što stoji iza prijepora?

Tko je bio Enver Čolaković, zbog kojega je ljevica skočila na noge?

Autor

Andrea Latinović, dipl. povj.

Nakon najave gradonačelnika Milana Bandića koji je predložio da jedan park u središtu Zagreba dobije ime književnika Envera Čolakovića, ponovno dolazi do prijepora.

24.04.2018. u 11:55
Ispiši članak

Naime, ljevičarski su aktivisti glumac Vili Matula i predsjednica Nove ljevice Rada Borić promptno upozorili da je takvo što nedopustivo, navodeći kao razlog da je Čolaković jedno vrijeme bio kulturni ataše NDH u Mađarskoj. Otvorilo se, dakle, opet pitanje ustaša i partizana, a da pritom, s povijesnog aspekta, javnost praktički i ne zna tko je uopće bio Enver Čolaković.

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti 1913. godine u obitelji Vejsilbega i Ilone Čolaković rođ. Mednyanszki i bio je bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevoditelj. U rodnom je gradu završio realnu gimnaziju i upisao se na Visoku tehničku školu. Potom se školovao u Sarajevu i Beogradu, a u Zagrebu je 1959. godine diplomirao je povijest.

Zabrana pisanja - profesionalna ''smrt''

Djetinjstvo i prve godine života proveo je seleći se s obitelji od mjesta do mjesta, a nakon Prvog svjetskog rata počeo je živjeti u Sarajevu. Studirao je matematiku i fiziku u Beogradu i Budimpešti, a 1959. diplomirao je tadašnju historiju (povijest) u Zagrebu. Budući da se rodio u Mađarskoj, do 1939. godine pisao je na mađarskom i njemačkom, a od te godine počinje pisati isključivo na hrvatskom jeziku. Tako da je još kao dječak počeo pisati na dva jezika - bosanskom i mađarskom. Upravo u tom razdoblju objavljuje svoja najranija djela, razne pjesme, pripovijetke, eseje i prepjeve s drugih jezika.

Drugi svjetski rat provodi u Sarajevu, neumorno pišući i objavljujući pripovjetke i eseje. Vrlo kreativno razdoblje imao je od 1939. do 1945. godine, kada je objavio dvadesetak pripovijedaka i novela, kratki roman ''Mujića Hanka'', ali i niz eseja i prikaza, u kojima se zalagao za prava Bošnjaka.

Naime, od 1939. do 1944. godine živio je u Sarajevu, a 1944. imenovan je atašeom za kulturu pri hrvatskom veleposlanstvu u Mađarskoj. Tada su mu poginuli roditelji u bombardiranju Sarajeva, a on se preselio u Zagreb, u kojem je proveo ostatak života. No, nakon propasti NDH, nova ga je partizanska vlast uhitila u Sarajevu 1945. godine, dovela u Zagreb, zatim ga pustila, ali je poslije u nekoliko navrata bio uhićivan pa puštan na slobodu. Godinu dana ranije u bombardiranju Sarajeva poginuli su mu roditelji i on dolazi u Zagreb. Ostaje živjeti u Zagrebu, no zabranjeno mu je pisati i objavljivati, što predstavlja profesionalnu ''smrt'' za svakoga književnika, stoga se bavio samo prevođenjem te je radio kao korektor u Nakladnom zavodu Hrvatske do 1946. godine, a potom kao redaktor u Leksikografskom zavodu, od 1952. do 1954. godine.

Iako je njegovo antifašističko uvjerenje dokazano u njegovim djelima, poslijeratni komunistički režim zabranjuje objavljivanje njegovih djela pa čak i prijevoda. Zbog toga, anonimno objavljuje prijevode djela Ervina Šinka s mađarskog (tri romana, knjige pripovijedaka i brojnih eseja). Puno kasnije izišlo je drugo izdanje njegovog romana (1970), koji i jezikom i strukturom predstavlja veliko umjetničko djelo iz Bosne i o Bosni.

U međuvremenu se 1947. oženio pijanisticom Stellom Čolaković, rođ. Podvinec.

Njegovo je najznačajnije djelo roman ''Legenda o Ali-paši'', a te iste, 1942. godine završava i autobiografsko djelo ''Knjiga majci''. I upravo u tom romanu vrlo otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje, iako će poslije biti proganjan i pritvaran, a u njemu opisuje četničke i ustaške pokolje, progone Židova, Srba i uništavanje muslimanskih sela.

Iza Envera Čolakovića ostalo je puno djela u rukopisu: pet romana, više zbirki novela i pripovijeda, brojne knjige poezije i prijevoda kao i dnevnici.

Bio je član Društva hrvatskih književnika, Matice hrvatske i PEN-kluba te Društva hrvatskih književnih prevoditelja.

Umro je 18. kolovoza 1976. od posljedica srčanog udara u Zagrebu, u kojemu je živio tolike godine.

U spomen na ovog književnika, jedna od ulica u Sarajevu nosi njegovo ime kao i nekoliko osnovnih škola širom Bosne i Hercegovine.

