STIPE KLJAIĆ ZA DIREKTNO

'U Hrvatskoj se od ’90-ih krivnja za rat prebacuje na četničko velikosrpstvo, čime se suptilno želi sačuvati titoizam'

Autor

Matija Štahan

"Jugoslavenstvo je nastalo prije svega kao elitistički projekt, i to projekt onih elita koje su prigrlile modernističku utopiju da se na bazi krvi i jezika može organizirati jedna zajednica koja nije imala nikakvih zajedničkih povijesnih i kulturnih točaka. Koliko je vjerovanje u tu utopiju bilo kobno, pokazuje i cijena koja je plaćena gotovo milijunom žrtava na raznim stranama bivšeg jugoslavenskog prostora tijekom svih ratova u 20. stoljeću", rekao je za Direktno povjesničar Stipe Kljaić.

29.04.2018. u 19:40
Ispiši članak

U izdanju Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu objavljena je knjiga povjesničara Stipe Kljaića “Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929. – 1945.)”, a u kojoj je riječ intelektualnoj povijesti naraštaja hrvatskih intelektualaca koji je izbrisan komunističkim prevratom 1945. godine.

Iako je među hrvatskim intelektualcima u trenutku raspada Austro-Ugarske prevladavalo jugoslavensko uvjerenje, nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini sve više hrvatskih intelektualaca okreće se idejama hrvatske državotvornosti.

Zašto ste odabrali baš to razdoblje, to jest, po čemu se hrvatska intelektualna elita u tom vremenskom razdoblju razlikuje od one iz vremena koje je prethodilo atentatu na Radića te vremena koje je obilježila vladavina komunističkog jugoslavenskog režima?

Pa uzeo sam navedeno razdoblje jer sam smatrao da je to zaokružena cjelina. Teško je razumjeti Drugi svjetski rat na hrvatskim prostorima ako se dobro ne poznaje prethodno desetljeće. Osobito ako se bavite poviješću misli i ideja koje su same po sebi fenomeni dugog trajanja, koje počesto nadživljuju prolazne političke vladavine i čitave povijesne epohe.

Atentat na Radića i pokušaji zatiranja hrvatskog identiteta doveli su do sveobuhvatne reakcije hrvatskih elita. To će političare i inteligenciju povezati u tzv. „hrvatsku koncentraciju“ koja će za vrijeme diktature okupiti različite političke i ideološke struje koje su sve jednako suprotstavile velikosrpskom Beogradu. Slabljenje diktature vodilo je i raspadu „hrvatske koncentracije“ i bujanju podjela među hrvatskom elitom koje će doseći vrhunac u ratnoj drami.

Ono što je do ekstrema produbljivalo te podjele je činjenica da se hrvatske političke i intelektualne elite nisu razilazile samo oko socijalnog pitanja, treba li postojeći poredak blago reformirati ili ga zamijeniti u revolucionarnom prevratu novim društvenim poretkom, nego i oko nacionalnog pitanja, treba li i dalje graditi zajedničku jugoslavensku državu ili se okrenuti stvaranju nezavisne hrvatske države.

Ivo Banac je na predstavljanju Vaše knjige u Hrvatskom institutu za povijest istaknuo kako su Hrvati "vulgarno rečeno, izmislili jugoslavenstvo". Predstavlja li onda razdoblje kojim se bavite u knjizi svojevrsni preokret u smislu okretanja hrvatskih intelektualnih elita od jugoslavenstva, a prema hrvatstvu?

Mislim da je nakon početnog entuzijazma dvadesetih godina da je moguće izgraditi skladnu jugoslavensku državu, atentat na Radića ubio sve takve iluzije. Godine 1928. je na neki način pokopana jugoslavenska ideja. Ona se mogla još odražavati samo silom odozgo i pomoći izvana, kako su i pokazala naredna desetljeća i pod kraljevskim i komunističkim režimom, ali otada je izgubila i ono malo šanse da zadobije snagu unutarnjeg demokratskog legitimiteta. Ona doduše taj i takav legitimitet nije imala ni 1918. godine.

Jugoslavenstvo je nastalo prije svega kao elitistički projekt, i to projekt onih elita koje su prigrlile modernističku utopiju da se na bazi krvi i jezika može organizirati jedna zajednica koja nije imala nikakvih zajedničkih povijesnih i kulturnih točaka. Koliko je vjerovanje u tu utopiju bilo kobno, pokazuje i cijena koja je plaćena gotovo milijunom žrtava na raznim stranama bivšeg jugoslavenskog prostora tijekom svih ratova u 20. stoljeću.

