Tragična priča o bratskoj i sestrinskoj ljubavi u Vukovaru; Dok koračate Vukovarom, sjetite se Lidije i Miroslava Dragića…

Miroslav Dragić, stariji od dvoje djece Ljubice rođ. Baković i Antuna Dragića, rođen je 23. lipnja 1965. godine u Vukovaru. Osnovnu školu pohađao je u OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Blage Zadre, a srednju u tadašnjem COUO Edvard Kardelj, gumarski smjer. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja odslužio je vojni rok u JNA, u Zrenjaninu, Srbija te se zaposlio u Tvornici Borovo, prvo pogon Gumara, a potom Nova pneumatika, gdje radi sve do početka radnih sukoba.

Oni koji su ga poznavali reći će kako je bio izuzetno vrijedan mladić, poput njegovoga oca Antuna. Budući da je obitelj držala domaće životinje, radili su i zemlju u Košutaricama kod Novske, imao je malo slobodnog vremena, a gradio je i svoju vlastitu kuću u obližnjoj ulici.

Prijatelj  iz mladosti, Dijego Beraja, prisjetit će ga se s riječima hvale: "Miroslav je bio nekoliko godina stariji od mene i prema meni se ponašao kao stariji brat, ali bili smo izuzetno bliski. Bio je miran, nikada se ni s kim nije svađao, volio je slušati rok. Sjećam se kako mu je osobito draga bila pjesma  'Knockin' on Heaven's Door'. Posljednji put sam ga vidio krajem listopada. Raspitao se na kojem sam položaju i kad je saznao, došao me je vidjeti. Tada smo popričali posljednji put…".

Miroslav Dragić će gotovo do zadnjeg dana aktivno sudjelovati u obrani grada, ne samo na položaju "Krešo 1" ili položaju "Slon" gdje bi najčešće upućivani na ispomoć, nego po cijelom Borovu naselju, kad god se za to ukazala potreba. Početkom studenog, nakon sloma obrane Lušca, na nekoliko dana odlazi na ispomoć na položaju u dijelu naselja poznatom kao "Budžak". Po povratku na svoj položaj, 14. studenoga, s braćom Srebrović odlazi njihovoj kući kako bi se oni javili majci, a potom, on i Željko Srebrović odlaze do Miroslavove roditeljske kuće.

Goran Srebrović prisjetit će se: "Nakon što smo na brzinu nešto pojeli i presvukli se, jedan suborac i ja vratili smo se na položaj kod 'Slona', a brat je s Miroslavom Dragićem pošao do njegove obiteljske kuće u Kozaračkoj ulici kako bi se i Miroslav javio svojima. Nakon izvjesnog vremena uslijedio je jak artiljerijski napad, granatirali su nas svim mogućim sredstvima, pa nisam imao vremena razmišljati što se dogodilo s mojim bratom i Miroslavom. Preko Motorole sam nekoliko puta čuo kako se traži pomoć, odnosno vozilo koje bi prevezlo ranjenike do priručne bolnice u Commerceu, ali nisam ni slutio da se radi o mome bratu i Miroslavu. Majka mi je kasnije ispričala kako su joj Zoran Janković i još dva dečka, mislim da su to bili Stipo Mlinarić Ćipe i Mirko Brekalo, javili da su Željko i Miroslav teško ranjeni i odvezeni u pričuvnu bolnicu u tvornici".

Đuro Mujić, Miroslavov zapovjednik položaja, ispričat će: "Svoje smjene su na barikadi dečki su odrađivali bez greške, od početka su ozbiljno shvatili situaciju. Nakon nekog vremena dobili smo zamolbu da, ako imamo viška ljudstva, pomognemo dečkima na punktu 'Slon', posebno u noćnim smjenama tako da se oni mogu odmoriti jer su po cijele dane ili odbijali napade ili držali stražu. Zbog toga smo tamo počeli redovito odlaziti svaku večer, izmjenjivali smo se nas šestorica. Toga kobnog dana bilo je hladno, trebali smo hranu i topliju odjeću. Miroslav je uporno inzistirao da idu večerati kod njega, u kući gdje su mu bili roditelji, a ja sam bio protiv i na sve načine sam ih pokušao odgovoriti. Nakon nekog vremena, dojurio je Drago Husli i zadihano i nepovezano ispričao kako Željko i Miroslav leže ranjeni. Otrčali smo tamo, obojica su bila teško ranjena minobacačkom granatom. I danas osjećam dio krivnje zašto im nisam zabranio odlazak, imao sam tu moć, nikad si to neću oprostiti", s tugom završava Mujić.

