TONČI TADIĆ: Putin nije i neće upotrijebiti nuklearno oružje u Ukrajini, jer se ona ni nakon toga neće prestati boriti

Nekadašnji saborski zastupnik Hrvatske stranke prava, Tonči Tadić, koji je svojevremeno proglašen i za najboljeg i najaktivnijeg parlamentarca, po struci nuklearni fizičar, godinama je otvarao brojne "vruće"' teme koje su bile ispred vremena u kojima je on upozoravao. Od pitanja gospodarskog pojasa i granice sa Slovenijom, do brojnih aktualnosti koje mnogi jednostavno nisu razumjeli.

No, Tadić je bio uporan, iznimno argumentiran, a za svoje se rasprave pripremao temeljito, danima i noćima i nikada nije izašao na govornicu, a da nije bio maksimalno koncentriran i  "oboružan" mnoštvom dokaza.

Odlazeći iz aktivne politike, koje se i zasitio, a i nije se više u njoj vidio, Tadić se vratio poslu kojega najbolje zna; i dalje radi na Institutu Ruđer Bošković' u Zagrebu, na Zavodu za eksperimentalnu fiziku, u Laboratoriju za interakcije ionskih snopova, što većina nas ni ne pojmi o čemu je riječ.

U javnosti se ponovno počeo pojavljivati odmah nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je ruski despot Vladimir Putin počeo prijetiti svijetu uporabom nuklearnog oružja, podižući tenzije i strah na najvišu razinu. Nakon Drugog svjetskog rata, prvi puta čovječanstvo se suočilo s mogućnošću da Putin, koji evidentno gubi taj rat, doista posegne za najgorim rješenjem- naredbom da se pritisne taj, kako smo to u mnogim filmovima gledali, famozni "crveni gumb".

Tadić je, međutim, sve ove mjesece smireno objašnjavao da je to samo zastrašujući blef diktatora koji očito broji zadnje godine na tom mjestu, precizno analizirajući zašto do toga neće doći.

Razgovoru za portal Direktno odazvao se odmah, naravno, već standardno pripremljen i staložen, unatoč burnom dalmatinskom temperamentu.

Odmah na početku invazije, 24. veljače, izjavili ste, vrlo slikovito'', ali i gotovo proročanski, kako se ''ruski mrak nadvio nad Ukrajinom''. I bio je to početak najveće vojne operacije u Europi nakon završetka Drugog svjetskog rata.

U četvrtak, 24. veljače 2022., u pet sati ujutro po moskovskom vremenu, počeo je opći napad ruske vojske na Ukrajinu raketiranjem pograničnih gradova i napadima ruskih zrakoplova i tenkova na ukrajinske položaje. S juga iz okupiranog Krima Rusi su krenuli prema rijeci Dnjepru. Na sjeveroistoku pod ruskim napadom bili su Harkiv i susjedni gradovi. Na sjeverozapadu iz Bjelorusije napredovale su ruske i bjeloruske oklopne kolone autoputem prema glavnom gradu Kijevu, nakon žestokih sukoba s ukrajinskim tenkovima kod Černjihiva. Malo zapadnije od toga ruske trupe su se probijale kroz radioaktivne šume oko Černobila, kako bi opkolile Kijev sa zapada. Sjeverozapadno od Kijeva na zračnu luku Hostomel spustio se ruski desant iz 200 helikoptera i zauzeo je, nakon teških borbi s ukrajinskim specijalcima. Na jugoistoku na Azovskom moru ruska flota i kopnene snage napale su luku Mariupolj, koja im je priječila spajanje ruskih pobunjenika na istoku sa okupiranim Krimom. Na jugozapadu ruska flota napala je glavnu ukrajinsku luku Odesu.

Ukupno 70 gradova trpi ruske zračne i raketne napade. Ruski napad se doduše očekivao, ali na istoku Ukrajine u Donbasu, na bojištu prema ruskim pobunjenicima gdje Ukrajina ratuje već osmu godinu, gdje se svakodnevno gine. Štoviše, dan prije napada ruski parlament Duma i predsjednik Vladimir Putin priznali su samoproglašene ruske republike odnosno ''ruske SAO Krajine'' u Donjecku i Lugansku, ali ne samo na onoj trećini koju kontroliraju ruski pobunjenici, nego na čitavom području te dvije pokrajine, nakon čega je ruska vojska ušla u Donbas.

Razlozi za napad na Ukrajinu koje je Putin navodio bili su, u najmanju ruku, bizarni?

Putinov govor emitiran ujutro uoči opće invazije na Ukrajinu pokazao je što on doista želi; ni manje, ni više, nego smjenu vlasti u Kijevu '"sastavljenu od narkomana i kriminalaca" te "denacifikaciju" Ukrajine, a sve, naravno, u korist ukrajinskog naroda te napose Rusa u Ukrajini "koji već osmu godinu trpe genocid". To je tek mali dio posve bizarnog nastupa patuljastog ruskog diktatora s licem fiksiranim botoksom, koji je 50 minuta objašnjavao kako po njemu ne postoji nikakva "ukrajinska nacija", jer su to sve zapravo Rusi, ne postoji ni Ukrajina kao država, jer je umjetno stvorena, ne postoji ni ukrajinska crkva, jer su je umjetno stvorili stranci (Austrija), ne postoji ni ukrajinska povijest, ni baština, jer su obje ruske! Svi koji tvrde suprotno su, naravno, kriminalci i nacisti, a na njemu je da štiti ruski narod od takvih, pa čak i onaj dio Rusa koji sebe (barem zasad) smatra Ukrajincima. Na čelu tih tzv. ukrajinskih nacista je, jasno, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenskij (inače Židov!), koji nije svoje političke protivnike potrovao, pobio, pozatvarao, ili prognao, kao što je to svojima učinio Putin. No, stvarni razlog se provlačio '"između redaka": spriječiti Ukrajinu da bude što bliže EU i NATO, a izvan ruske orbite, za što mu treba marionetska vlada u Kijevu.

