TOMISLAV TOMAŠEVIĆ Prva godina nadobudnog noćobdije iz Zagreba, manje se nije ni moglo

Pješačku zonu u "Staroj Vlaškoj" u centru Zagreba u nedjelju je otvorio zagrebački vizionar Tomislav Tomašević, istaknuvši kako nema simbolički boljeg datuma da pješačku zonu puste u funkciju od "Svjetskog dana zaštite okoliša".

Gradonačelnik je podsjetio da je politika nove gradske vlasti širenje pješačkih zona u centru, doduše nejasno je zašto ne i u drugim dijelovima grada, dakle "što više javnog prostora, što više prostora za pješake i bicikliste, što više ulaganja u javni prijevoz, što manje korištenja automobila u centru i u drugim dijelovima Zagreba", istaknuo je Tomašević.

Zagrebački centar odavno je zelen

Stvaranje novih pješačkih zona unutar urbanih osinjaka po sebi nije ništa novog, uostalom sve europske metropole odavno "voze u tom smjeru".

Stoga je krajnje bizarno zazvučala konstatacija gospodina Tomaševića "kako je vrijeme da i Zagreb ide u tom smjeru". Da ovakvu bedastoću ispali netko tko je prvi puta u Zagrebu, onda je ok, ali kada to ispali aktualni gradonačelnik Zagreba, onda čuđenju nema kraja.

Naime, Zagreb kontinuirano iz godine u godinu, i to vrlo uspješno, širi pješačke zone, tako da danas u samom centru zapravo dominiraju pješačke oaze. Redom, "Tkalčićeva" je cijelom svojom dužinom pješačka zona, kao i "Radićeva", koja je od "Trga" do "Kamenitih vrata" strogo pješačka, a od "Kamenitih" do "Ilirskog trga" i Palainovke također pješačka, osim za vozila s ovlastima. "Praškom" prometuju samo tramvaji i ovlaštena vozila. "Teslina" je, osim za stanare i vozila s posebnim ovlastima također pješačka zona, kao i "Varšavska" od "Gundulićeve" do "Cvjetnog trga".

"Ilica" je od "Trga" do "Gundulićeve" također pješačka zona, osim za tramvaje i vozila s dozvolom, kao i "Petrinjska" od "Đorđićeve" do "Trga bana Jelačića". "Preradovićeva" je također pješačka zona od "Cvjetnog" do "Tesle", "Tomićeva" od "Ilice" do Uspinjače je pješačka, "Štros" je cijelom svojom dužinom pješačka zona, "Krvavi most" je pješačka zona, "Opatovina" je od "tržnice Dolac" do "Franjevačke crkve" također pješačka, "Europski trg" je pješačka zona, "Bogovićeva" je pješačka zona, kao i "Margaretska", "Preobraženska" i "Petrićeva". "Gajeva" je pješačka zona od "Tesline" do "Trga", i tako redom.

Izgrađene mnoge garaže

Bilo kako bilo, što u vrijeme gradonačelnika Bandića, što ranije, zagrebački centar je prepoznat više kao zelena pješačka oaza nego prostor za prometovanje vozila.

Osim toga, baš u vrijeme mrskog mu prethodnika izgrađeno je i nekoliko mega javnih podzemnih garaža u strogom centru, na Langiću, zatim na Cvjetnom trgu, te na Tuškancu, u Petrinjskoj i Ilici, s više tisuća parkirališnih mjesta, tako da se s velikom sigurnošću može potvrditi kako je Zagreb, kao rijetko koja europska metropola, poprilično uspješno riješio problem i prometa, i prometa u mirovanju, i to u samom centru.

Na žalost, Zagreb po pitanju broja automobila slijedi sudbinu drugih europskih metropola, od jednog registriranog automobila na dva stanovnika, što nužnim čini širenje pješačkih oaza, ulaganje u biciklističku infrastrukturu, javni prijevoz i slično, jer su pješačke zone na neki način dnevni borak na otvorenom za sve građane.

