hrvatski tjednik

Tko sve nije bio 'ustaša' u Hrvatskoj? U taj rog zapuhao je Goldstein, uspoređujući 1945. s 2018.

Autor

Marko Curać/Hrvatski tjednik

Prenosimo tekst Marka Curaća iz Hrvatskog tjednika.

29.03.2018. u 14:21
Ispiši članak

Prof. dr. Ivo Goldstein: "Ustaše su 1945. neke Hrvate odvukli na Bleiburg, ovi ih danas tjeraju u Irsku i Njemačku"

Tvrdnju istaknutu u naslovu doslovce je napisao sveučilišni profesor Ivo Goldstein u prošlotjednom tekstu: "Zašto sam prvi put u životu prestao biti optimist" (Globus, 23. ožujka), nešto više od pola godine otkako se vratio s dužnosti hrvatskoga veleposlanika u Parizu. Letimičan pogled na navedenu tvrdnju otvara više pitanja. No važnije je što nam autor pokušava sugerirati? Čini se, kao da želi reći: 1945. – godina je koja se vraća. Prije više od deset godina njegov otac Slavko objavio je knjigu "1941 - godina koja se vraća". Mnogo toga u toj usporedbi ne stoji, jednostavno je nategnuto i iskonstruirano.

Sintagma "neki Hrvati" čak se može smatrati uvrjedljivom. Poruka koja se odašilje proizlazi iz ideologijskoga pogleda s kojim se danas često srećemo, bilo s desnoga ili lijevoga političkog spektra. Jedni pokušavaju suvremenu hrvatsku zbilju dovesti u vezu s NDH, prikupljajući argumente za tezu kako je u Hrvatskoj na djelu obnova ustaštva. Paralelno s tim, drugi su strahovi oni koji upozoravaju na moguću obnovu Jugoslavije i neokomunizma.

Gledajući traume koje su proizvela oba totalitarna sustava, to je i razumljivo, ali ostaje pitanje kako iz takva stanja izaći, iako bilanca svega što se dogodilo nakon 1945. nije napravljena, uključujući lustraciju.

Zajedničko navedenim pogledima jest opsjednutost poviješću, pretvaranje loše povijesti u utvaru koja tobože prijeti današnjici. Takav pogled na povijest i njezin utjecaj u osnovi onemogućuje iskorak, muti pogled na sadašnjost i budućnost. Takva pozicija često onemogućuje okretanje današnjici i sagledavanju potencijala koje pruža hrvatska država za rješavanje, desetljećima, nagomilanih problema.

Umjesto da povijest posluži kao poticaj za nove putove prema suvremenim izazovima, postaje opsesija. Iz takva "okamenjena kruga" praktično nema izlaza, dok se prošlost, kako je pisao Nietzsche, ne izvede pred sud, strogo ispita, a na koncu i osudi.

Goldstein smatra hrvatski specifičnim problemom "regresiju u društvenom i civilizacijskom pogledu, zatvaranje u sebe", što se dogodilo proteklih godina. Po njegovim riječima, regresija se očituje u nametanju "ekskluzivnoga hrvatstva, koje ima svoj pozanti kanon: obitelj, tradicija, konzervativizam, vjera, apsolutizacija države i vječno žrtvovanje za nju".

Takav pogled možda je moguć na aktualno hrvatsko društvo, ali iz veleposlaničke fotelje, udaljene od hrvatske zbilje u kojoj je više stotina tisuća građana blokirano, a radnici rade u ponižavajućim uvjetima za mizerne plaće, skoro pedeset godina bilježe se negativni demografski trendovi, a egsodus stanovništva, politički i ekonomski, traje praktično čitavo prošlo i početak ovog stoljeća.

Jedna zagrebačka profesorica više od sedam godina bezuspješno pokušava zamijeniti radno mjesto kako na putu ne bi gubila više od tri sata, već to vrijeme bila s djecom, ali to ne ide. Više od stotinu molba na natječaje je poslala, nije dobila ni odgovor, a upravo veleposlaniku Ivi Goldsteinu je bivši premijer Orešković, zbog školovanja kćeri u Parizu, produžio mandat bez problema. I taj Goldstein po povratku iz Pariza govori o apsolutizaciji države, ustašama, ekskluzivnome hrvatstvu.

Što reći glede funkcioniranja pravne države i drugih pitanja? Razlozi za negativne trendove mogli su se nekada pripisivati podređenome položaju hrvatskog naroda u raznim državnim tvorevinama, ali nakon uspostave hrvatske države, ako izuzmemo vrijeme srbijanske agresije i reintegracije, odgovornost za njih prije svega snose stranke i političke elite, kojih je "novopečeni pesimist" na svoj način član. Spominjanje obitelji u sklopu teze o "ekskluzivnom hrvatstvu", smiješno je kad se ima pred očima prosječna obitelj, koja je na različite načine ugrožena i ranjiva, ne samo nezaposlenošću, nego i niskim primanjima, ovrhama itd. To je zapravo najnezastićenija kategorija društva, što političke elite ne osjećaju, jer žive u ekskluzivnome svijetu, posebnome društvenom položaju, koji jamči partijska država. Kakva je to država koja se ne ponaša kao zaštitnica svih svojih građana, ne rješava njihove probleme, ne otvara perspektive, već dopušta urušavanje čitavih gospodarskih grana, koje bi mogle donijeti radna mjesta i profit.

