Uvijek može niže

Udaranje po Mamiću sada kada je na podu, cipelarenje bez milosti

Autor

Andrea Latinović

"Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost''. Davno je to napisao veliki Meša Selimović, oslikavajući time ljudsku prirodu.

11.06.2018. u 19:03
Ispiši članak

Sada, kada je na podu, unatoč žestokim izjavama koje daje, najavljujući da se neće tek tako predati u svojoj obrani, donedavno svemoćnog nogometnog kralja Zdravka Mamića, njegovi, do jučer poslušnici koji su ljubili zemlju kojom hoda, već su krenuli cipelariti. Bio je rado viđen gost svugdje, jer, znalo se, gdje on dolazi, stiže i pjesma, veselje, silan novac.

Mamić je, jednostavno, bio društveni fenomen više od dva desetljeća- radio što je htio, živio kako je htio, uvodio nova pravila, zaobilazio zakone, vrijeđao neistomišljenike, vodio žestoke bitke, prijetio, svađao se, spektakularno mirio… I obilato pomagao i onima koje je znao i onima koje nije, novac je iz njegovih džepova curio na sve strane. I njegov, ali i naš. Uživao je u životu, a najviše u svjetlima reflektora, bez kojih nije ni znao, ni mogao živjeti. Ne odustaje od toga ni sada, kada se javlja iz BiH.

Kriv je oduvijek. I kada nije.

Uopće mi nije namjera ni ga braniti, niti napadati, jer ne znam je li kriv za ono što ga sud nepravomoćno tereti, ili nije; ne odlučujem ja, pravosuđe je ono koje donosi posljednju riječ. Nemam pojma ni što se zbivalo u Dinamu, osim onoga što sam čitala kao i svaki običan građanin, niti imam blage veze o tijekovima novca, švicarskim računima, hrvatskim transakcijama, prodajama igrača, sve sam to saznavala kada i drugi.

No, znam da je Zdravko Mamić oduvijek bio kriv, čak i kada nije, kada ga pravosuđe nije diralo. Jer je bio drugačiji, razmetljiv, na trenutke bahat, a zatim bi razgalio srca nekom svojom humanom gestom koju bi popratio emotivnim govorom u stilu Cicerona, ili čak plačem. Rijetko je tko znao napraviti takav show kao on; da nije bio u nogometu, mogao je biti vrhunski glumac, jer on to, zapravo i jest. Glumio je nedodirljivog, glumio je običnog malog čovjeka koji će poginuti za pravdu i one koje voli, vozao se jahtom, skidao košulju i plesao na stolu, gurajući tisuće eura tamburašima, radio performanse na aerodromu.

Strahovito je vrijeđao novinare, ponižavao ih, tužakao, potom im se iskupljivao kupujući skupocjene poklone; neki su na to pristajali, drugi nikada. Oni koji su se našli u njegovoj nemilosti, te je pokušavao satrati u njihovim medijskim kućama, nekima je tako i uspio zagorčati život.

Bog ne trpi konkurenciju

Zapravo, svi znamo sve manje-više o njemu. Jednom sam i sama bila na njegovoj novinskoj konferenciji. Psovao je kao kočijaš, bilo ga je neugodno slušati, a ja jedina žena među brojnim sportskim novinarima. Napisala sam standardni izvještaj s te presice, a drugoga me dana u redakciji dočekala ogromna košara s prekrasnim cvijećem i pisamce na kojem je pisalo: ''Isprika mladoj dami zbog rječnika. S poštovanjem, Zdravko Mamić''. Nasmijala sam se, uzela cvijeće, lijepa je to gesta bila i više ga nikada nisam vidjela u živo, nije mi bio u fokusu zanimanja.

No pratila sam njegove ludorije, smijala se, bila šokirana i uvijek se nametalo isto pitanje: A kada će takvom sumanutom ponašanju doći kraj, nešto tu ne štima?! Pravosuđe ga je ganjalo godinama, igrali su skrivača, a na koncu, kada je prošle godine dobio i metak u nogu u svom rodnom mjestu, trebao je to valjda shvatiti kao upozorenje, činilo mi se kao laiku. Očito nije, mislio je da je veći od Boga. Ipak, Bog ne trpi konkurenciju.

Sada, kada promatram i čitam što o njemu piše, gadi mi se sve, doslovce. Oni koji su puzali oko njega, krenuli su se nadmetati u pljuvačini nad njime. Brane se, strahujući da bi i njih mogao zahvatiti pravosudni krak, a oni, eto, jadni, ništa nisu znali. Sve je ON kriv. Sve je ON odobravao ili zabranjivao. ON je Sotona, nisu oni. Oni su samo radili svoj posao, jadni. Zanimljivo i degutantno, a opet tako bijedno ljudski. No, oni koji se zaista s njim nisu slagali, odavno su to javno rekli i maknuli se od njega, distancirali, javno se s njime obračunavali i trpjeli posljedice njegove svemoći. Ali, imali su petlju reći ono što misle.

Zato je ovo sada šutiranje čovjeka koji je od samog svog početka javnog djelovanja bio, u najmanju ruku kontroverzan, više nego bljutavo. Pa pustite ga neka se brani sam i sa svojim odvjetničkim timom. Neka sam snosi moralnu odgovornost zato što presudu nije dočekao u svojoj državi, već je otišao u susjednu. Neka sam objašnjava zašto se nije ponio domoljubno, a tako je to volio isticati i busati se u hrvatska prsa.

Ne trebate ga vi dokrajčivati, učinit će on to sam kao i toliko puta do sada. Jer, Mamić može sve, ali ne može bez publike i javnosti. On je doista žrtva svojega karaktera. Mrzite ga ili volite; no, čovjeka se ne gazi kada je već dolje. Jer, pitam hipotetički, obzirom da je presuda nepravomoćna: što ukoliko se dokaže da je kojim slučajem nevin? Što će onda sve te silne ulizice koje sada udaraju drvljem i kamenjem? Zanimljivo: Mamić im to sigurno neće oprostiti.

Uvjerena sam da u svoju knjižicu upisuje sva imena na bijeloj i crnoj listi, ako već nije, kao što je i sve silne iznose o kojima se godinama govori.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.