Ljubica Dragić, Miroslavova majka, reći će: "Kada se vidjelo da su ratni sukobi neizbježni, htjela sam i Miroslav i Lidija odu u Njemačku ili Zaprešić kod nekoga od obitelji. Miroslav je odbio uz riječi – 'Neću mama, hoću braniti Hrvatsku', a ni Lidija nije željela otići. Taj dan, kad je ranjen, jedan mlađi čovjek došao na stepenice podruma i viknuo da su Miroslav i Željko Srebrović ranjeni. Lidija je prva otrčala…".

Svoje sjećanje na taj dan, podijelio je i Stipe Mlinarić – Ćipe:

"Bila je polovica 11. mjeseca. Došao je čas kada smo morali napustili položaj na Trpinjskoj cesti na kojoj je četnik slomio zube. Zbog manjka snaga, ušli su nam s leđa kod Priljeva i nije bilo smisla više držati liniju obrane. Znamo da grad pada. Herojskoj ulici se nismo sjetili ni mahnuti. To ćete i tako činiti vi. Turbo vod drži se i u povlačenju zajedno. U svojoj posljednjoj misiji obilazimo podrume i civilima naređujemo povlačenje u kombinatu Borovo. Tako im spašavamo gole živote. Znali smo ako ih ostavimo po podrumima da će za par sati kada dođu četnici biti mrtvi.

A onda nailazimo na jedan prizor koji nas je, nakon svih strahota, strašno potresao, za sav život. U Kozaračkoj ulici nailazimo na scenu kao iz filma: mlada cura koja je jedva napunila 20 godina sama vuče svoga teško ranjenoga brata, hrvatskog branitelja. Na sebi je imala prebačenu torbu crvenoga križa i uplakano lice. Trčimo prema njoj i mi ga preuzimamo. Prepoznajem ih obadvoje: To su Miroslav i Lidija Dragić. Stanovali su svega par stotina metara od moje kuće.

U apokaliptičnim scenama porušenih kuća, osakaćenog drveća, mnoštvom krhotina po cestama i stazama, i uz grmljavinu pucnjeva i granata koje padaju svakih par sekundi, i kad samo iščekuješ nove strahote užasa i na njih se spremaš, zaskoči te scena koja probudi u tebi duboko ganuće. Mlada djevojke koja vuče svog ranjenog brata takvim nadljudskim snagama ljubavi, je nova dimenzija svireposti rata koja u nama budi duboku empatiju i bol.

Brzo ga previjamo nasred ceste, dok dvojica trče skinuti kapiju s prve kuće da ga polegnemo na nju. Našli smo i jedna kolica i u roku od par minuta Miroslav je spreman za žurni transport. Lidija se ne odvaja od njega, i njezin pogled boli iznova mi se urezuje u srce. Tih zadnjih dana automobili više nisu dostupni u čitavom Vukovaru, a ni do bolnice se više ne može, pa Miroslava na kolicima prevoze Lidija i još jedan branitelj prema Borovu Commerceu, a mi ostali čuvamo odstupnicu od četnika koju su već na 300 metara.

Nakon mog izlaska iz logora, Lidiju sam znao sretati u Zagreb. O onoj sceni je nikada nisam smogao snage pitati. Nakon mirne reintegracije s majkom se vraća u istu onu svoju ulicu gdje smo ju sreli kako vuče svoga ranjenoga brata. Nažalost teško je oboljela i umire od zloćudne bolesti u ranim 40. godinama.

Svaki put kada prođem tom ulicom ta slika mlade cure kako nosi ranjenog brata mi je pred očima.

Djevojke, dok budete hodali Vukovarom, sjetite se kojom snagom i vi možete voljeti svoga brata. A vi dečki, sjetite se ljubavi svoje sestre, i kako zna voljeti. I sjetite se Lidije...".

Miroslav Dragić i njegov otac Antun, obojica su živi dočekali slom obrane Borova naselja.

