Tko god pobijedio u nedjelju, Hrvati u BiH imaju se čemu nadati

Možda je moralnim policajcima koji tobože brinu o tomu tko gdje plaća porez važno kakve su nečije biračke preferencije, ali je zakon tu poprilično jasan. Hrvatski državljanin ima jednako pravo kad su izbori u pitanju bez obzira gdje živio. 

Malo je šašavo da, recimo, više bh. Hrvata zna o Dariju Juričanu ili Mislavu Kolakušiću nego o Našoj stranci ili Peđi Kojoviću, ali što je tu je. Svatko ima pravo biti šašav i pratiti više ono što s njegovim realnim, napose političkim životom, nema previše veze. 

Hrvati iz BiH i ostatka svijeta mogu glasati na ovim izborima kako žele, ali bi bilo dobro da se vode nekom logikom. Logika, što se tiče BiH, trebala bi biti da povjerenje dobije onaj kandidat čiji su stavovi o hrvatskom narodu u BiH jasni, nedvosmisleni i konstantni. 

U ovom slučaju, takva su, čini se, oba kandidata. Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović gotovo su se posvađali oko pitanja bh. Hrvata u RTL-ovom sučeljavanju te su jasno pokazali, iako načelno, da Hrvate u BiH neće 'pustiti niz vodu'. Govoreći o Komšiću, koji je lani po treći put dominantnim bošnjačkim glasovima izabran u Predsjedništvo BiH, oba kandidata su pokazala da su potpuno svjesni o kakvoj političkoj prevari je tu riječ. 

Hrvatska je jamac Daytonskog sporazuma, a predsjednik Republike je sukreator vanjske politike Republike Hrvatske, a kako je više puta istaknula aktualna predsjednica, BiH je prioritet vanjske politike Hrvatske. Ako bi bio izabran, ni Milanović ne bi previše odstupao od te agende i ne bi Hrvate u BiH prepustio slučaju jer to nije učinio ni onda kada mu je to moglo biti politički korisno, naprotiv, stao je tada uz najjače hrvatske političke opcije u BiH, a ne one koji su se stramputicama i političkim makinacijama dokopali vlasti. 

Godine 2010. je, istina, dao potporu Komšiću, ali tada ni svima u BiH nije bilo jasno o kakvoj političkoj štetočini se radi, a brzo je raskrstio sa SDP-om u BiH i tijekom svog premijerskog mandata s nametnutim hrvatskim predstavnicima nije imao nikakav odnos.

Čak je, što i sam ističe često, bio u Mostaru dok su hrvatske institucije tamo doslovno gorjele. 

Ono što ne treba zanemariti jest činjenica da su članovi njegove vlade nemali broj pripadnika HVO-a izuzeli iz prava, a situacija je donekle popravljena kada je ministar postao HDZ-ov Tomo Medved i sam branitelj. 

Milanović ima iskustva i političkog i onog međunarodnog, ali je upitno koliko bi mu bh. Hrvati bili u fokusu s obzirom na to da dio ljudi koji Milanovića okružuje ne gaji pretjerane simpatije prema hrvatskom narodu u BiH. 

Ono na čemu predsjednica ili predsjednik nakon izbora trebaju inzistirati kada su u pitanju bh. Hrvati jest izmjena izbornog zakona koja će hrvatskom narodu u BiH donijeti ono što mu i pripada, a to je potpuna jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda. 

Priča o tomu tko je koliko novca dao Sveučilištu u Mostaru, tamošnjoj bolnici ili katoličkim samostanima po srednjoj Bosni - potpuno je nevažna. Hrvati u BiH su konstitutivan narod, a financijska potpora u smislu nekih projekata koji su, doduše, važni, primjerenija je za Hrvate u Srbiji, Crnoj Gori ili u nekoj drugoj državi gdje su nacionalna manjina. 

Hrvati u BiH to nisu, a oba predsjednička kandidata pokazala su jedan kontinuitet kada je odnos prema bh. Hrvatima u pitanju.

Pitanje je samo koliko će, tko god da pobijedi, biti političke volje da se to pitanje konačno riješi. Milanović je kao premijer radio nešto, ali ne mnogo, Grabar Kitarović je u prvom mandatu radila mnogo, ali Hrvati u BiH i nisu previše osjetili. 

Jedno je sigurno, tko god pobijedio, Hrvati u BiH neće izgubiti, a najveću odgovornost će nositi HDZ BiH i Dragan Čović koji će morati 'natjerati' Grabar-Kitarović da radi više ako ona ostane na Pantovčaku. 

Postane li Milanović predsjednik, na Čoviću i njegovim ljudima će biti da s Milanovićem ispregovaraju što i kako treba činiti kada je hrvatski narod u BiH u pitanju. 

Sva tri aktera - i Čović i Milanović i Grabar-Kitarović su Hrvatima odavno poznati, stoga je apstraktno očekivati rješenje koje će preko noći nešto dramatično promijeniti. Ipak, pet godina nije malo razdoblje, a ako bude dovoljno političke volje i pod uvjetom da predsjednica ili predsjednik zadrže stavove iz kampanje - Hrvati u BiH imaju se čemu nadati.