Ubijeni na korak do slobode: Goran Menges i Zvonko Sabljak

Bez pouzdanih informacija o neprijateljskim  snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o  minskim poljima  ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura (kukuruza), izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali. Do danas nije poznat točan broj branitelja i civila koji su pri pokušaju proboja poginuli u minskim poljima, ili nakon što su otkriveni, ubijeni u neprijateljskoj vatri, kao ni onih, koji su ranjeni i zarobljeni, a potom zlostavljani i ubijeni. 

Goran Menges i Zvonko  Sabljak krenuli su u proboj. Na obje grupe u kojima su se nalazili u trenutku kada su otkriveni, otvorena je neprijateljska vatra. Obojica su ranjeni, obojica su živi zarobljeni, a potom su obojica mučki ubijeni. 

"Prilazimo kući i polako ulazimo. Na jednom prozoru leđima okrenut čovjek puca na drugu stranu ulice. Na glavi crna traka s grbom RH. Mali Menges. Tako smo ga zvali zato što je bio iznimno mlad, a možda upravo zbog toga i nevjerojatno hrabar. Ime mu je bilo Goran. – 'Gdje su ostali' - pitam tiho. – 'Nema nikoga, sam sam.' – odgovara. Luđački se smijemo jedan drugome. – 'Evo i nas trojice' -govorim i već dajem rukama 'Splići' znak da prijeđe u kuću lijevo od nas, a Ivu šaljem u kuću desno. Sad već držimo liniju, ako se to tako može nazvati".

Tako je u svojoj prvoj knjizi "Vukovar. Grad tisuću istina", jednoj od najboljih iskustvenih knjiga o Domovinskom ratu, bojnik Drago Maksimović opisao susret s Goranom Mengesom.

Ivan Anđelić – Doktor kazuje kako se često sjeti toga neustrašivoga mladića koji je uz svoga zapovjednika Josipa Tomašića – Osu sudjelovao u brojnim akcijama na prvim crtama Sajmišta, gdje su se ulične borbe za svaku kuću, svaki podrum, ili vrt vodile još od početka bitke za Vukovar.

Branitelji koji nisu bili Vukovarci, posebno Našičani, sjetit će se Gorana riječima punim poštovanja, baš kako ih je u svojoj knjizi zapisao Davor Runtić: "Jedan od najhrabrijih domaćih branitelja koji se vodi kao nestao, Goran Menges, uvijek je govorio: 'Ja idem prvi, jer poznajem teren, vi ste došli nama pomoći i ja ću vas voditi'".

Po dobrome u zlu rata sjetit će ga se majke kojima je pod granatama nosio mlijeko za njihovu djecu, sjetit će ga se i Ivana, tada devetogodišnja djevojčica koju je u pokušaju proboja, iznemoglu i gladnu, nosio na leđima. Ipak, oni koji ga u mislima nose svakodnevno, s neizbrisivom tugom, ali i ponosom, njegovi su roditelji i godinu dana mlađa sestra Sanja.

Goran Menges rođen je 10. siječnja 1970. u Vukovaru, kao prvo dijete Katarine rođ. Vidaković i Zlatka Mengesa. U Osijeku je završio srednju upravno-pravnu školu, a potom u vlastitom obrtu nastavio obiteljski posao. S ocem Zlatkom bavio se soboslikarstvom i podopolaganjem, a u slobodno vrijeme uzgajao je golubove s kojima je na natjecanjima osvajao nagrade. Veselilo ga je čitati povijesne knjige, voziti se vukovarskim ulicama motorom "emzejcem", slušati Parni valjak, Azru i Prljavo kazalište. Bio je jedan od brojnih, srčanih mladića sa Sajmišta, baš poput Darka Kovačića, Siniše Vebera, Darka Nađa i mnogih drugih koji su napustili kafiće, gradski korzo i prve ljubavi, kako bi na prvoj crti, svi odreda, svoju mladost ostavili na ulicama Vukovara.

U noći 17. studenoga 1991. Goran je, zajedno sa svojim ocem Zlatkom, u grupi od ukupno 222 branitelja i civila krenuo u posljednji, očajnički proboj iz grada. Nakon što se polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na dvije manje, skupina od 46 branitelja i civila, oko 10 sati 19. studenoga 1991., između sela Marinaca i farme Hendrikovci, u doli ispod groblja, pod sumnjivim okolnostima otkrivena je i opkoljena. 

Neprijateljski transporteri koji su se nalazili na farmi Henrikovci okružili su, a potom bez upozorenja otvorili vatru na branitelje i civile koji su se skrivali u kukuruzištu. Čim su zapucali, Goran je djevojčicu koju je dotad nosio na ramenima bacio na zemlju kako bi je zaštitio, no sam je, prema izjavama svjedoka, među prvima pao pokošen metkom. Goran Menges ekshumiran je na katoličkom groblju u Marincima 1998. godine. Posmrtni ostaci ukazivali su na to da je preživio ranjavanje u kukuruzištu, ali je zarobljen, divljački mučen i potom ubijen. 

