Tko je uopće Antonio Tajani, čovjek koji je uznemirio i podignuo na noge Hrvate?

Slovenska javnost burnije je reagirala na drugi dio finala Tajanijeva govora; naime, onaj u kojemu on govori o ''tisućama nevinih žrtava koje su pobili samo zato što su bili Talijani'', što su bili žrtve ''rata i neprijateljstva prema Talijanima, što su ih pobili vojnici s crvenom zvijezdom na kapi,  samo zato što nisu spustili talijansku zastavu.“

Podsjetimo, Tajani pripada talijanskoj desnici i jedan je od osnivača Berlusconijeve Forza Italije. Više je dužnosti obavljao na europskom parteru, gdje je bio euro-parlamentrac i šef skupine Forza Italija u Europskom parlamentu, potpredsjednik Europske pučke stranke i europski povjerenik u dva mandata, prvi puta kao nadomjestak za Franca Fratinia kojega je Berlusconi s povjereničke pozicije povukao u svoju prvu vladu, obavljao je dužnost povjerenika za promet, a drugi puta cijeli mandat (2010-14) povjerenika za industriju i poduzetništvo. Nakon toga preuzeo je položaj predsjednika Europskog parlamenta.

Tajani je bivši rojalist, zagovornik poziva vladarskoj kući Savoya da se vrati u zemlju, a zagovaranje rojalizma i sklonost iredentizmu i preskakanju državnih granica često idu ruku po ruku.

Međutim, Tajanijeve riječi moguće je tumačiti i u europskom okviru, upravo zbog njegove dugogodišnje uronjenosti u europske institucije. U tom okviru Istra i Dalmacija nedvojbeno su hrvatske, ali u kulturnom i tradicijskom smislu one su ''i talijanske“.

''Kisela jabuka'' izvansudskih egzekucija

Iako je nedvojbeno i to da je barem pretjerano govoriti o pripadnicima talijanskih vojnih formacija u Istri kao o nevinim žrtvama, koje su stradale samo zato što nisu spustile talijansku zastavu, nedvojbeno je i to da niti Hrvatska niti Slovenija nikad nisu zagrizle u ''kiselu jabuku'' izvansudskih egzekucija koje su se u sklopu ''oslobođenja'' i ''ideološke borbe'' odvijale nakon Drugog svjetskog rata.

Već određeno vrijeme, međutim, talijanska retorika o tom razdoblju je ublažena, a Hrvatska, do neke mjere i Slovenija, poslale su jasne poruke osude svakog totalitarizma i egzekucija bez suda. Tajani nas vraća na stanje od prije nekoliko godina. Tada je svojom radikalnom retorikom s naše strane predsjednik Stjepan Mesić nepotrebno zaoštravao odnose, ali sada je očito da unatoč jasnoj osudi ispada, hrvatski političari precizno važu izgovoreno, kako ne bi riječju previše doprinijeli relativizaciji svakog zločina.

Slovenski predstavnici pritom su manje oprezni, ali to je svojevrsna konstanta.

Možda je vrijeme da povodom Dana sjećanja na žrtve fojbi i egzodus esula netko od hrvatskih predstavnika izgovori rečenicu sućuti prema žrtvama pa da onda i Italija prizna da se pritom nije radilo isključivo o nevinim žrtvama, nego djelomice i o ljudima koji su od 1922. nadalje u okupiranoj Istri provodili fašistički teror nad domaćim, hrvatskim i slovenskim stanovništvom.