Jedna zagrebačka profesorica više od sedam godina bezuspješno pokušava zamjeniti radno mjesto kako na putu ne bi gubila više od tri sata, već to vrijeme bila s djecom, ali to ne ide. Više od stotinu molba na natječaje je poslala, nije dobila ni odgovor, a našem veleposlaniku Ivi Goldsteinu nekadašnji premijer Orešković je zbog školovanja kćeri u Parizu produžio mandat bez problema. Na jedan način država funkcionira kad je riječ o nomenklaturi, a na drugi način kad je riječ o običnim građanima. I zaista kad spominje kanon - apsolutizaciju države, ispada smiješan.

Nije problem u "višku", nego "manjku hrvatske države", posebno pravne države. Hrvatski su problem "paralelni svjetovi". Poseban je svijet rezerviran na one blizu vlasti. Bez tih svjetova ne bi se dogodio Agrokor, koji je ozbiljno shvaćen tek kad je zaprijetio političkoj i gospodarskoj nezavisnosti države, kad je "veliki medvjed" zakucao na vrata. To nije bio nikakav "hrvatski ekonomski koncept" nego čisto oligarhijski, koji s hrvatskim pridjevom, što mu ga pripisuje Goldstein, nema veze. Čitavo vrijeme živio je izvan sustava nadzora, kao što žive neki financijski sustavi.

Jednako je nerazumljivo smatrati suspektnim "žrtvovanje za državu", kad su se kroz povijest generacije hrvatskih ljudi žrtvovale u obrani svoga doma, od ranoga srednjeg vijeka, do Domovinskoga rata. Francuska je proteklog tjedna svoga policijskog pukovnika Arnauda Beltramea, koji je podlegao ranama nazvala "junakom" jer se predao otmičaru, teroristu, za zamjenu za taoca. Svojom gestom potaknuo je divljenje čitave Francuske. Opravdano!

Priča o "ekskluzivno-hrvatskom konceptu" je promašena, kao i tvrdnja da je Istanbulska konvencija "samo detalj tog koncepta". Protivnika konvencija ima i u drugim europskim državama.

Zar EU treba biti poligon jednoumlja, kao što je nekada bio sovjetski blok? Velika Britanija, Irska, Island, Grčka, Slovačka itd., još nisu ratificirale tu konvenciju i zbog toga se nije ništa dramatično dogodilo. Ratifikaciju, taj vrući krumpir, SDP je vješto izbjegao dok je bio na vlasti, znajući da mu to može donijeti samo dodatne negativne bodove u hrvatskoj javnosti. Sada plješće i istodobno se iza leđa smije.

Zašto je HDZ uletio u tu priču? To nikome tko politički misli nije jasno, posebno s obzirom na to da je njegovo biračko tijelo mahom protiv ratifikacije. Sve što nalaže ta konvencija u pogledu zaštite dostojanstva i prava žena, moglo se ugraditi u hrvatsko zakonodavstvo, ako već nije, i nitko ne bi rekao ni jedne riječi. Ovako je stvorena još jedna podjela, koja prijeti HDZ-u da izgubi sljedeće izbore za europski i hrvatski parlament. Inženjering koji vješto krije konvencija opasniji je od satljinističkih "inženjera duša".

Uvjetovani refleks političko oružje protiv Hrvatske

Uočili smo iz naslova da prof. dr. Ivo Goldstein rado povlači paralele s ustašama. Po njemu "ekskluzivno-hrvatski koncept, kao ni ustaštvo, ne može Hrvatskoj donijeti ništa dobro". Priču o ustaštvu ili paralele s njim slušam više od pedeset godina. Pamtim ju još od Rankovićevih vremena. Da budemo načistu, uvijek se potencirala u prijelomnim trenutcima.

Ako nije bilo "domaćih" tema koje su korištene za taj "refren", onda ih se uvozilo. Ojkalo se i izvodilo razne "ansamble" na pozornicu s jasnim ciljem utišavanja hrvatskih zahtjeva. A ti zahtjevi nikada nisu bili iznad prirodnoga prava, onoga što su drugi narodi slobodno uživali - pravo na nacionalnu državu, političku i gospodarsku suverenost.