Duga strana priče oko Stare Vlaške

Posebno je zanimljiva druga strana ove priče. Naime, brojni okupljeni uzvanici bili su, najblaže, šokirani neukusom i provincijalnim fluoroscentnim šarenilom nove "Stare Vlaške", što je tijekom ceremonije shvatio i gradonačelnik, te je stvar pokušao spasiti obećanjem kako je "ovakvo uređenje 'Stare Vlaške' tek privremeno, naime bit će raspisan javni natječaj kako bi se dobio njezin trajni izgled kao pješačke zone". Živi bili pa vidjeli, za sada ostaje gola činjenica kao urbani Zagreb skoro nije doživio goru devastaciju, i to od ljudi koji se permanentno pozivaju na urbanu zaštitu, urbani identitet, zelenu politiku, zaštitu javnog prostora i tako dalje.

Zakasnio desetak godina

Čini se kako Tomašević doista nema sreće s izborom trenutka. Da je nekim čudom s realizacijom svoje unikatne artističke zamisli započeo prije desetak godina njegov historijski projekt možda bi mu u javnosti glatko prošao. Tih je, naime, godina donesen nekakav "Zakon o legalizaciji bespravne izgradnje" i, kao što je poznato, po tom Zakonu u Hrvatskoj je bilo kakvo građevinsko ili arhitektonsko ruglo, koje vizualno zagađuje okolinu, bilo kakva urbanistička i kulturna nakaza, a proizvedeno ih je na desetke, pa i stotine tisuća, umjesto promptnoga naloga za rušenje ili uklanjanje dobilo pravo na vječno postojanje, ako je nakarada stvorena prije tog nekog određenog datuma.

Na taj je način ondašnja vlada izražavala je svoj suptilan stav prema hrvatskoj ambijentalnoj devastaciji, koji se može sažeti u pragmatičkoj tezi: omogući populaciji lokalnih barbara da grade gdje hoće, što hoće i kako hoće, čime ćeš osvojiti njihova srca i glasove. Na sličnom je tragu, čini se, i aktualni zagrebački gradonačelnik, on je svjetini koja neprestano urla o devastaciji zagrebačke metropole, nakon godinu dana posta, konačno u arenu morao nešto ubaciti.

Europalete i kičeraj

I bacio im je uličicu od sedamdesetak metara, za promet ionako praktički posve nevažnu, te na nju iskrcao nekoliko desetaka "europaleta", složenih u četiri, pet "fotelja" na kojima se može sjediti, u kombinaciji s nekoliko glomaznih, posve predimenzioniranih ružnih žardinjera, čija je funkcija vjerojatno blokiranje prometa, ako se netko ipak zaleti. Posebnu draž cijeloj priči daje završna umjetnička instalacija, naime moderni "urbani umjetnici" žutim su, zelenim, lila, plavim, crnim i drugim drečavim fluoroscentnim sprejevima po asfaltu i žardinjerama oslikali "nešto" jako moderno, nešto što valjda samo oni i Tomašević shvaćaju što znači, nešto što neodoljivo podsjeća na vremena gradonačelnikovog ranog aktivizma.

Šenoa gleda i - plače

Na početku Vlaške, samo nekoliko metara, dakle, od tih ultravioletnih šarenih instalacija, nalazi se spomenik poznatom hrvatskom romanopiscu, pripovjedaču, pjesniku i kritičaru, Augustu Šenoi, koji je i te kako zaslužio svoj spomenik smješten u ulici gdje je rođen – u Vlaškoj ulici. Prekrasna skulptura izvedena je u bronci, površina je glatka, a plohe su zakrivljene. Zbog svojeg položaja, moguć je obilazak sa svih strana, dok je kompozicija statična. Skulpturu čine Šenoa i stup, na koju je on naslonjen, a značajan je po tome što je Šenou savršeno uklopio u okolinu u kojoj se skulptura nalazi. Stup je simetričan, također je glatke površine. Glava stupa ukrašena niskim prepoznatljivim reljefom, dok je stup ukrašen uleknutim reljefom.