Kontroverze oko književnika i jasan antifašistički stav

Da je dvomjesečni angažman Čolakovića kao kulturnog atašea u Mađarskoj u NDH bilo predmetom polemike i u BiH, potvrdio je događaj iz 2015. godine. Naime, kada je predloženo da se nova osnovna škola koja je trebala biti otvorena u sarajevskom prigradskom naselju Hadžići nazove Čolakovićevim imenom, prijedlog je posvađao zastupnike na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, koja je održana 21. srpnja. Općinsko vijeće Općine Hadžići uputilo je inicijativu za osnivanje škole koja bi se zvala po književniku Enveru Čolakoviću, no tome su se usprotivili opozicijski političari, navodeći kao razlog ''njegov angažman kao kulturnog atašea Nezavisne države Hrvatske (NDH) u Mađarskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata''.

''Mi ne tvrdimo da je Čolaković činio zločine za koje bi bio lično krivično odgovoran. Ali, kada se imenuju javne institucije po nekim ljudima, onda treba birati ljude čije biografije mogu da prenesu neke pozitivne vrijednosti na nove generacije. Jednostavno, treba izbjegavati imenovanje ustanova po ljudima čije su biografije kontroverzne. Iz istih razloga bili smo protiv davanja naziva školama po Draži Mihailoviću i svima onima koji su se u Drugom svjetskom ratu našli na pogrešnoj strani historije i ljudskosti“, izjavio je Peđa Kojović, zastupnik Naše stranke u Skupštini KS.

Stav Naše stranke podržao je i Kantonalni odbor Demokratske fronte (DF) Željka Komšića. ''Poslanički klub DF-a smatra da je Enver Čolaković neprimjereno ime za buduću školu ako se uzme u obzir da je književnik Čolaković bio kulturni ataše Nezavisne Države Hrvatske (NDH) od 1944. do kraja Drugog svjetskog rata'', poručili su iz Komšićeve stranke. 

S druge strane, zastupnici SDA i Saveza za bolju budućnost tvrdili su da u davanju imena školi po Enveru Čolakoviću nema ništa sporno, budući da ni komunisti nakon Drugog svjetskog rata protiv ovog književnika nisu vodili kaznene procese, podsjetivši da je Čolaković poslije rata nekoliko puta uhićen i ispitivan zbog svog angažmana u vrijeme NDH, ali nikada nije ni za što osuđen. Jedina ''odgojna'' mjera koju su mu komunističke vlasti dale bila je, kako smo već naveli, zabrana pisanja i objavljivanja.

Paralele s Ivom Andrićem

Priča o Enveru Čolakoviću zapravo je vrlo slična pričama o mnogim drugim književnim velikanima s prostora bivše države; poput, primjerice, nobelovca Ive Andrića, čija je uloga ambasadora u Berlinu 1939. godine i njegov odnos s Hitlerom i vlastima nacističke Njemačke i danas predmet brojnih kontroverzi. Ali, taj povijesni fakt nikada nije ugrozio njegovu književnu genijalnost, niti je doveo u pitanje.

Čini se da su prvaci ljevice ipak prerano skočili na noge, a sve u strahu od tobožnjeg ustaštva u državi, ovoga puta u Zagrebu. Prije svega, ne treba podcijeniti samoga Bandića, čiji je prijedlog prije negoli je obznanjen zacijelo dobro proučen u povijesnim krugovima. Teško da bi se gradonačelniku tek tako mogla ''podmetnuti'' nekakva priča, a on riskirao davanjem imena nekakvog ustaškog djelatnika. Da, točno je da je sam Čolaković svega dva mjeseca bio kulturnim atašeom u hrvatskom veleposlanstvu u Budimpešti, kao što je točno da je vrlo decidirano opisivao i četničke i ustaške masakre.

''To što je ovaj nesretni čovjek i veliki pisac nekoliko mjeseci 1944/45. godine bio na službi kao niži diplomatski činovnik u ambasadi NDH u Budimpešti, svojemu rodnom gradu, što je uostalom kasnije platio za pisca najvećom mogućom kaznom, zabranom objavljivanja i javnim nepostojanjem, valjalo bi danas vagati i procjenjivati u svakom slučaju daleko suptilnije i pravednije, te kulturno i književno, pa ako se baš hoće i ideološki obavještenije nego što to u svojoj argumentaciji čine zastupnici Naše stranke i Demokratske fronte – Željko Komšić'', napisao je prije tri godine ugledni bosanski književnik Ivan Lovrenović. Dapače, Lovrenović je ustvrdio da je sam Čolaković zapravo bio ''žrtva NDH, a ne ustaša''.

A svakako ne treba zaboraviti da je upravo Čolaković bio gorljivi branitelj Bošnjaka i svoga naroda te njegovih prava i zaštite. Kao što ne treba zaboraviti i da je u povijesti i književnosti ostao upamćen ne samo kao bošnjački, već i kao hrvatski i mađarski esejist, dramaturg i pisac.

Konačnu odluku o ovom pitanju donijet će zastupnici Skupštine Grada Zagreba na sjednici ovoga četvrtka.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.