Umjesto naoružanog "ugroženog ruskog stanovništva", kojim je skrovito upravljala ruska vojna obavještajna služba GRU i ograničenog ratnog sukoba u Donbasu, dobili smo otvorenu i opću invaziju Ukrajine koju bez skrivanja i zadrške izvodi Vojska Rusije.

No, podsjetimo mnoge koji ne znaju, a posebice hrvatske ''putinofile'', kako je Putin tim napadom bez imalo oklijevanja prekršio niz međunarodnih sporazuma koje je Rusija potpisala, zar ne?

U prvom redu je Sporazum o mirnom razdruživanju SSSR-a iz rujna 1991. godine, kojega su potpisali predsjednici i premijeri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije, a u kojemu jasno stoji da će sve tri zemlje poštovati teritorijalne suverenitete ostalih zemalja potpisnica. Rusi su se tada obavezali na čuvanje teritorijalnog integriteta Ukrajine i to je eksplicitno napisano, što sada krše! Drugi sporazum je onaj Budimpeštanski, kojim je 1994. Ukrajina pristala eliminirati svoj nuklearni arsenal od 1900 nuklearnih bojnih glava, koji je u to vrijeme bio veći od Kine, Francuske i Velike Britanije zajedno. Kompletno oružje Ukrajina je mirno predala Rusiji, a sigurnosni jamci sporazuma bile su Rusija, SAD i UK.

Zašto se na početku invazije smatralo da SAD i UK previše burno reagiraju na ruske prijetnje Ukrajini, mnogi podržavatelji ruske politike glasno su tvrdili, što čine i danas, kako su upravo SAD i UK ''ratni huškači'', a takve su optužbe dolazile i iz Kremlja. Ljudi, zapravo, nisu razumjeli povijest ruskih gaženja međunarodnih sporazuma i stalnih napada na Ukrajinu u posljednjih dvjestotinjak godina?

Da, SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo reagirale su odmah i to vrlo oštro, jer ih je na to obvezivao upravo Budimpeštanski sporazum i sigurnosna jamstva dana Ukrajini. Naravno, možemo promišljati što bi bilo da je Ukrajina zadržala taj nuklearni arsenal, koliko bi ih koštalo njegovo održavanje i slično, ali, posve je sigurno da u tom slučaju ne bi bilo ni ''ruskih SAO Krajina'' na istoku Ukrajine, niti sadašnje invazije na Ukrajinu. Kod nuklearnog oružja vrijedi, naime, jasno pravilo: nitko ne ratuje protiv zemlje koja ga ima i svi ga se nastoje domoći kako ne bi bili predmetom međunarodnog pritiska, ili agresije pa je stoga ukrajinski potez iz 1994. time još čudniji, ali razumljiv u duhu povjerenja u ''bratski narod''.

Umjesto ova dva stvarna sporazuma koja Rusija prešućuje jer ih krši, često se spominjao nepostojeći navodni ''sporazum o neširenju NATO-a na zemlje Istočne Europe''. Riječ je, zapravo, o usmenom obećanju koje je američki ministar vanjskih poslova George Baker dao sovjetskom vođi Mihaelu Gorbačovu 1990. da se NATO neće širiti na zemlje SSSR-a, niti na zemlje Varšavskog pakta. Ta njegova izjava nikada nije potpisana kao sporazum, a dana je čelniku SSSR-a u trenutku kada su još postojali i Sovjetski Savez i Varšavski pakt. To, međutim, danas nakon raspada SSSR i Varšavskog pakta više ne vrijedi, jednako kao što nakon 1918. i raspada Austro-Ugarske nisu više vrijedila usmena jamstva o međunarodnim odnosima koja je svojedobno Vittorio Emanuele dao Franji Josipu. Jesu li se ta jamstva mogla 1938. odnositi na Kraljevinu Jugoslaviju, ili na Čehoslovačku? Naravno da ne!

Moskva već godinama uvjerava svoje građane kako je Ukrajina ''leglo korupcije'' i najkorumpiranija država Europe. Je li to baš tako? Jer, kada slušate ''putinofile'', oni tu tezu o korupciju ponavljaju kao svojevrsnu ''mantru'', u nedostatku pravih argumenata.