Hrvatski nacionalizam, što je ranije najčešće bio sinonim za ustaštvo, bio je dežurni krivac "jugoslavenskim samoupravljačima" za sve što nije stajalo kako treba. Je li već danas postao taj dežurni krivac "ekskluzivnohrvatski koncept"?

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika bila je povod za dreku o nacionalizmu, krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, a onda je došla 1971., i opet još žešća dreka o nacionalizmu začinjena kontrarevolucionarnim šlagom. Zapravo ta dreka, koja je istodobno bila stigma, ponekad malo utišana, nikada nije nestala iz hrvatskog javnog života. 

Čemu je služila? Nadasve obuzdavanju i discipliniranju svakog oblika hrvatskog života, koji je želio živjeti slobodno i samostalno izvan ideološkog klišeja jugo-bloka. To je bila formula za održavanje Jugoslavije. Kad se javila nada da bi uklanjanje s političke scene onih koji su simbolizirali velikosrpsku ili unitarističku poziciju (Rankovića ili Žanka), moglo značiti da se otvorio prostor slobode, u pravilu se događao protuudar koji je vraćao uvježbani partijsko-policijski aparat na scenu.

Nakon hrvatskoga proljeća i njegova sloma, priča se ponovno zalaufala, kad su čuvari Jugoslavije osjetili potrese u temeljima te hibridno-ideološke tvorevine. Pobjedom nad srbijanskim agresorom, u Domovinskome ratu, priča o ustašama, nije izgubila na "sjaju". Hrvatsku se time časti i otkako je u EU. Ustaše su za neke u dijelu hrvatskoga novinstva i oni koji ne prihvaćaju arbitražnu odluku o hrvatsko-slovenskoj granici te se suprostavljaju pokušaju otimačine hrvatskoga teritorija. Oni bi bez zadrške otpisali i Savudrijsku valu, i sv. Geru, i znatan dio hrvatskoga morskog teritorija u sjevernome dijelu Jadrana.

Umjesto nekadašnje priče o bratstvu i jedinstvu, sada nam prodaju onu o europskim perspektivima. Naravno pod uvjetom prihvaćanja arbitražne odluke, jer u suprotnome bit ćemo izolirani, odbačeni, Slovenija će nas prešišati. Koja je europska država postala članicom EU odričući se državnog terirtorija?

Priča o ustašama predugo traje da bi bila zanimljiva, ili jednostavno rečeno da bi pila vodu. No unatoč tome, imala je itekako negativne posljedice po Hrvatsku. Trebalo bi konačno izračunati koliko je ta "priča" stajala Hrvatsku u drugoj polovici 20. stoljeća, demografski, gospodarski, kulturno i kako god hoćete. Jesmo li zaboravili na ljudske sudbine svih onih koji su robijali ili platili životom temeljem tih optužaba, nakon 1971.? Sedamdeset godina nakon Drugoga svjetskog rata, nametati priču o ustašama ili dovoditi Hrvatsku u vezu s njima ne samo da je deplasirano, nego je smiješno.

Tko sve nije bio "ustaša" u Hrvatskoj? Tim su imenom označivani hrvatski političari, znanstvenici, književnici, umjetnici...U taj rog zapuhao je prof. dr. Ivo Goldstein, povratkom iz Pariza, uspoređujući 1945. s 2018. Tko su "ovi koji danas", 2018., tjeraju mlade ljude iz Hrvatske? Hrvatski problem nije "ekskluzivnohrvatski koncept" ma što pod tim se mislilo, nego nedostatak demokracije, otuđenost vlasti od građana i društva, zarobljena Hrvatska, onemogućavanje normalnog funkcioniranja državnih i inih institucija. Permanentna proizvodnja ideoloških i svjetonazorskih prijepora, koji stvaraju dojam incidentne države.

Umjesto da igramo "europsku utakmicu", stalno imamo nekakve pobočne udare i prekide. Kolo "regresivnih" tendencija vode isti oni koji su i dosad bili suprostavljeni interesima građana. Svoje otiske jasno su ostavili na splitskome Poljudu, iscrtavši svastiku. Potrebno je odbaciti paradigmu zasnovanu na partijskoj državi, istinski demokratizirati državu, provesti modernizaciju, otvoriti se svijetu, ali i čvrsto čuvati posebnosti – jezik, kulturu i vrijednosti koje generiraju životnu snagu društva.

U središtu mora biti rad, a mladim ljudima u hrvatskoj državi upravo se na sve načine oduzima pravo na rad i dostojanstveni život. I zbog toga to svoje elementarno pravo traže izvan zemlje. Samo suverenistička vlast, koja ne nasjeda provokacijma, koja ne funkcionira po načelu Pavlovljeva uvjetovanog refleksa, može stati na kraj onima koji zamskirani u razne nošnje destruiraju Hrvatsku. Tako rade državnici koji drže do sebe i građana koji su ih birali. Je li Hrvatska ponovno na prekretnici?

Marko Curać, Hrvatski tjednik