Tko je bio Jure Francetić, opjevani zločinac i vojskovođa NDH

Jure Francetić rođen je 3. srpnja 1912. u Prozoru kraj grada Otočca, točnije, u malenom selu Vivoze. Otac mu je bio Juraj, a majka Kata. Pučku školu završio je u Otočcu, u kojemu kasnije kreće u srednju i završava je u Senju. Stric mu je financirao nastavak školovanja pa maturu polaže u Križevcima.

Godine 1931. upisuje studij prava u Zagrebu, nakon nekog vremena završava u zatvoru zbog napadanja politike tadašnje vlasti. Dobiva tri mjeseca strogog zatvora i progon iz Zagreba na pet godina.

U ožujku 1933. odlazi u emigraciju u Austriju, a potom u Italiju, gdje dobiva čin ustaškog dorojnika. Kada Vjekoslav Servatzy preuzima 1934. rukovođenje logorom Janka–Puszta u Mađarskoj, za pobočnika mu je određen Francetić. 1936. vraća se u Italiju, interniran je na otok Giglio, a potkraj 1937. vraća se u Hrvatsku.

Brzo je uhićen po povratku i interniran u rodni kraj. Godine 1938. uspijeva doći u Zagreb, gdje kani nastaviti studij, ali ubrzo je pozvan na odsluženje vojnog roka Jugoslavenske kraljevske vojske u Niš. Nakon odsluženja vojnog roka, tijekom kojega je stekao čin podnarednika, vraća se u Zagreb.

U Zagrebu nastavlja s ustaškom promidžbom, raznosi letke i brošure, u Lici prima i organizira nove članove ustaškog pokreta. Zbog te djelatnosti opet je uhićen i potkraj 1940. osuđen na zatvor i izgon iz Zagreba. Početkom 1941. sklanja se u Njemačku.

Nakon proglašenja NDH vraća se u domovinu kao jedan od pripadnika nove elite, a Ante Pavelić ga krajem travnja imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U Sarajevu djeluje na uspostavi nove vlasti i ustroja ustaških postrojbi.

U rujnu 1941. preuzima zapovjedništvo nad jedinicama Sarajevskoga ustaškog logora koje prerastaju u Crnu legiju. Pri tome dobiva i čin satnika Ustaške vojnice, a 23. srpnja 1941. Ravnateljstvo ustaškog redarstva u Zagrebu šalje tajni dopis Ustaškom povjereništvu za Bosnu i Heregovinu u Sarajevu, kojemu je na čelu bio Francetić. U njemu se naređuje uhićenje "svih Židova i Srba-pravoslavaca, koji su bili poznati već kao komunisti, bilo pak da su imalo sumnjivi, da su skloni tome pokretu", kao i hrvatskih komunista.

Čin ustaškog pukovnika dobio je nakon uspješnih akcija protiv partizana na Kupresu i oko Bugojna, kamo je Crna legija poslana u srpnju 1942. Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: "Po naređenju Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Poglavnik naredio!" No, 20. travnja, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima , ali on je odgovorio da su njegovi ustaše disciplinirani te da zločine vrše "pripadnici Hadžiefendićeve milicije".

Vladimir Dedijer pisao je o zločinima koji su se dogodili za teških borbi partizana i Crne legije oko Kupresa. Srpska sela podržavala su partizane pa je Francetić odobrio akcije odmazde. U selu Gornji Malovan ubijeno je oko 70 seljaka sumnjičenih za kolaboraciju s partizanima. Najteža odmazda dogodila se 17. srpnja u srpskom selu Urije.

Rezultate odmazde zabilježio je Milovan Đilas koji je idućeg dana posjetio selo sa svojom jedinicom.

S dijelom Legije sudjelovao je u borbama na Kozari, a u ljeto 1942. postavljen je za zapovjednika stajaćih djelatnih zdrugova Ustaške vojnice. Imenovanje ga je zateklo u njemačko-hrvatskom pothvatu na Šekoviće gdje je vodio ustaške bojne.

Francetić je slao ljude i u logor Jasenovac pa je tako u studenom poslao devet Ludbrežana (dva seljaka, dva trgovca, veterinara, odvjetnika, bačvara, šofera i obrtnika) u logor jer su "širitelji lažnih vijesti protiv državnih probitaka te su kao takvi pogibljeni za javni red i sigurnost".

Francetić je pošao na novi zadatak u Liku zrakoplovom 22. prosinca 1942. godine gdje je trebao preuzeti zapovjedništvo nad tamošnjim ustaškim i domobranskim postrojbama. Zrakoplovom je upravljao domobranski zastavnik Mijo Abičić.

Istog dana partizani su teško oštetili zrakoplov kojim je Francetić letio za Gospić i prisilili ga sletiti pored sela Močile kod Slunja, što je bio teritorij kojeg su kontrolirali partizani. Francetića i njegovog pilota su odmah uhvatili partizani, ali su ih pri tome napali seljaci.

Teško ranjen Francetić bio je prebačen u partizansku bolnicu gdje su mu kirurzi pokušali spasiti život da bi ga zamijenili za 100 jasenovačkih logoraša, ali nisu u tome uspjeli. Francetić je umro 27. prosinca 1942. godine.

Bilo je i nepotvrđenih glasina da je na motoru njegovog zrakoplova izvedena sabotaža od strane nekih talijanskih ili partizanskih agenata, jer Francetić nije namjeravao trpjeti talijansku potporu četnicima u Lici i Primorju.

Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i BiH (1991.-1995.) bojna HVO-a iz Zenice je nosila ime "44. samostalna domobranska bojna "Jure Francetić"" (kasnije je prerasla u brigadu "Jure Francetić"), kao i dvije bojne HOS-a, 13. bojna "Jure vitez Francetić" iz Tomislavgrada i 19. bojna "Vitez Jure Francetić" iz Gospića. Jedna ulica u zapadnom Mostaru danas nosi ime Ulica Jure Francetića.

U Slunju je u lipnju 2000. postavljena spomen-ploča Juri Francetiću koja je uklonjena nakon 2004., intervencijom Ive Sanadera temeljem članka 107. Ustava, zajedno sa spomen-pločom Mili Budaku u Svetom Roku. Ploča je vraćena nakon dva mjeseca i odmah brzo uklonjena.

Opjevan za života

Već za života o njemu su se pjevale pjesme koje su objavljivane po listovima, a 1945. u Zagrebu je tiskana knjižica pod naslovom Narodna pjesma o vitezu Juri Francetiću. O njemu i njegovoj Crnoj legiji sačuvana je pjesma Evo zore, evo dana. U njegovu čast, 31. ožujka 1943., domobranska 7. pješačka pukovnija dobila je ime 7. domobranska pješačka pukovnija ustaškog pukovnika viteza Jure Francetića.

Za vrijeme Domovinskog rata često su te pjesme pjevane na svadbama i političkim skupovima. Jedan od istaknutijih ljubitelja takve glazbe bio je je i bivši predsjednik Stjepan Mesić, lijevi političari poput bivših ministara Freda Matića i Ante Kotromanovića te mnogi estradni umjetnici poput Zlatka Pejakovića, Mladena Grdovića, Jasmina Stavrosa, Jole, Dražena Zečića na svojim koncertima.

Podizanje ploče ili pjevanje pjesama njemu u čast jednako je nisko kao i hvaljenje komunističkih zlotvora i političkog režima, jer se jedni od drugih razlikuju samo po boji, crvenoj ili crnoj, pod kojom je teror napravljen.

Pa prisjetimo se kako su o Francetiću pjevali i lijevi i desni...