Ruska propagandna mašinerija govori o Ukrajini kao o korumpiranom režimu, no na listi Transparency Internationala, uostalom, vidi se da je korupcija u Ukrajini manje prisutna nego u Rusiji. Govore i o ukrajinskim ''masovnim grobnicama'' te o ulozi Stepana Bandere u Drugom svjetskom ratu, koji je ukrajinski pandan Anti Paveliću, kako bi se stvorilo neko moralno opravdanje za rat. Ali, ne treba zaboraviti da je Miloševićev brat bio veleposlanik u Moskvi punih deset godina i da je Rusija od Srbije imala prilike naučiti puno tehnika koje danas koristi u promidžbenom ratu protiv Ukrajine. Sve smo to već kod nas vidjeli i znamo koliko su te priče šuplje, kao što šuplje zvuče Putinovi pozivi Vojsci Ukrajine da se preda, ili da provede vojni udar i zbaci predsjednika Zelenskija.

Putinove najave, kao i izjave bivšega premijera Dmitrija Medvjedeva, koji je najžešći ruski ''jastreb'', koji već periodično javno prijeti kako će Moskva sravniti sa zemljom London, Pariz, a onda i cijelu Europu, ipak je dočekana s velikom dozom opreza, ne samo u Europi, već i u SAD-u. Je li riječ samo o jezivom, morbidnom verbalnom triku kojim se ucjenjuje Zapad, koji nemilice šalje oružje i logistiku ukrajinskoj vojsci?

Da, prijeteće zvuče Putinove prijetnje upućene zemljama NATO-a i EU da će ''skupo platiti svaku pomoć Ukrajini'', jer će ih snaći ''nezamisliva osveta'', misleći vjerojatno na onih 6800 ruskih nuklearnih bojnih glava. Iako to nikog na zapadu nije posebno zastrašilo, jer NATO je nuklearni savez, u kojem prijetnja nuklearnim oružjem Hrvatskoj, ili Poljskoj, znači prijetnju svim članicama. Teško se oteti dojmu da Putin govori to što govori zato jer mu nitko nije osam godina proturječio u vezi njegove tihe aneksije istoka Ukrajine i Krima. Popuštanja Zapada ohrabrivala su ga za još bezobzirnije poteze, kao Adolfa Hitlera nakon aneksije Austrije i Češke, dok nije bilo prekasno. Bizarno je i to što je Putinov govor od 24. veljače najsličniji govoru Adolfa Hitlera od 1. rujna 1939. pri početku napada na Poljsku. Ista shema, iste laži, isti glupi argumenti. Samo zamijenite u tekstu Hitlerovog govora riječi "Poljska" s "Ukrajina", "Njemačka" s "Rusija" i "Danzig" s "Donbas", ostalo je manje-više isto.

Idemo malo na nevjerojatno pogrešne procjene Putina oko Ukrajine, za koju je vjerovao da će, praktički, ''šaptom pasti'' i biti pregažena za mjesec- dva. Kako je tako ''veliki'' strateg mogao toliko pogriješiti i odvesti desetine tisuća ruskih vojnika, uglavnom neobučenih i neobrazovanih mladića iz najsiromašnijih i najudaljenijih ruskih prostranstava u sigurnu smrt?

Podsjetimo najprije kako rat Rusije protiv Ukrajine traje još od 2014., aneksije Krima i stvaranja ruskih ''SAO Krajina'' u Donbasu, praćen neuspješnim pregovorima dviju strana uz posredovanje Njemačke i Francuske. No, nitko nije očekivao ovako otvorenu i brutalnu rusku agresiju s ciljem rušenja vlasti u Ukrajini i okupacije čitave zemlje. Bilo je znakova koji su na to upućivali, primjerice, goleme ruske vježbe u ljeto 2021. i u siječnju 2022. uoči agresije, na istim područjima s kojih su Rusi krenuli u napad. Svi dobronamjerni sa Zapada, točnije iz SAD i Britanije, upozoravali su da je to loš predznak onoga što se doista dogodilo. No, nije bilo ''putinofila'' u Hrvata, odnosno u EU, koji se nije na ta upozorenja smijao, citirajući Putinove izjave kako su ''Amerikanci i Britanci ratni huškači''. Sada se vidi tko je bio huškač, a tko je ispao glup.

Još jednom: vrijedi podsjetiti kako su SAD i Britanija i Rusija bili jamci sigurnosti Ukrajine, prema Budimpeštanskom sporazumu iz 1994. kojim se Ukrajina u dobroj vjeri odrekla svih svojih 1900 nuklearnih bojnih glava i predala ih Rusiji. Upravo zato su SAD i Britanija upozoravale Rusiju da se ne upušta u agresiju na Ukrajinu.

Da, to je povijesni fakt, a koje su, dakle, bile najveće Putinove loše procjene?

Putinova invazija na Ukrajinu temeljila se na četiri posve krive obavještajne procjene. Prva je bila da će se onih 40 posto Ukrajinaca koji govore ruski dići na ustanak čim ruska vojska stupi na tlo Ukrajine. Kako pogrešno! Polovica njih se osjeća Ukrajincima, iako govore ruski, jer je ukrajinski bio stoljećima potiskivan. A i dobar dio onih koji se osjećaju Rusima sretni su što žive u Ukrajini, a ne u Rusiji pod vlašću Putina.

Druga procjena bila je da nitko na Zapadu neće reagirati, kao što nije ni kod napada na Gruziju 2008., niti nakon aneksije Krima i uspostave ''SAO Krajina'' u Donbasu 2014. Radi toga, a posebno radi poniznog ponašanja Njemačke i drugih EU članica ucijenjenih ruskim plinom, Putin je logično zaključio kako može bez bojazni narediti invaziju na Ukrajinu. Međutim, dobio je žestoki odgovor od EU i od NATO-a, koji nikada nisu bili toliko ujedinjeni kao danas. No, da su mu se ranije oštrije suprotstavili, ovoga rata vjerojatno ne bi ni bilo! Kao što Hitler ne bi napao Poljsku da Zapad nije šutio kod pripajanja Austrije i Čehoslovačke.