Identificiran je u rujnu 2003., a 3. listopada 2003., sahranjen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

U lipnju 1994. godine, pri izviđanju u neprijateljskom zaleđu na tada još uvijek okupiranom terenu, u šumarku u blizini farme Henrikovci, pripadnici 109. brigade HV-a Josip Lampert i Ivan Gubica, pronašli su posmrtne ostatke jednog od branitelja Vukovara, ubijenoga pri pokušaju proboja nakon sloma obrane grada. Dokumenti koji su pronađeni u sačuvanoj jakni ukazivali su na to da se radi o Zvonku Sabljaku, pripadniku satnije Vojne policije pri 204. brigadi HV-a.

Zvonko Sabljak rođen je 3. svibnja 1956. godine na Ovčari, kao najmlađe od četvero djece Ruže Sabljak rođ. Križić i Ivana Sabljaka. Osnovnu školu pohađao je na Ovčari u Područnoj  školi Sotin, a srednju ekonomsku školu završio je u Vukovaru. Ipak, posao ga je ponovo vratio na rodnu Ovčaru gdje se kao radnik VUPIK-a zaposlio na svinjogojskoj farmi. 

Godine 1979. Zvonko Sabljak oženio se Helenom Grnjom koja im je 1981. godine rodila sina Elvisa, te 1982. godine kćeri blizanke, Ivanu i Andrianu. Kada je mlada, peteročlana obitelj od VUPIKA-a dobila stan u tada novoj gradskoj četvrti Olajnica, činilo se kako ništa ne može pomutiti njihovu sreću jer Zvonku su osim povremenog ribarenja, obitelj i posao bili jedina preokupacija. 

U obranu Vukovara Zvonko Sabljak uključio se dragovoljno kao pripadnik pričuvnog sastava Zbora narodne garde, a po osnutku satnije Vojne policije "Atila" u rujnu 1991. godine postao je pripadnik desetine za osiguranje i kao takav raspoređen na osiguranje Glavnog zapovjednog mjesta obrane Vukovara po kojem je agresor danonoćno djelovao topništvom svih kalibara, s dobro ucrtanim koordinatama i velikom preciznošću, kako bi nanio što veće gubitke zapovjednom kadru. 

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Zvonko odlazi u zajedničko sklonište na Olajnici u kojem se tijekom opsade grada nalazila njegova obitelj te u dogovoru sa suprugom Helenom donosi odluku kako će sa suborcima pokušati izaći iz okruženja.

U noći 17. studenoga 1991. godine, u grupi od preko dvjesto branitelja i civila, Zvonko Sabljak krenuo je u očajnički proboj iz grada. Nakon što se tako velika polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na nekoliko manjih, sutradan, 18. studenoga 1991. godine, nedaleko od farme Henrikovci, skupinu u kojoj se nalazio i Zvonko Sabljak otkrila je neprijateljska vojska. Iako teško ranjen prostrijelnim ranama kroz rebra i palac desnog stopala, Zvonko se pokušao spasiti otpuzavši do dalekovoda obraslog u šiblje, te tamo pronaći zaklon, no u potrazi za preživjelima otkriven je i ubijen, kako će naknadno pokazati obdukcija, hicem iz pištolja u glavu.

Dana 25. lipnja 1994. godine, nakon zaprimanja informacije kako su u neprijateljskoj pozadini pronađeni posmrtni ostaci hrvatskog branitelja, zapovjednik 68. bojne Vojne policije brigadir Ante Gilja organizirao je manju skupinu u kojoj su se pored njega nalazili i Ivo Kelić, Ivica Tunuković, Tomo Tomić, Mario Maslov i Ivan Gubica, koja uspijeva izvući posmrtne ostatke Zvonka Sabljaka i odnijeti ih na Odjel za patologiju vinkovačke bolnice.

Supruga Helena i troje djece koji su nakon pada grada prošli logor u tranzitu te preko BiH došli ponovo u Hrvatsku, roditelji te sestra Ankica i braća Mirko i Josip, u srpnju 1994. godine sahranili su Zvonka - supruga, oca, sina i brata, na gradskome groblju u Vinkovcima. 

Godine 1998., njegovi posmrtni ostaci premješteni su na Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. 

Kada je ranjen, zarobljen, zlostavljan, a potom ubijen, Goran Menges imao je samo 21 godinu. Kada je ranjen, zarobljen, a potom mučki ubijen, Zvonko Sabljak imao je 35 godina.

Gorane i Zvonko, nismo vas zaboravili.