Petar Traljić, obiteljski poznanik čiji je sin Tihomir Traljić kao ranjenik mučki ubijen na Ovčari, posvjedočit će kako je bio među onima koji su iz gorućeg Borovo Commercea na nosilima iznijeli Miroslava Dragića. U nesvjesnom stanju, ali živog.

Antun Dragić, koji se sa suborcima povukao prema obućari, nakon što je čuo kako Borovo Commerce gori i da ga treba gasiti, pojurio je među prvima, samo u košulji, gasiti požar znajući kako su u pričuvnoj bolnici osim žena i djece i teški ranjenici među kojima je bio i njegov sin. Kći Lidija i supruga Ljubica, nikada ga više nisu vidjele.

Nakon dolaska u Zagreb, Lidija i Ljubica Dragić na sve moguće načine probat će doći do informacije o Miroslavovoj i Antunovoj sudbini. Ljubica Dragić s tugom će se prisjetiti: 

"Miroslava sam vidjela samo jednom u Borovo Commerceu. Buncao je, nije me prepoznao, tražio je cigarete. Muž mu ih je nabavio, ali mu nije imao priliku odnijeti. A onda su rekli da gori Commerce i on je odjurio… Kasnije, do nas su dolazile svakakve informacije, da su Antuna ubili na putu, izvukavši ga iz kolone, da je Miroslav s ranjenicima u bolnici u Novom Sadu… Tražile smo ih preko Crvenog križa, pisale u logore, sačekivale one koji su otamo dolazili, obilazile bolnice… A mi smo se do samog kraja nadale…".

"Dragi sine, mi smo dobro, u Zagrebu smo, ako možeš, javi se na ovu adresu…", nasumce u poslale pismo u novosadsku bolnicu. Na ćirilici, s nečitkim potpisom, stigao je odgovor s Medicinskog fakulteta Novi Sad: "I pored najbolje volje, nismo pronašli primaoca. Žao nam je".

Godine 2001., od 17. travnja do 10. svibnja na farmi Lovas nedaleko od Dalja, provođena je ekshumacija masovne grobnice iz koje su, između ostalih, izvađeni i posmrtni ostaci Antuna Dragića. Ljubica Dragić koja je nazočila ekshumaciji, ispričat će: "Zapamtila sam, bio je četvrti svibanj. Ugledala sam kako vade ostatke u smeđoj košulji i smeđim hlačama i znala sam odmah da je to Antun. Dana 19. studenog 2001. pozvali su nas na Zavod za sudsku patologiju na Šalati. I DNA analizom potvrđeno je kako je moj suprug pronađen. Molila sam da mi daju tu košulju, bila je potpuno čitava, ali nisu… Predloženo mi je da s pokopom pričekamo dok ne pronađu i Miroslava, ali nisam željela da Antunovo tijelo leži negdje u vreći, pa je Antun pokopan iste godine 14. prosinca. Unatoč svemu, Lidija i ja smo se još uvijek nadale… Sve dok nas ponovo nisu pozvali...".

Posmrtni ostaci Miroslava Dragića 1997. godine ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom groblju Dubrava. Krajem lipnja 2003. obitelj Dragić pozvana je na Zavod za sudsku medicinu na Šalati gdje im je rečeno kako je DNA analizom potvrđeno da je to njihov sin i brat. Miroslav Dragić.

Ljubici Dragić pri tom će reći kako rana na potiljku odgovara rani metkom, te se iz tog razloga pretpostavlja kako je Miroslav ubijen još u krugu Borovo Commercea. Dana 11. srpnja 2003. njegovi posmrtni ostaci pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Kada je nakon sloma obrane Borovo naselja zarobljen u krugu Borovo Commercea gdje mu se gubi posljednji trag, Antun Dragić sin, suprug i otac imao je pedeset i pet godina.

Kada je nakon sloma obrane Borovo naselja kao teški ranjenik zarobljen u krugu Borovo Commercea, Miroslav Dragić, sin i brat, imao je dvadeset i šest godina.

Posmrtni ostaci oca i sina, Antuna i Miroslava  Dragića na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, pokopani su jedan pored drugoga. Godine 2017., uslijed teške bolesti, preminut će i Lidija Dragić, kći i sestra koja je do posljednje trenutka vjerovala kako će pronaći oca i brata.

Miroslave, Antune i Lidija, nismo vas zaboravili.