Posebno su zgroženi bili čelnici Njemačke i Francuske, koji su Vladimira Zelenskija uvjeravali da neće biti ruske agresije, jer im je to Putin mjesecima i godinama osobno jamčio, mirno im lažući u oči. Ukrajina radi umirivanja od strane Francuske i Njemačke nije na vrijeme mobilizirala svoju vojsku, niti nabavila veću količinu oružja. Onda su svi shvatili da ih Putin je godinama lagao pripremajući ovakvu invaziju – jer ovo se ne priprema preko noći, niti je posljedica ove, ili one ''ukrajinske provokacije''.

Treća ključna kriva ruska procjena bila je da će se ukrajinska vojska raspasti i predati, jer nisu spremni za ovakav rat. No, to se nije dogodilo ni u prva tri dana rata, unatoč iznenađenju i silovitosti ruskog napada, ni za tjedan dana, pa ni do danas. Rusi su u napad na Ukrajinu, državu s 44 milijuna stanovnika, poslali 200.000 ljudi (u usporedbi sa 180.000, koliko je Hrvatska poslala u napad na SAO Krajinu!). No, na bojištu je ubrzo bilo 245.000 Ukrajinaca iz stalne vojske i 220.000 pričuve, uz teritorijalnu obranu. Svi su dobro znali svoj posao te su zaustavili, ili usporili ruske prodore. Kako je to moguće? Zato što ovaj rat traje već osam godina te je na bojištu u Donbasu veliki broj Ukrajinaca stekao borbeno iskustvo.

Putin je 20 godina gradio imidž ruske vojske kao nesavladivog stroja koji ''melje'' sve pred sobom, pa kud ne bi ''samljeo'' Ukrajinu? Na bojište je zato poslao mali broj ljudi u ograničenu ''Specijalnu operaciju'', jer tko bi se odazvao na opću mobilizaciju ako majčica Rusija nije ugrožena od strane invazije?

Četvrta kriva procjena bila je da će Zelenskij pobjeći, jer je glumac, a ne političar. No, glumac se pokazao itekako dorastao novoj ulozi kao izvrstan komunikator i govornik, koji puta patetičan, ali svakako daleko bolji ratni vođa od Putina. U brojnim parlamentima nastupio je video vezom, osiguravajući potporu Ukrajini. Njegova odluka da ostane u Kijevu i po cijenu smrti bila je presudna za moral vojske i naroda!

Dakle, uvjereni ste da Putin i Rusija ne mogu dobiti ovaj krvavi rat, a Ukrajinci su nevjerojatno hrabri borci, uz pomoć kompletno ujedinjenog naroda i strahovite logistike Zapada?

Ne, Putin ovaj rat ne može dobiti i toga je sve više svjestan. Plaši se ispasti gubitnik na domaćoj sceni, a dobro zna kako je prošao Nikolaj Romanov prije sto godina nakon poraza u Prvom svjetskom ratu. Zato se zanosi mišlju da će taktika Ratka Mladića, odnosno, mahnito razaranje gradova donijeti pobjedu u vrlo krvavom i bespoštednom ratu. Kako Putin uopće misli postići pobjedu? Protjerivanjem deset milijuna Ukrajinaca? Likvidacijom njih još toliko? Pa svi preživjeli Ukrajinci će u idućih pet generacija toliko mrziti Ruse da nikome ne bih bio u koži od tih ruskih okupacijskih snaga.

Staljin je u Ukrajini uspio jer je na svojoj strani imao barem ukrajinske komuniste s Hruščovom na čelu. Nasuprot njemu Putin je uspio u nečemu čemu se nije nadao: ujedinio je sve Ukrajince (čak i one donedavne ''rusofile''), NATO i EU protiv sebe. Sankcije nametnute Rusiji od SAD, EU, Japan, Kanade, UK i Australije do sada su neviđene u opsegu i učincima, nadilazeći one iz doba Hladnog rata. To će bez sumnje razoriti rusko gospodarstvo, koje se neće desetljećima oporaviti.

Tome treba dodati pokidane gospodarske i znanstvene veze Rusije s najrazvijenijim dijelom svijeta. Doduše, neki od političara u EU (primjerice, Viktor Orban, ili austrijski socijalisti), bili bi najsretniji da Ukrajina kapitulira, kako bi mogli nastaviti koristiti ruski plin kao da se ništa nije dogodilo, makar poginulo milijun Ukrajinaca. Isto vrijedi i za međunarodne korporacije koje bježe iz Rusije. No, da sada itko od njih otvoreno pokaže simpatije za Putina, građani bi ga prezreli.

Prisjetimo se kako smo za vrijeme Zaljevskog rata 1991. godine prvi puta u povijesti bili svjedoci televizijskog prijenosa rata, a sada, gotovo 30 godina kasnije, rat se kompletno ''preselio'' i na društvene mreže, koje tada nisu postojale, a na njima su Ukrajinci već pobijedili?

