INTERVJU: ANA VILENICA

U vrijeme Zvonka i Julie nije bilo interneta, mladi su se služili radikalnim metodama, te je godine oteto preko sedamdeset aviona

Autor

Matija Štahan

"Bila sam fascinirana Zvonkovom i Julienom pričom i zapravo mi je bilo nevjerojatno da takav narativ već nije ekraniziran, jer je to zaista jedna jaka priča o ljubavi i idealizmu kojemu ovaj svijet više ne daje prostora, zapravo kao da ga želi ukloniti", rekla je Ana Vilenica za Direktno.

02.04.2018. u 13:16
Ispiši članak

Nevjerojatna životna i ljubavna priča Zvonka i Julienne Bušić dobila je i svoju kazališnu verziju, inspiriranu tekstovima kolumnista Direktnog Tihomira Dujmovića. Glavne uloge tumače Robert Kurbaša, koji je Dujmovićeve kolumne ujedno i prilagodio teatru, te Ana Vilenica i Lucija Dujmović, koje se izmjenjuju u ulozi Julienne Bušić.

Prvih nekoliko izvedbi u Centru za kulturu Trešnjevka bilo je rasprodano, gdje je predstava, uoči turneje po Hrvatskoj, dobila termine i za svibanj i lipanj, a mi smo tim povodom odlučili porazgovarati s Anom Vilenicom.

Kakve su reakcije na predstavu "Tko je ubio Zvonka Bušića?" i vašu izvedbu?

Reakcije su izuzetno tople i pozitivne, od samog prijema kod publike do interesa ljudi za predstavu. Zbog velikog interesa dobili smo i dodatne datume u svibnju i lipnju u CZK Trešnjevka. Zapravo nisam očekivala toliki interes, nisam znala koliko ljudi žele znati o toj priči i koliko ih je već s njom upoznato.

Prilaze mi ljudi i pitaju za nju, predstava je unaprijed rasprodana, a na svakoj izvedbi do sada publika bi jednostavno ustala uz pljesak na kraju, što se u kazalištu ne događa često. Mislim da na taj način odaju pijetet jednoj idealističkoj duši, jednom čovjeku, a ne samo nama, glumcima. I taj je osjećaj stvarno poseban.

Koliko ste, uoči rada na predstavi, bili upoznati s pričom Zvonka i Julienne Bušić?

Ja zapravo uopće nisam znala za tu priču. Prošlog ljeta, kad mi je Robert prišao i ponudio mi da igram Julie, pročitala sam njezine knjige "Ljubavnici i luđaci", a potom i knjigu "Tvoja krv i moja". Bila sam fascinirana pričom i zapravo mi je bilo nevjerojatno da takav narativ već nije ekraniziran, jer je to zaista jedna jaka priča o ljubavi i idealizmu kojemu ovaj svijet više ne daje prostora, zapravo kao da ga želi ukloniti.

Njihov život i njihovi postupci otvaraju toliko prostora za postaviti neka važna pitanja danas, ali i prodiru snagom ljubavi do svakog tko tu priču zaista želi čuti.

Kako iz današnje perspektive gledate na njihov pothvat, njegove tragične posljedice i na taj snažni idealizam?

Ja nisam osoba koja vjeruje da se revolucijom ili radikalnim potezima išta može postići, pobornik sam Gandhijeve ideje: "Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu". Djeluj lokalno, misli globalno! Međutim, taj čin treba promatrati iz konteksta vremena u kojem se dogodio.

Radi se o sedamdesetima, koje su u Americi obilježile borba za mir i slobodu, prava individue, osobito nakon rata u Vijetnamu, i o dva mlada čovjeka u svojim dvadesetima od kojih se jedan kao politički emigrant našao u nezavidnoj poziciji, te je bio i životno ugrožen samo zato što se zalagao za pravo na nacionalno određenje i jezik. Samo zato što je mislio drugačije, nije imao šansu živjeti u svojoj zemlji. Mislim da je to tragično.

To je vrijeme kad su mladi ljudi uistinu vjerovali da mogu promijeniti svijet i politički su bili aktivni, u ovom slučaju jedan je mladi čovjek pokušao skrenuti pažnju na totalitaristički režim u svojoj domovini. To je vrijeme bez interneta kada su mladi ljudi duboko vjerovali da mogu promijeniti svijet za bolje sutra, te su se, da bi informacije došle na vidjelo, služili radikalnim metodama.

Zapravo te danas radikalne metode, tada su bile normala, jer je samo te godine kad su Zvonko i Julie oteli taj avion, oteto preko sedamdeset aviona iz sličnih razloga. A Julie i Zvonko su imali za cilj baciti letke iznad New Yorka, Londona i Pariza te su zahtijevali da se taj letak štampa u novinama. To je bio njihov cilj i za taj cilj su bili spremni ići u zatvor. Nisu imali apsolutno nikakvu namjeru da u tom pokušaju itko strada ili izgubi život. Međutim, ono što je apsolutno bacilo mrlju na taj apel, jest tragično stradavanje njujorškog policajca, prilikom deaktiviranja bombe.

