UŽASI VELEPROMETA

'Tjerali su me da si iskopam vlastiti grob, poznanik me molio da kopam sporije'...

Autor

Tanja Belobrajdić

Noć 22. studenoga 2020. godine. Velepromet. Zaključana željezna ograda, sablasna tišina. Ulica je pusta, tek poneki automobil iz smjera Negoslavaca prođe pustom cestom. Ako se namjernik približi ogradi, u dubini dvorišta ove vukovarske tvrtke, zamijetit će titranje plamena svijeća zapaljenih tijekom komemoracije žrtvama logora Velepromet.

23.11.2020. u 14:54
Ispiši članak

Prije 29 godina, u prostoru Veleprometa, u gradskoj četvrti Sajmište, bivša JNA i srpske paravojne postrojbe još su sredinom rujna 1991., osnovale tzv. "prihvatni centar" koji se sastojao od sedam limenki u nizu i zidanih objekata te pomoćnih zgrada s ograđenim dvorišnim prostorom. Kroz njega je od rujna 1991. godine do ožujka 1992. prošlo desetak tisuća osoba, muškaraca, žena i djece. Zavjet šutnje, nedostupnost zločinaca, skrivanje i premještanje grobnica, kao i humana asanacija istih, neki su od razloga zbog kojih ni danas ne postoji jedinstvena baza podataka, kako bi se utvrdio točan broj osoba ubijenih baš na Veleprometu, no činjenica je da je većina njih na tome mjestu straha i smrti viđena posljednji put.

Pakao na kraju grada

Preživjelih svjedoka, zatočenika Veleprometa, danas još uvijek ima puno. Mnogi od njih su dali brojne iskaze, svjedočili su, pričali svakome tko ih je htio slušati. Neki od njih, poput Vilima Karlovića, pripadnika 1. brigade HV-e ili pripadnika MUP-a Miljenka Miljkovića, napisali su knjige u kojima su opisali užase koje su preživjeli.

Vukovarski policajac Miljenko Miljković, u svojoj knjizi "Vukovarski deveti krug", zapisao je: 

"Četnici su stajali u skupinama, a u rijetko kojoj nije boca s rakijom išla od ruke do ruke. Svaki od njih je poduže natezao i predavao onome do sebe. I sve tako u krug. Oči su im već bile zakrvavljene, djelovali su prljavo, zaudarali su na jeftinu rakiju, ustajali zadah nikotina i smrad kvarnih zuba. Cijelo vrijeme su nešto vikali, psovali, stalno su nekoga tražili, prilazili pojedinima iz poredane skupine, pa prepoznavši nekoga, prijeteći govorili: 'A tu si ptičice, majku li ti je*em ustašku!'".

Među ostalima, iz prostorija zloglasne Stolarije izvedeni su i surovo ubijeni i vukovarski stomatolog i pjesnik Rene Matoušek  i Zdravko Edi Vladisavljević, vukovarski branitelj, pripadnik romske nacionalne manjine koji je kao dvadesetogodišnjak pred bratovim očima izveden i na stravični način usmrćen dok su njegovi bolni krici odzvanjali u noći.

Prozvani i izvedeni iz stolarije, radionice i hangara bili su i braća Josip i Vladimir Jurčić, djelatnik Hrvatskih telekomunikacija Josip Lovrić i policajac Miroslav Blašković te brojni drugi branitelji i civili čiji posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni kako bi bili dostojno pokopani.

Jedan od tek 35 preživjelih zarobljenika zloglasne stolarije, Petar Cvitanović, ispričao je kako su ih tamo bile nagurane stotine.

"Stajali smo stisnuti jedno uz drugo, no kako je prolazilo vrijeme i kako su ih kao stoku iz tora izvlačili i ubijali, prostor se praznio, da bi ponovno dovodili nove 'odabrane'. Jedan od posebnih krvoloka koje pamtim bivši je zaposlenik 'Željezare', tada mlad čovjek koji nas je neumorno batinao. U jednom sam mu trenutku poželio reći: 'Odmori malo' – taj nas je mlatio dan-noć. Danas bezbrižno živi u Novom Sadu".