Da, ovo je rat društvenih mreža, taj rat Zelenskij je već dobio, a Putin izgubio. Nitko izvan Rusije nije ravnodušan na divljačko razaranje ukrajinskih gradova poput Mariupolja, niti na bombardiranje rodilišta, ili napad na kazalište sa stotinama živih zakopanih. Niti u Rusiji se takve vijesti ne puštaju, jer se vlast boji reakcije naroda. Što su više ruski vojnici pucali na civile, to je bilo lakše mobilizirati Ukrajince za rat, a dok je NATO-a, oružja im neće uzmanjkati.

Da Zelenskog sada čak i ubiju Putinovi plaćenici, ili neka moćna ruska bomba, on time postaje heroj i simbol otpora Ukrajine. Ukrajinci nemaju što izgubiti. Što prije Putin prihvati činjenicu da je rat u Afganistanu označio kraj SSSR, a da ovaj rat u Ukrajini znači kraj ovakve Rusije, to bolje. Usporedbe radi, u Afganistanu je u 20 godina rata poginulo 15.000 Rusa, što je ocijenjeno kao katastrofa. No, u Ukrajini je u svega mjesec dana rata poginulo blizu 10.000 Rusa! Na to treba dodati tri puta veći broj ranjenih i nestalih Rusa, pa je slika katastrofe potpuna.

Ruska nuklearna prijetnja?

Ruska invazija na Ukrajinu, najvažniji međunarodno-politički događaj prve polovice 21. stoljeća, rat je neviđen po veličini i žestini još od Drugoga svjetskog rata. Uz to, rat se vodi u zemlji koja ima 16 aktivnih nuklearnih reaktora, uz onaj zloglasni černobilski (pogašen i pod betonskim sarkofagom, zajedno s još tri pored njega). Drugi je presedan serija ruskih prijetnji uporabom nuklearnog oružja protiv NATO-a, odnosno, protiv Ukrajine. Obje su nuklearne prijetnje izazivale silan strah u Hrvatskoj, ali i u drugim zemljama EU-a. Sve je, naravno, praćeno tipično ruskim izjavama ''kako je ruski narod sposoban trpjeti više od naroda u EU-a'', odnosno, kako je ''rusko nuklearno oružje najmoćnije na svijetu''.

Pokušajmo zato smireno razmotriti koliko su obje nuklearne prijetnje realne, kako ona s ruskim razaranjem neke ukrajinske nuklearne elektrane, tako i ona s (ograničenim) nuklearnim ratom koji bi započela Rusija na tlu Ukrajine. Pri tome treba imati u vidu da je bitan problem dugotrajna kontaminacija tla, koju uzrokuje rasuto nuklearno gorivo. Njega pak u nuklearnoj bombi ima najviše nekoliko desetaka kilograma, dok pri razaranju nuklearke govorimo o rasipanju desetaka tona nuklearnog goriva! U Hirošimi je od prve nuklearne bombe smrtno stradalo 140.000 ljudi, no grad je danas jednako, ili više naseljen kao 1945. U Černobilu je pak smrtno stradalo nekoliko desetaka ljudi, no tamo se ljudi neće vratiti nikada zbog silne radioaktivne kontaminacije zemljišta.

Što se prve nuklearne prijetnje tiče, ljudima prvo na pamet padne černobilska katastrofa, iako je ta nuklearka i po svom dizajnu i po uzrocima nesreće sve drugo samo ne tipična za ostale ukrajinske nuklearke. Reaktor černobilske nuklearke bio je doslovno sagrađen od grafitnih cigli, a što je najgore, čitav je reaktor bio u malo jačem hangaru, dakle, ne u betonskom bunkeru tipičnom, primjerice, za NE Krško i za sve ostale ukrajinske nuklearke.

Naime, od spomenutih 16 ukrajinskih reaktora samo su dva slična bivšemu, černobilskom, ali su vrlo blizu zapadne granice Ukrajine, dakle, na području koje sve bolje štiti ukrajinska protuzračna obrana. Svih je ostalih 14 reaktora ruskog VVER tipa, vrlo slični ovomu u NE Krško, gdje je sam reaktor čelična posuda, smješten unutar betonskog bunkera stijenke debljine gotovo dva metra, uz osam cm čelika. Takav oklop teško je, ili nemoguće probiti topništvom, odnosno, potrebna je doista jaka eksplozija da bi se tomu naškodilo. No i tada problema može biti samo ako dotični reaktor radi. Praksa je, međutim, da se reaktori gase u jeku ratnih sukoba, radi njihova kontroliranog i postupnog hlađenja.

Naime, zaustavljanje nuklearne reakcije ubacivanjem kontrolnih šipki ne znači kraj posla, jer reaktor ostaje vruć s vrlo velikom akumuliranom toplinskom energijom. Zato mu je u postupku hlađenja nužno dovesti električnu energiju sa strane, radi pokretanja pumpi za hlađenje. Dođe li u tom trenutku do topničkog razaranja uklopnog postrojenja, u pitanje dolazi hlađenje reaktora, što može uzrokovati pregrijavanje i eksploziju.

Zato su približavanjem ratnih operacija u NE Zaporižje brzo pogašena i ohlađena četiri od šest tamošnjih reaktora. Usred te operacije Rusi su gađali upravnu zgradu i uklopno postrojenje, ali, nasreću, bez većih posljedica. Presedan je, međutim, u povijesti ratovanja, to što NE Zaporižje služi kao rusko topničko i raketno uporište iz kojeg Rusi mahnito danomice razaraju gradove Nikopolj i Marhanec na suprotnoj obali Dnjepra. Ruski su topnički i raketni sustavi među zgradama reaktora, dok su u prostorijama s turbinama smješteni ruski kamioni sa streljivom. Sve to čine u nadi da će isprovocirati uzvratnu paljbu Ukrajinaca po spomenutoj nuklearki. Ukrajinci vjerojatno gađaju Ruse, ali to čine precizno dronovima, pazeći da ne oštete ni reaktore, ni ostalu opremu, a posebno ne bazen s istrošenim nuklearnim gorivom koji je čitav kilometar dalje od ruskih topničkih položaja. Uostalom, samo se idiot skriva iza nuklearnog reaktora!

No, svi su ti problemi nastali ruskom okupacijom ove nuklearke te je prema konvencijama međunarodnoga ratnog prava Rusija kao okupator odgovorna za stanje na okupiranom području, pa i za stanje u NE Zaporižje. Rusija je pak odbila sve pozive glavnog tajnika UN-a za demilitarizaciju te nuklearke, a odbili su tvrdnje IAEA-a i UN-a da je postupcima ruske vojske narušeno svih sedam stupova nuklearne sigurnosti. Pa ipak, jedno je sigurno: obje strane znaju koliki je rizik u pitanju. Dođe li do jakog curenja radioaktivnosti iz spomenute nuklearke, probleme će, naravno, imati Ukrajina zbog kretanja zračnih struja. No i Rusi će imati nekoliko desetaka tisuća vojnika oboljelih od radijacijske bolesti, što si u ovakvom sukobu ne mogu priuštiti. Zato možemo biti sigurni da se u NE Zaporižje, a ni u drugim ukrajinskim nuklearkama neće dogoditi ništa što bi nas trebalo zabrinjavati.

A najave Moskve o ''ograničenom nuklearnom ratu''? Što to znači?

Druga ruska nuklearna prijetnja – ona o ''ograničenom'' nuklearnom ratu – jednako je besmislena. Naime, jedna jedina nuklearna bomba bačena na NATO-ovu članicu uzrokovala bi nuklearni sukob Rusije i NATO-a, što svatko u Kremlju dobro zna. No, zato se još u ožujku u našim medijima pojavila ''putinofilska'' maštarija kako Putin može upotrijebiti jednu ''manju nuklearnu bombu'' da bi Ukrajinu prisilio na kapitulaciju. Pri tome se, naravno, pretpostavlja da će druga strana, odnosno, Ukrajina i NATO stoički podnositi žrtve, bez ikakve reakcije. No, ta je pretpostavka jednako idiotska, kao i sve slične ruske pretpostavke na početku ove invazije: da se Ukrajinci neće uopće braniti, niti će im NATO u strahu od Rusa uopće priteći u pomoć, niti će Rusiji biti uvedene sankcije itd.

Nikakva ruska nuklearna bomba nad Ukrajinom neće dovesti do postizanja tog cilja. Najprije, nuklearne bombe ni pri prvoj uporabi u povijesti 1945. nisu dovele do kapitulacije Japana. Naime, Japan nije kapitulirao zbog nuklearnih bombi, nego zbog ulaska SSSR-a u rat, shvativši da su ostali međunarodno posve izolirani te da im prijeti podjela na sovjetsku i američku okupacijsku zonu.

Nuklearne bombe ne bi dovele ni do kapitulacije Vijetnama, ni Sjeverne Koreje, dok bi istodobno narušile međunarodni ugled SAD-a, pa zato nisu nikad upotrijebljene u dotičnim ratovima.

Zato ni u ovom ratu moguća ruska nuklearna bomba ne bi dovela do kapitulacije Ukrajine, nego bi otvorila Pandorinu kutiju užasa. Ruska nuklearna bomba nad Kijevom pretvorila bi Zelenskija i svu ukrajinsku vladu u mučenike. Rat ne bi stao, nego bi Ukrajina ubuduće odbijala bilo kakve pregovore s Rusima kao divljacima. Od Rusije bi se odmaknule sve dosad neutralne zemlje, kao od pomahnitale države koja se koristi nuklearnim oružjem u ograničenom sukobu i agresiji protiv nenuklearne zemlje. Rusija bi međunarodno bila izolirana unutar UN-a, kao Sjeverna Koreja. U samoj bi Rusiji pak bilo jako teško objasniti čemu je silnoj ruskoj vojsci bila potrebna nuklearna bomba u ograničenoj ''Specijalnoj operaciji'', koja i nije pravi rat?!

S druge strane, Ukrajincima bi tim činom postalo bjelodano jasno da Rusija ne preže ni od oružja za masovno uništavanje te da je Rusiji cilj potpun genocid nad ukrajinskim narodom. Drugim riječima, sva su sredstva dopuštena u obrani od takve pogibelji! Kako nuklearni rat ne obuhvaća uporabu samo ''pravih'' nuklearnih bombi, nego i ''prljavih'' bombi, odnosno, običnih bombi ''obogaćenih'' nuklearnim otpadom, ovaj bi sukob vrlo brzo doveo do jake međusobne radioaktivne kontaminacije dijelova Ukrajine i Rusije, u trajnosti više stotina godina. Sve to dobro znaju u Kremlju.

