Todorić u prednosti; bijele figure sada su njegove, a Britanci ionako ne rade razliku između nas i Rusije

Angažmanom skupih odvjetnika impresionirao je britanski sud. Uvođenjem novih odvjetnika, kao i mnogi prije njega, uspio je iskamčiti odgodu od mjesec dana, a vjerojatno i dulje.

Todorić i njegovi novi odvjetnici uspjeli su stvoriti dojam kako mu u Hrvatskoj uistinu prijeti politički progon i kako cijela stvar oko Agrokora u stvari nema veze s time što je on upropastio ogromnu kompaniju i izvlačio novac iz nje.

Ivica Todorić zasad je uspio stvoriti dojam kako hrvatsko pravosuđe nije bolje od ruskog ili, primjerice, bugarskog ili rumunjskog i kako mu je njegovo poslovno carstvo uistinu oteto. Šahovskim riječnikom: sada Todorić igra bijelim figurama i polagano prelazi u prednost.

Pritom mu na ruku idu loše reakcije hrvatskih političara i dokumenti, uključujući i aferu Hotmail, koji su izlazili proteklih mjeseci.

Todoriću nije stalo do Agrokora i njegovih zaposlenika. Uostalom i svoje menadžere koji su mu pomogli stvarati njegovo poslovno carstvo ostavio je na cjedilu. Pobrinuo se tek za članove obitelji koji su proteklih desetljeća u Hrvatskoj živjeli na aristokratskoj razini.

Uostalom i Todorić je životom u dvorcu iznad grada pokazivao što misli o sebi, ali i o svima ostalima, o svima nama, uključujući i političare koje je imao na platnom spisku i bez kojih niti ne bi postao to što jest.

I dok se u Londonu pretvorio u ogorčenog starca, pokušavajući komunicirati putem bloga i Youtubea, promijenio se na neki način. Pokušao je širu hrvatsku javnost privući na svoju stranu. Uživio se u status žrtve, a informacije o Agrokoru i svim mutnim radnjama koje je inicirao, proveo ili naložio pokušava zatajiti i opovrgnuti. Cijelu stvar pritom dovodi do apsurda. Stvara dojam da bi mogao sa sobom povući i mnoge koji su mu pomogli u stvaranju Agrokora ili pak time želi poručiti spreman sam na nagodbu: oprost za šutnju!

Hrvatske dužnosnike prikazuje kao pripadnike mafije, a spašavanje posrnulog Agrokora kao teoriju zavjere i udruženi zločinački pothvat.

Todorićevoj istini na ruku, kažem, idu katastrofalne reakcije pojedinih političara i aljkavost hrvatskog pravosuđa te sporost Državnog odvjetništva. Afera Hotmail, javni istupi, primjerice, Martine Dalić, Bože Petrova, ali i Andreja Plenkovića mogu stvoriti dojam ako ne urote, a ono barem toga da ga hrvatska politika želi vidjeti s druge strane zatvorskih vrata.

I da, iz britanske perspektive, iz perspektive zapadnodemokratskih standarda odvojenosti države i pravosuđa, to uistinu može izgledati kao politički progon. Pogotovo u svjetlu antiruske histerije kojom je Velika Britanija današnjih dana prožeta. Hrvatska, Bugarska, Poljska ili Rusija prosječnom stanovniku Velike Britanije ionako su vrlo nalik, a svaki Hrvat koji se našao na ulicama nekog američkog ili britanskog grada dobro zna da Amerikance i Engleze hrvatski jezik prije svega asocira na ruski, pa zašto bi onda imali drugačiji tretman kada je pravosuđe u pitanju.