Sve sam ih poznavao

Pa ipak, kada se čini kako su sve strašne i bolne priče na ovaj ili onaj način već ispričane, pojavi se nova od koje se razumnom čovjeku čini kako nije moguća. Ne u suverenoj i pravnoj državi. Jedna od takvih priča je priča Zlatka Martinovića, jednog od prvih zatočenika Veleprometa, samo pukom srećom preživjelog te zadržanog na prinudnom radu do proljeća 1992.

"Stanovao sam u Industrijskoj ulici u Borovu naselju, a radio sam u Tvornici gume i obuće Borovo. Nakon ženidbe 1982. preselio sam u Novu ulicu kod supruge, a u Bogdanovcima smo polako gradili našu kuću. Budući da je kuća u Novoj ulici bila na njenom samom kraju, gdje počinje tzv. Petrova Gora, ostali smo izolirani od ostatka grada još u kolovozu. Ipak, nadali smo se kako će sve brzo proći, a nas neće dirati, budući da nikome nismo napravili nikakvo zlo. Istina, ja sam odlazio na straže dok sam mogao, no u jednom je to trenutku postalo nemoguće, ostao sam "odsječen" zajedno s osmogodišnjim sinom, suprugom i njenim roditeljima. Našu smo kuću morali označili bijelim krpicama kao "hrvatsku", a mi smo dobili zabranu izlaska. Pakao je počeo 22. rujna. Bilo je jutro, "u po' bijela dana", susjed Slavko Vijuk upao je s bašče pucajući po dvorištu i kući. Sve su nas odveli prvo na saslušavanje u jednu kuću u Petrovoj Gori, no kasnije su suprugu sa sinom i njenom majkom pustili kući, a punca i mene su zatvorili s ostalim Hrvatima i Rusinima u podrum u kući u Ul. Svetozara Markovića, danas Ulica SR Njemačke. Otamo su nas vodili na daljnja ispitivanja u drugu kuću u istoj ulici, nekoliko kuća dalje. Nakon izvjesnog vremena, pustili su i moga punca jer je jedan poznanik za njega garantirao. Mene su i dalje držali zatočenog u podrumu s Matom i Mirkom Gombovićem, Jozo i Zlatkom Palahinjukom, Antom Babićem i drugima. Dana 25. ili 26. rujna, nisam potpuno siguran, Vladimir Vezmar i Rade Ivković odveli su me ponovno na jedno od ispitivanja kamo sam često vođen, a ovo je vodio Marko Crevar, koji mi je nekoliko puta zaprijetio pendrekom, no nije me udarao, tek bi me dotaknuo po glavi s njim, ali zato me je nazočni Milan Ivanović Čičak doslovno zgazio. Vezao mi je štrik oko vrata i zatezao ga, udarao me je čizmama. U jednom trenutku u prostoriju u kojoj su me mlatili ušao je Mirko Jagetić i obratio mi se riječima koje sam zapamtio za cijeli život: 'Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!'".

Kopao sam vlastiti grob

Tada su me izveli iz prostorije i odveli do mjesta gdje je već bio čovjek koji je zemlju kopao lopatom. Dali su mi ašov da i ja kopam grob u koji će nas obojicu zatrpati nakon što nas pobiju i ostavili nas s naoružanim stražarom. Čovjek koji je kopao lopatom, dok smo kopali kroz suze mi je govorio: "Zovem se Ivo Plećković, ako ti preživiš, reci mome sinu gdje su mi kosti ostale".

Nakon prvog šoka malo se pribrao, prisjećajući se danas toga, ne znam bih li se smijao ili plakao pa mi je došapnuo – "Manje hvataj!" – jer sam brzo kopao. Nakon što smo iskopali rupu, došla su dva njihova vojnika pod punom ratnom spremom. Pogledali su nas, a onda je jedan od njih rekao stražaru – 'Jebajite ih, meni ništa nisu napravili, ubijajte ih sami!' – i okrenuo se i otišao, a onaj drugi je pošao za njim. Ne znajući što će s nama, stražar nas je vratio u podrum. Drugi dan iz podruma su imenom i prezimenom prozvali Antu Babića. Sjećam se, na izlazu je sa sebe zbacio jaknu koju je imao. Nakon kraćeg vremena čula su se dva kratka rafala. