Trećina birača iz 2016. sada želi promjene

Hoće li se referendum(i) održati, teško je reći jer dobro upućeni izvori danima najavljuju kako će referendumska pitanja pasti na Ustavnom sudu, odnosno da će i prije toga biti odbačeno barem deset posto prikupljenih potpisa.

Kako god bilo i kako god da se priča okonča, činjenicu da su građani u teškim uvjetima - uz izrazito protivljenje dviju najjačih stranka koje su svojim biračima i članstvu uputili jasnu poruku da ne potpisuju - u tako velikom broju dali potporu inicijativi Narod odlučuje i inicijativi Istina o Istanbulskoj konvenciji, mudri političari ne bi trebali zanemarivati.

Jer ono što je sada kristalno jasno i što će zasigurno obilježiti budući odnos snaga u Saboru jest činjenica da je narod u velikoj mjeri nezadovoljan sadašnjim političkim strukturama koje se doživljavaju klijentelističkim i u konačnici – nenarodnim.

No, krenimo ispočetka. Već sam postojeći Zakon o referendumu kojim se traži čak deset posto potpisa od ukupnog broja birača nije u suglasju s europskom praksom i mnogim državama u kojima je ta granica spuštena na dva ili tri posto. U brojim europskim državama referendumi su stvar dnevno-političke demokracije i održavaju se i raspisuju bez problema.

Volja naroda tamo je najnormalnija stvar koja se poštuje. Za početak drže se Kodeksa dobre prakse o referendumima, što ga je Europska komisija za demokraciju putem prava (Venecijanska komisija) objavila u Strasbourgu 2009. Kad je riječ o referendumskim kampanjama, Venecijanska komisija nedvosmisleno preporučuje 'balansiranu prezentaciju ne samo pogleda izvršne i zakonodavne vlasti ili osoba koje dijele njihov pogled, nego i suprotne strane'.

Taj dokument, precizno navodi da mora biti osigurana jednakost između podržavatelja i protivnika prijedloga, te ističe da javne vlasti (nacionalne, regionalne i lokalne) ne smiju utjecati na rezultat glasovanja koristeći pretjeranu jednostranu kampanju. K tome, Venecijanska komisija smatra da vlasti moraju omogućiti objektivne informacije.

U Hrvatskoj se nije primijenilo ni jedno slovo iz tog dokumenta. Isto tako kršen je i hrvatski Ustav jer je građanima na nekoliko mjesta onemogućeno da konzumiraju svoje ustavno pravo. Tamo gdje su lokalne vlasti omogućile prikupljanje potpisa, inicijative su morale plaćati skupe takse.

Istodobno sa svim tim kršenjima Ustava, zakona i međunarodnih dokumenata i preporuka, u Hrvatskoj se provodila kampanja stigmatiziranja udruga koje su prikupljale potpise, ali i ljudi koji su potpisali. Zanimljivo tko je i s kakvim argumentima bio najglasniji u tom svojevrsnom linču prava i na slobodno i na drugačije mišljenje.

Ponajprije nekoliko manjinskih zastupnika, prepoznatih i kao etnobiznismeni, koji se boje da će najviše izgubiti u slučaju da na referendumu prođe prijedlog da zastupnici birani na posebnoj izbornoj listi, odnosno koji imaju zajamčen ulazak u Sabor, ne mogu sudjelovati u glasovanju o povjerenju vladama, odnosno glasovanju o proračunu.

Do sada su oni doslovno vedrili i oblačili kad je riječ o potpori vladama pri čemu je bilo elemenata političke trgovine i ucjene. Pupovac je išao toliko daleko da je u jednim dnevnim novinama kazao da su inicijatori referenduma „na Srbima dobivali potpise“ za inicijativu Narod odlučuje. No ta je teza potpuno promašena.

Mamac za potpise eventualno je mogao biti Pupovac sam, jer je svima (pa i Srbima u Hrvatskoj koji u mizernom postotku glasuju za manjinsku listu) već dosta njegova etnobiznisa i političke trgovine.

Protiv referenduma je i SDP na čelu s izgubljenim Bernardićem. Stranku koja hoće biti progresivna, a javno se zalaže za to da još više oteža raspisivanje referenduma, netko bi mogao povezati i s komunističkim naslijeđem koje baštine. Bernardiću kojem je Pupovac sa saborske govornice jasno poručio da je on taj koji će sastavljati vlade, to nije dovoljno da shvati o čemu se radi te je mazohistički nastavio manipulirati kako je protiv ukidanja prava manjina.

Međutim, konstrukcija o navodnom ukidanju prava manjina apsolutno ne stoji. Manjinama u Hrvatskoj se ne ukidaju nikakva prava! Niti je to itko ikad predložio, a takvo što se nije ni potpisivalo. Sva prava koje manjine imaju imat će i dalje. Jer, manjinsko pravo nije da se zastupnici birani s posebne liste i koji u Sabor ulaze čak i u slučaju da budu jedini koji će zaokružiti sami sebe, imaju pravo utjecati na ključne izbore u državi i onda svoju potporu masno naplaćivati.

To navodno pravo je paravan za političku trgovinu. Pupovac već ima stranku i nitko mu ne smeta da s njom i nekim svojim programom ravnopravno i pod istim uvjetima kao i ostale stranke i liste sudjeluje na parlamentarnim izborima u svih deset izbornih jedinica. Njemu to, naravno, ne pada na pamet. Lakše je ovako biti doživotni predstavnik manjine pa taman samo na glasovima najuže rodbine.