Međutim, indikativan je fenomen da su pojedini pripadnici hrvatskih elita stalno bili spremni podmetnuti leđa i pokušavali spašavati jugoslavensku stvar počevši tamo od Trumbića „utemeljitelja Jugoslavije“, onda Mačeka 1939., preko Tita i Šubašića, pa sve do Markovića i Šuvara, posljednjih očajnika koji su išli spašavati posrnuli jugoslavenski projekt. Valjda je to zbog toga što su ipak Hrvati, kako je rekao prof. Banac, „vulgarno rečeno, izmislili jugoslavenstvo.“

Neke od najvažnijih političkih i intelektualnih figura hrvatske orijentacije jugoslavenski je kraljevski režim ubio, od Radića i drugih u beogradskoj Skupštini, pa do Milana Šufflayja, a i Ivo Pilar je umro pod nerazjašnjenim okolnostima. Što je zajedničko svim navedenim pojedincima i koliko je odnos vlasti prema njima pridonio radikalizaciji dijela hrvatskih nacionalista?

Često je javnost kod nas bombardirana prividom da je hrvatska povijest počela tek u Drugom svjetskom ratu i da prije toga nije bilo u njoj ničega vrijednog spomena kao da je sve prije toga bilo jedno „mračno doba“.

Povezano s tim je propuštanje spomena i nametanje zaborava nad represijom koji je kraljevski režim počinio nad hrvatskim narodom od 1918. do 1941. te koji je, kao što ste rekli, ubijao njegove političke i intelektualne prvake, te obične građane i seljake. To govorim istine radi, a ne da potičem onu društvenu patologiju koja se naziva samoviktimizacija, koja je vrlo opasna za duhovno zdravlje svakog naroda, pa tako i hrvatskog.   

Jedan od najistaknutijih hrvatskih intelektualaca između dva svjetska rata bio je Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske. Po čemu je sve Lukas značajan i jesu li prijepori o njemu, nakon poništavanja komunističke presude iz 1945. godine zahvaljujući pravnom timu udruge U ime obitelji, otklonjeni jednom zauvijek?

Filip Lukas je jedan od predvodnika hrvatske inteligencije iz razdoblja 1929. i 1945. Demonizacija Lukasova lika i stvaranje prijepora oko njegove ličnosti se ne mogu razumjeti bez ideološkog konteksta jugoslavenskog komunizma. Mislim da je Lukasov neoprostivi grijeh iz te perspektive što je on na jedan intelektualan način dekonstruirao jugoslavensku ideju i time doveo u pitanje opstanak svake jugoslavenske države.

Da bi se pogledalo u Lukasov lik najprije treba odstraniti ovu ideološku mrenu i onda pristupiti integralnom čitanju njegova djela. Reći da je Lukas bio „rasist“ je „politički korektno“, što pokušavaju dokazivati oni povjesničari koji raznim teorijama simplificiraju, da ne kažem neku težu riječ, iznimno kompleksnu povijesnu stvarnost. Njihova teorija, u najgrubljim crtama, ide ovako: svi intelektualci u NDH su bili rasisti i rasni nacionalisti jer je NDH donijela rasne odredbe i bila saveznica Hitlerove Njemačke.

Međutim, kako onda protumačiti i kako uklopiti u te očigledno neodgovarajuće teorije među mnoštvom drugih primjera sljedeće Lukasove riječi, kojima odbacuje rasno utemeljenje naroda: „Rase i narodi se razlikuju, što narodi nijesu prirodno-naučne pojave već psihično-kulturne kolektivnosti“?

U knjizi se ne bavite samo hrvatskim intelektualcima u doba jugoslavenskoga monarhizma, nego i u NDH. Na više mjesta ističete i kako je i u sklopu NDH postojala neka vrsta intelektualne oporbe režimu koja se svejedno zalagala za opstanak hrvatske, a ne povratak jugoslavenske države. O kojim intelektualcima je riječ i kako su djelovali u javnosti?

Mislim da je neformalna i nikad organizirana intelektualna oporba u kojoj su se isticali, primjerice, Lukas i krug oko Matice hrvatske, Stjepan Zimmermann, Kruno Krstić i Milivoj Magdić, u Pavelićevom režimu najviše kritizirala njegovu autoritarnu vlast i privilegirani položaj ustaškog pokreta te njihova savezništva s Italijom i Njemačkom.

U posljednje vrijeme sam malo istraživao intelektualni život pod Frankovim i Mussolinijevim režim kako bih povukao neke komparacije, mada sa njima treba biti uvijek oprezan jer se uspoređuju fenomeni koji su imali različita povijesna iskustva i tradicije. Jednako kao i u ova dva režima u Italiji i Španjolskoj, tako je i pod Pavelićevim režimom postojao čitav niz intelektualnih struja, tako da se ni na koji način ne može govoriti o nekakvoj monolitnoj sceni kako se na prvi pogled čini.

Pod Pavelićevim režimom bilo je i nacionalista, liberala, konzervativaca, katolika, zatim i onih koji su otvoreno podržavali njemačke i talijanske modele društvene revolucije, od kojih neki iz uvjerenja, a neki zbog oportunizma. Ono što ih je unatoč svim njihovim razlikama povezivalo bio je minimalni konsenzus o hrvatskoj državi.

