Tomislav Pištelek - nesuđeni boksač koji se nikad nije predavao

Tomislav ili Pišta, kako su ga zvali prijatelji i znanci, bio je miran i nenametljiv mladić koji je volio slušati glazbu, volio je izlaske i djevojke, a po dugoj, plavoj kosi, po kojoj ga se i danas mnogi sjećaju, bio je prepoznatljiv u društvu. Od ranoga djetinjstva, veliku ljubav i brigu pokazivao je prema životinjama, posebno napuštenima, koje je često donosio kući kako bi ih nahranio. 

Strastveni filmofil, po nekoliko bi puta u kinu pogledao isti film koji mu se sviđao i satima je znao, nakon izlaska s projekcije, s prijateljima raspravljati o onome što ga se dojmilo. Posebno je volio filmove o boksu, sportu koji je i sam kratko trenirao u Boksačkom klubu "Borovo", no od čega je, zbog teže ozljede nosa iz djetinjstva, morao odustati.

Iako naizgled povučen, oni koji su ga dobro poznavali reći će kako je Tomislav uvijek burno reagirao na nepravdu bilo koje vrste i kako je bio tolerantan prema svima i svemu što nije ugrožavalo nekoga drugoga, te prvi skakao u zaštitu slabijih. 

1991. godine, odmah po izbijanju ratnih sukoba u Vukovaru, Tomislav Pištelek dragovoljno se prijavljuje u ZNG-e, te nakon kraće obuke postaje pripadnik 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade, poznatije kao "Opatovačke bojne". Sudjeluje već u prvoj akciji u Borovu naselju, a potom sa svojom postrojbom odlazi na različite položaje u gradu i okolnim selima, te naposljetku na položaj prema Borovu selu, tzv. "Slon", te obje Banijske ulice, gdje ostaje do sloma obrane grada, iako je, ako je to obrana zahtijevala, sa suborcima išao na ispomoć i na druge položaje. Ivica Banožić, zapovjednik toga dijela Borova naselja, reći će kako je Tomislav Pištelek gotovo uvijek bio uz njega, a po potrebi ga je i mijenjao. Istaknut će kako je bio srčan i hrabar, "pravi momak koji je išao bez pogovora uvijek tamo gdje je trebalo i gdje su probijane linije obrane".

Upravo Tomislavovi suborci ispričat će kako je bio samozatajna i pouzdana osoba, uporan i požrtvovan i odreda će spomenuti kako im se urezalo u sjećanje kako su Tomislav Pištelek i Nikola Filipović, prijatelja i suborca iz Tigrova, Štefa Haraminu, ranjenoga u pluća neposredno pred okupaciju grada, u žestokom okršaju na Priljevu, ne želeći odustati iako je Priljevo već bilo u rukama neprijatelja, nosili do bolnice u nadi kako će mu spasiti život ako mu se pruži adekvatna pomoć. Nažalost, Štef Haramina je uslijed zadobivenih rana preminuo, no Tomislavova i Nikolina požrtvovnost nije zaboravljena.

Kada je postalo izvjesno da je okupacija grada neizbježna, Tomislav Pištelek i još pet branitelja kojima je predaja bila opcija koja nije ni u kome slučaju dolazila u obzir, iz Borova naselja kreću u proboj u smjeru Bogdanovaca. 

Nakon nekoliko sati iscrpljujućega hodanja, mokri i promrzli od prelaska preko Vuke, Tomislav i suborci u Bogdanovcima upadaju u zasjedu pri čemu Tomislav i još tri branitelja smrtno stradavaju, a preostala dvojica nakon nekoliko dana uspijevaju izaći iz okruženja. 

Tomislavova majka Štefanija, koju je Tomislav pod izlikom da mu briga za nju odvlači pažnju poslao iz Vukovara, u Zagrebu je saznala za smrt svoga sina. Tamo je saznala i za smrt svoja dva mlađa brata, Vlade i Ivice. Na položaju na Mitnici, tijekom minobacačkog napada 3. studenoga 1991. godine, na mjestu je poginuo stariji od dva brata, Vlado Dolišni, a od iste granate koja je usmrtila Vladu, ranjen je i mlađi brat Ivica. Ivica Dolišni je nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu zarobljen, te kao ranjenik deportiran na Ovčaru gdje je zlostavljan, a potom mučki ubijen.

Tomislav Pištelek, poginuo 17. studenoga 1991. godine kod Bogdanovaca, nakon ekshumacije, pokopan je 20. lipnja 1998. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Kada je ubijen, Tomislav Pištelek, sin i brat, imao je samo 23 godine.

Sine i brate, tvoje kose se zlate u našim poljima
Tvoje se oči plave u svim vodama
Tvoje ruke mašu na svim vrhuncima
Tvoja duša hrvatska svijetli među vječnima

...stihovi su koje su 1992. godine, sinu i bratu Tomislavu Pišteleku, posvetile njegova majka Štefanija i dvije godine starija sestra Snježana.

Tomislave, nismo te zaboravili.