Tomislav Sabo: Josip Tomašić 'Osa' u usta mu je stavio vjenčani prsten; s njime je i ekshumiran...

Tomislav Sabo, za obitelj i prijatelje Tomica, rođen je u Vukovaru kao prvi od dvoje djece Sofije rođ. Dimitrovski i poznatog boksačkog trenera Ivana Saboa. U Borovu naselju pohađao je Osnovnu školu ''Ivan Goran Kovačić'', danas OŠ ''Siniše Glavaševića'', a u Vukovaru srednju, smjer matematičar, u tadašnjem Centru za odgoj i usmjereno obrazovanje ''Edvard Kardelj''.

Nakon srednje škole Tomislav upisuje Mornaričku vojnu akademiju u Lori, no nakon nepunih godinu dana vraća se kući. Njegova deset godina mlađa sestra Tatjana, prisjetit će se kako je govorio da će tamo poludjeti, da ne može više izdržati političku indoktrinaciju kojoj su podvrgnuti te da odustaje od daljnjeg školovanja. Nakon odsluženog vojnog roka u JNA, u Karlovcu, tihi mladić koji je u slobodno vrijeme volio crtati, a onda po tim crtežima rezbariti drvo, zapošljava se u Tvornici Borovo, prvo u Nabavi, a kasnije u Gumenoj obući. 

Godine 1986. ženi se Jadrankom rođ. Mađarević, a ona im, također te godine, rađa sina Damjana, a 1990. i kćer Dajanu. 

Tomislavov šogor, Jadrankin brat, Goran Mađarević, reći će o njemu: 

''Tomica je bio ljudina. Predobar. Svakome bi pomogao, a pomoć nikada nije zatražio. I uvijek je govorio kako više voli pomagati drugima, negoli da je pomoć potrebna njemu. Jednom riječju, bio je veliki čovjek i otišao je kao takav''. 

Odmah po naziranju ratnih sukoba, Tomislav se pridružuje nenaoružanim odredima i stražama, da bi potom na Sajmištu, na položaju Osa, postao zamjenik zapovjednika toga dijela Sajmišta, Josipa Tomašića – Ose, s kojim je bio i blizak prijatelj. Pokazanom odgovornošću i hrabrošću, brzo zadobiva poštovanje suboraca koji ostaju u šoku nakon njegove rane pogibije 2. listopada 1991. godine.

Primakavši se tenku na nekoliko metara, kao i obično, uvijek prvi, Tomica je bacio protutenkovsku ručnu bombu koja se odbila, teško ga ranivši. Dva sata kasnije, preminuo je u vukovarskoj bolnici na rukama svoga prijatelja i zapovjednika, Josipa Tomašića- ''Ose''.

U knjizi Vukovar – Grad tisuću istina, Tomislavov suborac Drago Maksimović, zapisat će: 

''Svuda oko mene je pakao. Napad traje od jutros, a izašli su s tridesetak tenkova i transportera i s pješaštvom, na Sajmištu i guraju kroz četiri ulice. Već su dobili po repu. U ulici ispred ove pogodio sam samohotku u gusjenice i ona stoji u uskoj uličici, a njihovi tenkovi ne mogu ni naprijed ni natrag. Imamo dosta poginulih i ranjenih, ali oni su puno gore prošli… Dok čekamo, pretresamo današnje događaje, brojimo poginule i ranjene i ogorčenje sve više raste. Prolazi gotovo dva sata, a nitko ne dolazi i 'Osa' zapovijeda da uništimo tenk, zbog Tomice Saboa koji je jutros poginuo u borbi''.

Tomislavova sestra Tatjana, ispričat će:

''Bili smo u Njemačkoj. Nekako, otac je saznao za Tomičinu pogibiju. Pokušao je to skrivati od nas, tražeći način na koji bi nam rekao, a onda se više nije mogao nositi s tim. Strašno je bilo. Pa ipak, odbijanje spoznaje i neka tinjajuća nada postojala je sve dok nas nisu pozvali na idenifikaciju''. 

Goran Mađarević, ispričat će: 

''Na identifikaciju smo otišli moja sestra Jadranka i ja. Pokazali su nam tijelo na kojem sačuvani zavoji nisu odgovarali ranama za koje nam je Josip Tomašić rekao da je Tomica zadobio. Također, 'Osa' je mojoj sestri rekao kao je Tomici, prije negoli je pokopan na Sloginom stadionu gdje su posmrtni ostaci poginulih privremeno pokapani, skinuo s ruke vjenčani prsten i stavio mu ga u usta, kako bi ga se jednoga dana lakše identificiralo. Toga prstena nije bilo. Zbog svega toga, sestra je to tijelo odbila potvrditi kao Tomičino''.  

Tomislavova sestra Tatjana prisjeća se: 

''Otišli smo na drugu identifikaciju, zbog drugoga tijela – moji roditelji, moj suprug i ja. Majka i ja smo ostale vani, a suprug je pod šator ušao s ocem. Ovaj je put je pronađen prsten koji mu je stavljen u usta, ali se pričekala i DNA identifikacija. Prsten je predan njegovoj supruzi Jadranki, a danas se nalazi kod Tomičinog sina, Damjana''... 

Sin Josipa Tomašića – ''Ose'', ispričat će: 

''Tatu je strašno pogodila Tomičina smrt, plakao bi kao malo dijete kada je pričao o njemu. Rekao je kako je to jedan od događaja koji su ga najviše pogodili u ratu. Rekao mi je kako je tog čovjeka jako volio i kada je poginuo da se osjećao kao da je izgubio sina''.

Riječi Tomašićevog sina Dalibora Tomašića, potvrđuje i sačuvano pismo koje je ''Osa'' iz logora napisao Jadranki Sabo: 

''Draga Jadranka, znam da nikome na ovome svijetu nije teže nego tebi, no upravo zato što smo Tomica i ja bili toliko bliski, mislim da moraš shvatiti i moju tugu i bol za njim, tim više što često razmišljam o tome jesam li ga mogao sačuvati ili ne… Ponekad mrzim sam sebe što se to dogodilo baš njemu…''.

Nakon pogibije 2. listopada 1991. Tomislav Sabo privremeno je pokopan na Sloginom stadionu u Vukovaru, odakle je njegovo tijelo tijekom okupacije premješteno na Novo groblje Dubrava u Vukovaru.

Nakon mirne reintegracije i ekshumacije 1998., te pozitivne DNA identifikacije, posmrtni ostaci Tomislava Saboa, supruga, oca, sina i brata, dana 10. studenoga 2000. godine pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Tomice, nismo te zaboravili.