Tromp: Već od početka njihovog dolaska u Haag, 2003. godine, vidjelo se da nešto sa suđenjem Stanišiću i Simatoviću ne valja

Radi se obnovljenom sudskom postupku koji se protiv njih vodio za organiziranje najozloglašenijih borbenih jedinica koje su se borile u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Jovica Stanišić, bivši šef Službe državne bezbjednosti Srbije, i Franko Simatović, bivši zapovjednik Jedinice za specijalne operacije (JSO), terete se da su od travnja 1991. do prosinca 1995. godine sudjelovali u udruženom zločinačkom poduhvatu (UZP) na čelu s tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem čiji je cilj bilo uklanjanje većine Bošnjaka i Hrvata s dijelova teritorija BiH i Hrvatske.

Tužilaštvo tvrdi da je njihov cilj bio nasilno i trajno uklanjanje većinskog nesrpskog stanovništva s velikih dijelova teritorija Hrvatske i BiH te da su u tu svrhu kontrolirali i upotrebljavali razne jedinice – ''Knindže'' ('Ninže' iz Knina), ''Škorpione'', Arkanove ''Tigrove'' (službeno poznati kao Srpska dobrovoljačka garda), ''Crvene beretke'' – JSO.

To je bio povod da se ekipa Al Jazeere za stručno mišljenje obrati Nevenki Tromp, osobi koja je godinama bila saradnik Haškog tribunala, osobi koja je napisala komparativnu povijesnu studiju ''Smrt u Haagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću'' i koja je danas profesorica na Sveučilištu u Amsterdamu.

Za koje se jedinice pretpostavlja ili činjenično zna da su ih opremali i naoružavali rukovoditelji Službe državne bezbjednosti – Arkanove Tigrove, Škorpione i sl.?

Jedni od najvažnijih dokaza o nastanku jedinice Državne bezbjednosti i njihovim djelatnostima na području Hrvatske, BiH ali i Kosova je tkz. Kula video koji je snimljen u centru ove jedinice u mjestu Kula u Vojvodini 1997. godine. Na toj proslavi se vide pripadnici Jedinice za specijalne operacije koji dobivaju od Stanišića priznanje. Tu se čuju imena njenih operativaca poput Radojice Božovića, Žike Ivanovića Crnogorca, Milorada Lukovića Legije, Vasilija Mijovića, koji je bio zapovjednik operacija na području Treskavice, tj. na području Trnova, gdje su 1995. bili stacionirani Škorpioni koji su imali svoj štab u Godinjskim barama gdje su ubili šestoricu muškaraca i mladića koji su bili zarobljeni na području Srebrenice u srpnju 1995. godine.

U tom videu, Simatović drži govor ispred Miloševića i govoreći o povijesti jedinice govori o svakoj akciji na području Hrvatske i BiH gdje je jedinica djelovala u najvećoj tajnosti. Taj govor je nevjerojatno inkriminirajući i uz to, video pokazuje lice tridesetak članova UZP-a koji se ne spominju niti u njihovoj optužnici niti u drugim optužnicama srpskih optuženika na Tribunalu. Naravno, mnogi od njih nikada nisu bili optuženi. Drugi povezani dokaz je Škorpioni video koji je nastao u ljeto 1995. godine u vrijeme kada su Škorpioni tamo sudjelovali u borbama pod zapovjedništvom Vasilija Mijovića, odnosno srpskog DB-a. Znamo isto tako da je taj senzacionalni video bio dostupan za posudbu u videoteci u Šidu.

I usprkos tome Škorpioni se opet aktiviraju 1999. na Kosovu. Oni na samom prelasku na Kosovo ubijaju članove jedne obitelji u Podujevu. Nakon toga ih vraćaju natrag, ali nakon tri tjedna ih opet reaktiviraju i oni sada pod zapovjedništvom Odjela za Javnu sigurnost opet čine zločine na područja Gnjilana. Ova jedinica u stvari povezuje sva tri rata i pokazuje pravu narav i Miloševićevog režima.

Na kojim su područjima djelovale te jedinice i kakav je njihov 'krvavi trag'?

Krvavi trag ove jedinice počinju u travnju 1991. godine na području Knina gdje se uz pomoć Simatovića i Kapetana Dragana formiraju tkz. Knindže. Oni osnivaju kamp ALF u mjesto Bruška. Od tih prvotnih Knindži se stvaraju neki budući zapovjednici koji su aktivni na području BiH. Jedan od njih je i komandant paravojne jedinice Vukova s Vučjaka – Veljko Milanković. Tu su i Arkanovi Tigrovi i Škorpioni i Žute ose, kao i mnoge druge paravojne jednice koje djeluju na području Hrvatske, BiH i Kosova i koje imaju veze s JSO tj. Crvenim beretkama. JSO je naziv koji ova jedinica dobiva 1996. godine. Prvobitan naziv je bio JATD (Jedinica za antiteroristička djelovanja).

Pripadnici ove jedinice bili su upotrebljavani od strane Miloševića za unutrašnja politička obračunavanja. Preko njih je 2000. godine naručeno i počinjeno ubojstvo Ivana Stambolića – Miloševićevog bivšeg mentora, a kasnije i političkog suparnika. Nemojmo zaboraviti da su upravo članovi ove jedinice bili uključeni u atentat na Zorana Đinđića, premijera Srbije u ožujku 2003. godine. Znači, njihova kriminalnosti započinje u Hrvatskoj, 1991., nastavlja se u BiH i Kosovu i završava na ulicama Srbije u obliku organiziranog kriminala i političkih ubojstava po narudžbi. Upravo kroz upotrebu DB-a, u punom se opsegu pokazuje progresivna kriminalnost Slobodana Miloševića koji koristi DB za razručanavanja s političkim neistomišljenicima u Srbiji, a sve u svrhu očuvanja vlasti u Srbiji nakon tri izgubljena rata u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu.

Dokaže li se krivnja Stanišiću i Simatoviću znači li to da će na Haškom sudu biti donesena presuda u kojoj će se neke osobe iz najvišeg srbijanskog vojno – političkog rukovodstva dovesti u direktnu vezu sa ratnim dešavanjima na prostoru Hrvatske i BiH?

Ako se dokaže bilo koji dio krivnje Stanišiću i Simatoviću, to će svakako biti od velikog značenja jer će se prvi put dokazati krivnja pojedincima iz Srbije za zločine na podučju BiH. Apsurdno je to da se i pored eksplicitnih snimki ubojstava šestorice Bošnjaka od strane pripadnika Škorpiona, još nije dokazala njihova veza s srpskim DB-om. U haškoj presudi Vlastimiru Đorđeviću, generalu MUP-a, zločini Škorpiona spominju se na području Kosova, ali oni su tamo nosili odore Posebnih jedinica policije (PJP) koje pripadaju Odjelu za javnu sigurnost MUP-a Srbije. Bilo bi apsurdno da potencijalno najvažniji dokaz upravo na ovom suđenju.

I Stanišić i Simatović su, čak i kada se gledaju televizijske snimke iz toga razdoblja, nedvosmisleno i nedvojbeno desetine puta lokalizirani na području BiH i Hrvatske i to na dužnosti sofisticiranih državnih operativaca. Kako je moguće da sud ima problema s dokazivanjem njihove odgovornosti u počinjenju zločina?

Haški sud svakako ne bi trebao imati problema s dokazima za sve točke optužnice. Ali od samog početka njihovog uhićenja, 13. ožujka 2003. se vidi da tu nešto nije u redu. Oni su uhićeni odmah nakon ubojstva premijera Đinđića i nedugo nakon toga poslani su u Haag. U to vrijeme su već neki mediji pisali da su oni sklonjeni iz Srbije u Haag da bi izbjegli istrage koje su srpska tijela počela voditi u okviru akcije 'Sablja' kada su razotkrivene mnoga kriminalne djela DB-a.

Zvjezdan Jovanović Zmija koji je pucao na Đinđića ratni je heroj JSO-a, kao i Legija kojemu je presuđeno za ubojstvo Ivana Stambolića. Simatović i Stanišić su u Haag prebačeni u svibnju 2003. godine, a njihova operativna optužnica je iz 2008. godine.  Suđenje počinje 2009. i završava u siječnju 2013., da bi već u svibnju 2013. bila izrečena oslobađajuća presuda što je nevjerojatni rekord za Haški tribunal.

Žalbeno vijeće donosi presudu 2015. godine i ponovljeno suđenje započinje tek 2017. godine, bez ikakvog objašnjenja za javnost. Zašto su pripreme trajale toliko dugo? I onda od 2017. do 2021. traje taj ponovljeni proces gdje Tužilaštvo dovodi 51 svjedoka, a obrana 29 svjedoka- 80 svjedoka za četiri godine suđenja. Sve to vrijeme su optuženici u Beogradu. Završne riječi su se izvodile u travnju 2021., i opet slijedi nevjerojatno brzo donošenje presude. U roku od dva i pol mjeseca od završne riječi će suci izreći presudu 30 lipnja.

Ukratko, od kuda ova, za Tribunal netipična ekspeditivnost sudaca da donesu presudu u tako kratkom vremenu? Sada se samo trebamo nadati da će ta presuda biti transparentna bez previše zaštićenih dijelova.

---------------------