Stalne ucjene Rusije kako će Europi zavrnuti plin pa će se milijuni ljudi smrzavati, a mnogi i umrijeti?

Pred Hrvatskom i ostatkom EU jedna je od najneizvjesnijih zima od kraja Drugog svjetskog rata, ne samo radi Putinovog ucjenjivanja EU s neisporukom plina, nego i radi novih ruskih najava korištenja nuklearnog oružja u ratu protiv Ukrajine. Obje teme pune stupce i minute u medijima, jer ništa ne prodaje tako dobro medije kao pumpanje strahova (uz političke skandale)!

Obje teme dio su, dakle, ruskog psihološkog rata protiv EU, znajući za glupost i pohlepu europskih medija. Kada se tome dodaju pro-Putinovska stajališta javno promovirana od ''anti-imperijalističke'' ljevice koja Putina doživljava kao ''borca za oslobođenje Europe od ugnjetavanja od strane Amerike'', ali i od konzervativne desnice koja Putina doživljava kao ''zaštitnika kršćanskih vrijednosti'', očito je koliki je kaos u glavama prosječnoga Europljanina. Uzalud je dokazivati kako je blesavo podržavati borbu protiv ''imperijalizma SAD'-a'', a istodobno tolerirati Rusku Federaciju kao jedino preživjelo kolonijalno carstvo (britansko, francusko, njemačko, talijansko, španjolsko i portugalsko davno su se raspala). Kako uopće govoriti o Putinu kao borcu za slobodu Europe koji želi porobiti ukrajinski narod i negirati njegovo postojanje? Kako ga, pak, doživljavati kao ''borca za kršćanske vrijednosti'', znajući da ta borba podrazumijeva gnjusne ratne zločine ruske vojske nad ukrajinskim civilima i zarobljenim vojnicima, posve na tragu zločina počinjenih od velikosrpskih ''kršćana'' nad zarobljenim Hrvatima 1991-1995.?

No, ostavimo li po strani te psihijatrijske fenomene na koje se ''pali'' tek manji dio populacije EU, vrijedi razmotriti dva ključna paketa strahova pred građanima EU: onaj o hladnoj zimi bez plina te onaj o nuklearnom ratu.

Što se plina tiče, njegova nestašica na međunarodnoj sceni i mahniti rast cijena započeli su prije rata u Ukrajini, dakle, prije Putinovih inata. Naime, nakon skoro dvije godine Covid-19 pandemije s pratećim gospodarskim padom, naglo pokretanje proizvodnje krajem 2021. u Kini, SAD i ostatku svijeta uzrokovalo je povećanu potražnju za plinom. Tome su pridonijela i dva nenadano velika uvoznika – Japan i Njemačka. Japanski uvoz plina stalno je rastao nakon 2011. i Fukushime, obzirom na strahove Japanaca od nuklearki nakon te katastrofe, no to se od ove godine posve mijenja, jer tamošnje nuklearke opet počinju s radom.

U Njemačkoj je pak populistička politika Angele Merkel, usmjerena na koaliciju sa Zelenima i njihovim glasačima, dovela do gašenja skoro svih njemačkih nuklearki nakon 2011. i silnog oslonca na ruski plin, pri čemu Njemačka, za razliku od Hrvatske, do prije koji tjedan nije imala ni jedan LNG terminal za uvoz ukapljenog plina morem, dok je njemačko glavno nacionalno skladište plina bilo u rukama Gazproma!

Unatoč svemu tome, rast cijene plina više je bio posljedica neizvjesnosti i burzovnih špekulacija, nego stvarnog manjka plina, jer plina ima posvuda, to je sad očito jer cijena plina ovih dana strmoglavo pada na razine od prije ruske invazijeUz to, skladišta su u većini članica EU popunjena više od 90 posto, kako je tražila Europska komisija. LNG tankeri često ne mogu isporučiti plin u EU jer ga nitko ne treba. Velike kompanije, potrošači plina, u novim okolnostima traže nova tehnološka rješenja za proizvodne procese koji neće iziskivati sadašnje količine plina. Uz to globalno zatopljenje možda će nas ''počastiti'' vrlo blagom zimom, kao i prošle godine.

Čitav Putinov narativ temelji se na nizu pretpostavki, koje su sve sračunate da dovedu do kapitulacije Ukrajine. Ako, dakle, Europljani dožive hladnu zimu bez plina, onda će ga moliti da im pusti plin, a on će to uvjetovati prestankom vojne pomoći Ukrajini te ukidanjem sankcija Rusiji. Nedavna ruska blokada isporuke plina EU (u prvom redu Njemačkoj), popraćena je Putinovim komentarima da će se ''EU smrznuti poput vučjeg repa u ruskoj basni''. No, zašto bi itko normalan nakon takvih poteza ikada više računao s Rusijom kao sigurnim izvorom plina? Zar se ne bi osigurao na sve druge načine? Čak i da Europljani počnu moljakati Putina da im pusti plin, bi li to uzrokovalo kapitulaciju Ukrajine? Naravno da ne, jer Ukrajinu ne pomažu samo članice EU, nego najviše SAD, ali i Japan, Kanada, Turska itd.