Mislim da nikad nećemo znati što se zaista dogodilo, jer ta bomba nije bila napravljena da eksplodira, štoviše, trebalo ju je otvoriti da bi se iz nje izvukao letak, koji se imao štampati. Međutim, ona je ipak eksplodirala četiri sata kasnije, 35 kilometara dalje od stanice na kojoj je postavljena, u rukama stručnjaka na poligonu za deaktiviranje.

Zašto se njujorški policajac spustio u jamu u kojoj se bomba imala deaktivirati, bez zaštitnog odijela, zašto se policija odlučila oglušiti o Zvonkove upute kako deaktivirati tu bombu, zašto je procedura više puta bila prekršena, o čemu svjedoče i zapisi sa suda, zapravo nikad nećemo znati. Tragedija se, međutim, dogodila.

Ono što mene i dalje fascinira je činjenica da ni 32 godine života u zatvoru nisu ubili Zvonkov idealizam, ali bilo mu je dovoljno pet godina života u Hrvatskoj, razočarenje sitnim interesima ljudi koji ovu zemlju vode i koruptivnim mentalitetom da se odluči na još jedan radikalan potez: oduzeti sebi život da bi skrenuo pažnju na ono što se u našoj zemlji događa.

Govori li nam taj život da živimo u sustavu koji ne ostavlja prostor za ideale, već isključivo osobne interese, koji želi izblijediti neke ljudske vrijednosti i ujednačiti nas u svojem sivilu?

Kako ste se pripremali za ulogu?

Pa ja sam Julie prvo upoznala preko njenog pisanja i odmah sam je osjetila. Zapravo nije mi bilo nemoguće da bih i sama takvo što napravila u tim godinama i u tom kontekstu. Gledala sam i dokumentarac "Ljubavnici i luđaci" koji mi je bio izvor informacija i posebno se sjećam detalja iz Julienog života kad je kao djevojčica zaustavila galopirajućeg konja. (To se, mislim, mislim ne bih usudila napraviti!)

Ne radi se tu samo o hrabrosti, već o instinktivnom djelovanju i vjeri u ispravno djelovanje. Ona je napravila nešto što su drugi ljudi komentirali kao čin hrabrosti, ali vjerujem da je njoj to bila najprirodnija stvar i nešto što je ispravno napraviti za dobro zajednice. To ili imaš u sebi ili nemaš.

Jako mi je zanimljiv bio način na koji su njih dvoje komunicirali pismima. Radi se o visoko obrazovanim i izuzetno načitanim ljudima, koji su zaneseni filozofima i gotovo svaki taj dijalog ili pak Julieno pismo Zvonku može se promatrati kao neka mala filozofska rasprava. To su zaista posebni ljudi.

Je li bilo teško 'skinuti' američki naglasak Julienne Bušić?

Ono čega sam se najviše bojala jest da ako skinem taj naglasak da to ne ispadne lakrdija, jer postoji neki stereotip igranja Amerikanaca u kazalištu. A jedino što sam znala je da ne smijem ispasti smiješna. Ono što sam primijetila kod Julie jest da ima neke glasove nesvojstvene engleskom jeziku, te sam to povezala s činjenicom da ona izvrsno govori i njemački, da je taj jezik studirala.

Taj njemački sam osjetila u njezinom izgovoru kod nekih glasova, zbog čega ona govori hrvatski sa specifičnim naglaskom. Sad mi je posebni gušt na pozornici s njezinim akcentom izgovoriti Šimićev stih "Čovječe pazi / da ne ideš malen / ispod zvijezda!" i pitam se nije li tužno da nas Amerikanka treba na njega podsjetiti?

Jeste li možda uspjeli upoznati Julie i kakav je dojam ostavila na vas?

Da, naravno. Julie je super! Imala sam malu tremu, nije to zgodno, morate odigrati živuću osobu, što ako potpuno promašim, što ako joj se ne svidi?

Ali Julie je jedna nevjerojatno inteligentna i easy going osoba, jednostavna i snažna u isto vrijeme. I voli se smijati. Razmišljajući o njoj pomislila sam kako mi život uvijek u različitim periodima dovede jake žene, pa tako i Julie. Zahvalna sam i sretna zbog toga. Od nje čovjek može učiti.

Na kojim sve projektima trenutačno radite, osim na predstavi o Julienne i Zvonku?

Trenutno me možete pogledati u Tvoje lice zvuči poznato na Novoj TV, glumim u Gavranovim predstavama "Parovi" i "Sladoled", "Grgi Čvarku" u Gorici i "Crvenkapici" u Trešnji. Ali ono na što sam posebno ponosna i što me jako ispunjava je projekt koji sam sama pokrenula uz pomoć Ive Srnec i UO Točka na i: "Duet za jednog", kojeg igram u CM Ribnjak.

Radi se o duodrami na temu osobe oboljele od multiple skleroze, uloge su sjajno napisane i gušt ju je igrati, reakcije su isto tako sjajne. Planiram i humanitarnu izvedbu kojom ćemo obilježiti nacionalni dan multiple skleroze u Hrvatskoj, ali o tom više kad za to dođe vrijeme. Pozivam ljude da nas dođu vidjeti, kako u CTK Trešnjevka na "Tko je ubio Zvonka Bušića?", tako i na "Duet za jednog" u CM Ribnjak.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.