Srpski nacizam
Tko je Milan Nedić, pokretačka sila holokausta u Srbiji i suradnik s nacistima, a sada ga žele rehabilitirati
Beogradski Viši sud u svibnju 2015. godine poništio je presudu suda FNRJ kojom je četnički vođa Draža Mihailović u srpnju 1946. godine osuđen na smrt zbog suradnje s fašističkim okupatorima i strijeljan. Takvom presudom po ocjeni mnogih povjesničara i političkih analitičara otvoren je proces reviziji uloge srpske politike i političara tijekom Drugog svjetskog rata.
"To je završetak jednog procesa koji zapravo vodi reviziji čitavog Drugog svjetskog rata tako da se Srbija odrekla svega što je bila neka europska vrijednost - mislim tu na antifašizam i tu tradiciju koji su sada potpuno poništeni", rekla je tada Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji i dodala kako je zabrinjavajuće što Europa na sramotnu rehabilitaciju nije reagirala.
Rast nacizma i velikosrpskog imperijalizma
Rehabilitacija Draže Mihailovića dokaz je kako fašizam u Srbiji nije pobijeđen već jača, a u njegovom jačanju aktivno sudjeluje i sadašnji srbijanski politički vrh koji su nasljednici raznih četničkih pokreta koji su kolaborirali s nacistima i fašistima u Drugom svjetskom ratu.
Tako je nedavno pred gore spomenutim sudom pokrenuta rehabilitacija Milana Nedića, vođe nacističke Srbije, prve Judenfrei države tijekom Drugog svjetskog rata. Skup podrške rehabilitaciji Milana Nedića, predsjednika kvislinške vlade u Srbiji tijekom Drugog svjetskog rata, održan je u nedjelju u centru Beogradu. Skup je održan na mjestu na kojem je Nedić izvršio samoubojstvo skokom kroz prozor iz istražnog zatvora OZNA-e u Beogradu 1946. godine.
Srbi i njihova politička propagandna mašinerija ne odustaju od rehabilitacije nacističkih i fašističkih vođa. Milan Nedić, Dimitrije Ljotić, Draža Mihailović, a i pripadnici pravoslavnog klera poput episkopa Nikolaja Velimirovića (na fotografiji ispod) upečatljivi su primjer srpskog antisemitizma kojeg nisu donijeli nacisti u Srbiju već je samo u tom vremenu došao do nevjerojatnog izražaja.
Propaganda laži
Dokaz sprege militantne i revizionističke propagandne mašinerije i sadašnje srpske vlasti je nedavni pokušaj srpske vanjskopolitičke mašinerije da u Ujedinjenim narodima u New Yorku skandaloznom izložbom 'Jasenovac-pravo na nezaborav', koju je otvorio kontroverzni srbijanski šef diplomacije i nekadašnja Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić, prikaže hrvatski narod kao antisemitski i genocidni narod, a s druge strane ponovno prikaže Srbe isključivo kao žrtve i narod koji nije pokazivao antisemitske osjećaje.
Upravo zbog uspjeha srpske propagandne mašinerije lady Margaret Thatcher, bivša premijerka Velike Britanije, na početku ratnih sukoba i velikosrpskog imperijalizma početkom 1990-ih rekla je kako postoje korisni "argumenti protiv aktualnih mitova o povijesti Srbije u Drugom svjetskom ratu. Razmatrajući podrobno srpski nacionalsocijalizam i antisemitizam iz prošlosti, oni nam omogućuju da lakše shvatimo kako vladajući mentalitet u Beogradu tako i korijene današnje tragedije u (bivšoj) Jugoslaviji".
Milan Nedić srpski Führer
Nedić je 1941. rat dočekao kao zapovjednik nekoliko stotina tisuća vojnika Treće armije u Makedoniji. Već prvog dana njegove su linije probile njemačke trupe koje su nadirale iz Bugarske, istog dana je kapitulirao, a unatoč tome, on je bio jedan od rijetkih generala kraljevine Jugoslavije koji nije završio u zarobljeništvu. Nedugo potom general Luftwaffea i zapovjednik Wehrmachta za područje Srbije Heinrich Danckelmann Nediću je ponudio premijersko mjesto u kvislinškoj vladi Srbije, što je ovaj prihvatio i to i postao 29. kolovoza 1941. godine.
Međutim, Milan Nedić nije, kao što to srpska propagandna mašinerija želi prikazati, nevoljko prihvatio ovaj položaj. Naime, Nedić je 1939. postavljen za ministra vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije, ali ga je zbog otvorenog podržavanja Trećeg Reicha i Adolfa Hitlera, regent knez Pavle Karađorđević smijenio s dužnosti 6. studenog 1940. godine.
Uz pomoć Wehrmachta, Nedić je pokraj 1941. uspio umiriti Srbiju i prisiliti na povlačenje komunističke partizanske odrede i manji broj četnika koji se nisu složili da surađuju s Nijemcima. Preostalim četničkim odredima u Srbiji je dozvolio legalizaciju, tj. stavljanje pod njegovu komandu.
Presudnu ulogu u progonu i uništavanju Židova u Srbiji odigrao je upravo Nedić. Drugog rujna 1941. obećao je da će "smesta da najoštrije postupi protiv Jevreja… koji treba da budu uklonjeni iz svih javnih službi i sakupljeni u koncentracione logore". U Nedićevom pismu 21. veljače 1942. od njemačkih vlasti traži da izdaju nalog "da se Jevreji i ljevičari komunisti izdvoje iz opšteg logora i udalje od oficira nacionalno zdravih" u logoru Osnabrücku. Napisao je i kako "Jevreji-komunisti" predstavljaju opasnost jer mogu pokvariti srpske zatočenike.