Usput rečeno, Putin je uvjetovao puštanje plina EU ukidanjem sankcija EU nametnutih Rusiji, što je posebno zanimljivo, budući gore spomenuti ''putinofilski'' krugovi u EU tvrde kako Rusiji nikad bolje nije gospodarski išlo kao sada pod sankcijama, jer im sankcije ne diraju gospodarstvo, prodaju plin Kini i Indiji i masno zarađuju. I jedno je drugo su glupost i laž, jer je industrijska proizvodnja u Rusiji pala u pojedinim granama za čak 97 posto, očekuje se pad ruskog BDP od 8-13 posto, doista prodaju plin Kini i Indiji, ali po tri-četiri puta nižim cijenama od onih po kojima su ga prodavali u EU. Ispada da zemlji jako krene kada je nagaze sankcijama pa je čudno da MMF ne propisuje zemljama sankcije umjesto što im daje stand-by aranžmane. Besmisleno, zar ne?

Za neke je Putin ''genij'', za druge ''psihopat''?

Ovakva Putinova prozirna dječja logika zapravo je na tragu svega što smo vidjeli u ovom ratu od 24. veljače 2022. Naime, u javnosti posve ravnopravno egzistiraju dvije slike Putina. Po jednima on je ''genijalni strateg'', ''lukavac s mudrim potezima kojeg se ne da navući'', ''sve ovo što radi je isplanirao'' (čak i poraze na ukrajinskom bojištu?!). Za druge je pak on ''luđak'', ''poremećeni lik'', odnosno, ''dao se navući na rat'', ili je ''bio na to prisiljen''. Pazite, Putin ne može biti istodobno i ''genijalni strateg koji vuče lukave poteze'' i ''neuračunljiv lik koji se da navući ili biti prisiljen na nešto''. Ili je jedno, ili je drugo!

Po mojem sudu, on nije ni jedno ni drugo. Putin je naprosto prosječno inteligentan čovjek, ali do srži pokvaren i zainteresiran samo za svoju poziciju na čelu Rusije, koju pak želi opet pretvoriti u SSSR. Uz to je oportunist te beskrupulozno koristi svaku priliku koja mu se ukaže, dok kompromisne i mirotvorne prijedloge doživljava kao slabost. Otpor svojim planovima, posebno ako dolazi od strane nuklearnih supersila, doživljava vrlo ozbiljno, no istodobno prezire zemlje koje smatra slabijima od sebe. Zapravo, mentalitet vrlo sličan Miloševiću, a čak su im i retorika i imperijalne strategije iste.

Putinove prijetnje nuklearnim oružjem imaju pak posve drugu svrhu, po svoj prilici dati do znanja da je spreman pregovarati kako bi zadržao osvojena područja Ukrajine i tako skratio rat. No, šanse da Putin doista upotrijebi nuklearno oružje u Ukrajini su male. Treba jasno reći da Hrvatska ne bi imala nikakvih posljedica od nuklearne bombe koja bi bila bačena na Ukrajinu. Ali, to se neće dogoditi. Uostalom, ako ta jedna bomba doista dovodi do kapitulacije Ukrajine, zašto je nije upotrijebio na samom početku rata, recimo, nakon poraza kod Kijeva? Nije i neće iz istih razloga kao ni sada, jer se Ukrajina radi te bombe neće prestati boriti.

Naime, kako je to lijepo definirao u UN-u američki šef diplomacije Anthony Blinken: ''Ako se Rusija prestane boriti, rat prestaje; no ako se Ukrajina prestane boriti, ona nestaje kao država i nacija''. Ujedno, Putin može upotrijebiti rusko nuklearno oružje prema ruskoj nuklearnoj strategiji i Zakonu o obrani ako i samo ako je ugrožena opstojnost Rusije; dakle ne ako mu loše ide u Ukrajini.

Navedimo na kraju i slabo poznatu činjenicu da su Kina i Ukrajina još u prosincu 2013. potpisale zajedničku deklaraciju od obrani ne-nuklearne zemlje Ukrajine od nuklearnih prijetnji drugih zemalja, odnosno, Rusije. Kina za sada stoji uz Rusiju jer joj treba ruska pomoć u vezi Tajvana, ali jedna jedina ruska nuklearna bomba nad Ukrajinom sve bi promijenila. Odatle i vrlo oštro upozorenje Xi Jinpinga upućeno Putinu nakon sastanka sa Scholzom.

Okvirni rezime Putinovih rezultate rata?

Očuvan i ojačan NATO, gotovo 60.000 poginulih Rusa, uz tri puta više osakaćenih, uništena, ili zarobljena polovica ratne tehnike s kojom je krenuo u rat, Švedska i Finska natjerane da se ostave neutralnosti i priključe NATO-u, Rusija odrezana iz svih gospodarskih tijekova s najrazvijenijim gospodarstvima svijeta, ruska vojska doživljena kao ''tigar od papira'' koji može načiniti puno zla, ali ne može nametnuti ishod rata, čak ni Ukrajini, a kamoli Kini, ili NATO-u.

I da stvar za Rusiju bude još gora: Ukrajina je ne samo preživjela, nego je posve uvezana sa Rusima mrskim Zapadom. Štoviše, od 23. lipnja 2022. Ukrajina je kandidat za EU, čime i službeno prestaje biti dio ''Ruskog svijeta'' i vraća se u okrilje EU, što je odavno trebalo biti učinjeno, ali nije upravo radi ruskog lobija u Njemačkoj i ostatku EU.