli za 'tuđe', u gotovo identičnim situacijama, samo je naoko neobjašnjivo, jer istina, odavno, više nije voda duboka", objavila je Belobrajdić na svom Facebook profilu.