Razmjeri srpskih zločina protiv čovječnosti
Tijekom rata više od 200.000 ljudi je umrlo u Srbiji, 67.000 partizana, a 80.000 ljudi, najviše Židova i Roma u koncentracijskim logorima. Koliki je 'uspjeh' Nedić postigao dokazuje i pismo iz kolovoza 1942. kada su nacističke vlasti pohvalile Nedićevu marionetsku vlast da je "Srbija očišćena od Židova". Holokaust u Srbiji nipošto nije bio moguć bez potpune suradnje Nedićeve policije i žandarmerije čiji su pripadnici tragali za Židovima, hvatali ih i isporučivali nacistima.
Nedićeve vlasti provodile su u potpunosti nacistički rasni program na svom teritoriju. Prvo su Židovima i Romima oduzele pravo na rad u državnim službama, potom su im oduzeli imovinu, zabranili kretanje i naposljetku ih uhićivali.
Jedan od najvećih koncentracijskih logora bio je na Sajmištu u Beogradu koji je napravljen već u prosincu 1941. Odmah po početku rada u njega je transportirano više od 5000 židovske djece i žena od kojih je većina stradala uslijed gladi, zime i bolesti. Tijekom 1942. na Sajmište su dovedeni Židovi i iz Smedereva, Niša i Šapca, a tada je već imao oko 6300 zatočenika od kojih 10 posto Roma.
Nedić je tijekom svoje vladavine među ostalim uništio ili opljačkao 216 džamija, 63 sinagoge i 60 raznih drugih znanstvenih, kulturnih i vjerskih objekata. Nakon gotovo potpunog istrjebljenja Židova, Nedićeva vlada proglašava židovsku imovinu vlasništvom srpske države. Prema njemačkim procjenama, konfiscirana je milijarda ondašnjih srpskih dinara, od čega je 60 posto korišteno za pokrivanje njemačkih vojnih oštećenja.
Srpska propaganda mašinerija
Dakle, pod pronacističkom vladom Milana Nedića Srbi su kolaborirali s nacistima u širenju protužidovske propagande, pljačkanjem židovske imovine, izručivanjem Židova za pogubljenja te u ubijanju Židova u koncentracijskim logorima i plinskom vozilu.
Nakon ulaska partizana u Beograd nekadašnja antisemitska i pronacistička tiskovina Obnova preimenovana je u Politiku, a tada je napisala kako "Od 12000 beogradskih Jevreja 11000 je pod zemljom".
Nedića su kao suradnika okupatora Britanci izručili Jugoslaviji 1. siječnja 1946. nakon što je, po odluci njemačkih okupacijskih vlasti, izbjegao iz Beograda u Kitzbühel u Austriji još u listopadu 1944. Službena verzija je da je Nedić u zatočeništvu, tijekom ispitivanja, počinio samoubojstvo skokom kroz prozor dok čuvari nisu pazili 5. veljače 1946.
Potomci kvislinga Milana Nedića pokušavaju na Višem sudu u Beogradu rehabilitirati tog osuđenog zločinca ističući njegovu ulogu u spašavanju Srba. U isto vrijeme stotine tisuća poginulih uglavnom Srba pripisuju okupatorskim snagama, isto kao i opljačkane i uništene škole, crkve, džamije, knjižnice, nestala sela i zajednice.
Snage pod ingerencijom Nedićeve vlade bile su učinkovite u privođenju partizanskih simpatizera, antifašista, kao i njihovih obitelji. On i njegove pristalice nisu bili samo borci protiv komunizma, kako se danas pokušava prikazati njegov lik i djelo, nego istinski borci protiv antifašista koji su svoju budućnost u dogovoru s Hitlerom očekivali nakon rata u novoj Velikoj Srbiji.
Nedića i njegovu vladu osudila je i kraljevska vlada u izbjeglištvu u Londonu te je vrlo vjerojatno da bi mu sudila i "četnička vlada" da je povijest krenula drugačijim putem.
U Hrvatskoj je malo poznato kako je portret tog kvislinga bio izložen među portretima srpskih premijera od 2004. do 2008. godine kada je uklonjen. Sudeći po sudskom epilogu Draži Mihailoviću i ovaj proces bi mogao završiti slično. Bio bi to jedinstven slučaj presvlačenja fašističkog kvislinga u praktično nevinog sudionika povijesnih događaja.
Američki sociolog David Riesman, profesor emeritus društvenih znanosti sa Sveučilišta Harvard, u predgovoru knjizi Philipa. J. Cohena Serbia’s Secret War piše: "Autor citira židovske znanstvenike koje je izvanredno nadarena srpska propaganda uvjerila da su Srbi branili Židove pred nacistima. Ta su vjerovanja potpuno suprotna stvarnosti koja postaje jasna u ovoj knjizi. ‘Srbi su bili antisemiti davno prije pojave nacista’, a onda su dijelom upotrijebili naciste, a dijelom bili opčinjeni njima zbog zajedničkih ideologija – njemačkog nacionalsocijalizma i velikosrpskog ekspanzionizma".
Žalosno je da Hrvatska, čiji su povjesničari i političari većinom upoznati s nevjerojatnom količinom srpskih zločina u svim ratovima kroz 20. stoljeće, nikada nije poduzela ništa kako bi međunarodnu javnost upozorila na nevjerojatne političke, vjerske, etničke i druge zločine protiv čovječnosti, srpske politike u sprezi s vrhom Srpske pravoslavne Crkve.
Komentari
VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.