Prisutni su također bili i oni koji su stajali – doduše, pritajeno – na starim jugoslavenskim pozicijama, kao Mirko Deanović, Albert Bazala, Grga Novak, te na kraju i oni koji su čak simpatizirali partizanski pokret poput Vladimira Nazora, Petra Guberine i Ive Krbeka. Naravno, ni prvi ni potonji nisu mogli otvoreno nastupati u smislu javne artikulacije takvih svojih ideoloških koncepcija, ali su mogli sudjelovati u javnom životu. Oni koji su bili zatvarani kao Meštrović i Kljaković kasnije su pušteni na slobodu. Neki su čak bili i pozivani da sudjeluju u onovremenoj hrvatskoj kulturi kao što je bio slučaj s Krležom. Pa najmanje pola sveučilišnog kadra u ratnom Zagrebu je imalo u prošlosti jugoslavensku orijentaciju, među kojima je i bio stanoviti broj profesora srpske nacionalnosti. 

Kako su najistaknutiji hrvatski intelektualci kojima se bavite u knjizi dočekali svibanj 1945. godine i koja je bila njihova sudbina?

Jedan dio je bio fizički likvidiran, drugi dio je otišao u politički egzil izvan zemlje, a treći je prolazio kroz zatvore i logore Titova režima. Od ovih posljednjih neki su podlegli torturama i skončali uskoro nakon rata. Oni koji su preživjeli sve to, izbačeni su iz znanstvenog i kulturnog života hrvatskog naroda, bili su ponižavani na način da su mnogi od njih kako bi preživjeli morali svoj intelektualni rad prodavati za druge osobe koje su se onda potpisivale na njihovo djelo.

Mišljenja sam da je uništenje ove generacije hrvatskih intelektualaca imalo za posljedicu to da je Hrvatska imala tako slabašnih rezultata u tranziciji nakon 1990. U javnosti se daleko više govorilo i pisalo o tzv. povratu nacionalizirane imovine, ali se jedva ikad čulo o otuđivanju intelektualnog vlasništva. Bilo bi vrlo zanimljivo istražiti i usporediti znanstveno stvaralaštvo u pojedinim disciplinama nakon 1945. s onim prije 1945. kako bi se vidjelo koliki su bili razmjeri krađe intelektualnog vlasništva.

Tu bi opet trebalo uvesti i distinkciju, razlikovati one koji su to svjesno činili bez imalo skrupula od onih koji su jednostavno bili prisiljeni pa su oportuno prihvatili tadašnje realnosti, jer su dobro znali da bi navođenje radova autora nepoćudnih režimu iz razdoblja prije 1945. povlačilo kazneni progon nad njima i moralne diskvalifikacije. Uglavnom, bojim se da su razmjeri krađe intelektualnog vlasništva bili golemih razmjera.

Biste li mogli izdvojiti političku misao ili ideal iz vremena koje proučavate u knjizi koja se ispostavila dugoročno plodonosnom ili je značajna i za hrvatsku današnjicu?

Možda nekima danas nije to ugodno čuti, ali neprijeporna je činjenica da je ova generacija prorokovala buduću propast i komunizma kao ideologije i Jugoslavije kao države. To je jedini pravi razlog zašto ih se danas želi ponovno demonizirati olakim optužbama za „fašizam“. Smatram da je hrvatski narod dočekao 1991. ne samo fizički, nego i duhovno razoružan jer nije imao mogućnosti upoznati se s njihovim prognozama raspleta jugoslavenske situacije koje su se u konačnici i obistinile.

Znakovito je stajalište jednog od najistaknutijih hrvatskih filozofa onoga doba, Stjepana Zimmermanna, dva dana prije samog ulaska srpskih partizana u Zagreb. Svjestan da je ratna hrvatska država pred skorom propašću, pisao je, unatoč takvom raspletu, da neće biti trajno moguće golom fizičkom silom onemogućavati „oživotvorbu pravde“. Pod kojom je Zimmermann shvaćao moralno pravo hrvatskog naroda na njegovu državnu nezavisnost.

Devedesete su dale Zimmermannu za pravo. Pokušaj Miloševićeve Srbije i Jugoslavenske narodne armije da fizičkom silom ponovno pokušaju pacificirati Hrvate stoje u dubokom kontinuitetu s onom „fizičkom silom“ o kojoj je Zimmermann pričao 1945. U Hrvatskoj se od devedesetih stalno htjelo, što traje i do danas, prebaciti svu odgovornost na tobožnje četničko velikosrpstvo kao krivca za raspad i ratove u bivšoj Jugoslaviji, čime se na jedan veoma suptilan način težilo sačuvati od kompromitacije titoističku baštinu.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.