A sada pored te prekrasne autohtone staro zagrebačke skulpture imamo nakaradnu ultramodernu i ultra fluoroscentnu šarenu instalaciju, zatim gomile razbacanih "europaleta" u obliku fotelja sa sjedalicama, koje će golubovi vjerojatno već sutra ukrasiti, i vjerojatno uskoro gomilu ugostiteljskih stolova iz okolnih kafića. Budući kako iznad tih sjedećih europaleta nema nikakve nadstrešnice niti suncobrana, samo se može pretpostaviti kakav će užitak predstavljati sjedenje na zagrebačkih 40 celzijevaca iznad nule. Nema nikakve dvojbe kako je ovom klošarskom instalacijom prepoznatljiva vizura jedne od najljepših zagrebačkih ulica u najužem centru možda i nepovratno uništena.

Ništa nova, ništa nova

Kako stvari stoje i grad Zagreb i Hrvatska, na sreću upravljača, na planu destrukcije prostora mogu izvoditi što god hoće, u rasponu od bjesomučnoga uništavanja šumskih zona i obalnoga pojasa do, kao u ovom slučaju, razaranja historijskih vrijednosti i povijesnih oznaka urbanoga identiteta. Uz Zagreb, titulu drugog po intenzitetu devastiranog prostora mogao bi pripasti Dubrovniku. Naime, mediteranski biser je prije par godina, na gradskom predjelu Ploče, poviše Vatrogasaca, a ispod magistrale, dobio mega strašilo koje bi, bez ikakvih nedostataka bilo izvrsna kulisa za replike Hitchcockovih filmova strave i užasa.

Spomenuti vizionar Tomašević jedan je iz plejade hrvatskih kvazi developera, čini se kako izvrsno funkcionira kao simbol nove hrvatske kulturološke autodestrukcije. Dio starog Zagreba pretvorio je u ništa drugo nego rezervat za svoje istomišljenike, pod krinkom zabrane automobilima da se masovno probiju u srce zaštićenog područja. Blijedo i prozirno. Čini se kako je tijekom prve godine mandata njegova agresivna snobistička pobožnost postala specijalan oblik blasfemije. Što će biti dalje, vidjet ćemo, još su tri godine ispred njega, ako ne abdicira. No, ako se po jutru dan poznaje, i ako je suditi prema "slučaju Vlaška", Tomislav Tomašević bi novovjerskim trendovima mogao udariti svoj krunski kičerski pečat.

Bauk Milana Bandića kruži Zagrebom

Bandić je fizički nestao, ali profesionalni čuvari plamena nastoje ga etablirati kao neuništivu simboličku ikonu, fanatično se boreći za eventualni povrat povlastica koje im je donio njegov režim. S druge strane jasno je kako gospodin Tomašević i ekipa imaju posebne motive za vođenje permanentne bitke za prethodnikovu goru prošlost. No, i jedni i drugi griješe, Tomašević i njegovi možda čak i više. Najbolje bi im bilo, naime, da pokojnog gradonačelnika ostave neka u miru počiva, jer ništa kao Bandićev nakaradni sustav vrijednosti im nije omogućio da, kombinirajući servilnost, lukavost, šverc, beskrupuloznost i urbani šovinizam, da od nekakvog lumpenproleterijata koji su se valjali po prašini Varšavske, postanu ugledni ljudi, gradonačelnici, zastupnici, članovi raznih odbora, ljudi koji danas imaju utjecaj na medije, ljude i glasove, i koji će vremenom političku vlast halapljivo nadopunjavati financijskom. "Šutiranje mrtvaca" u politici je uvijek kontraproduktivno, čak i kada je riječ o živoj osobi.

Zaključno, Tomislav Tomašević, taj doskora anonimni provincijski noćobdija iz Zagreba, koji se u "bandićizmu" uspio nekako prometnuti u VKV Gradonačelnika i "osloboditelja hrvatske metropole", na sebe i svoju reprezentativnu skupinu već 365 dana pokušava primijeniti proleterski slogan "Mi nismo ništa, bit' ćemo sve". Pa, bumo vidli.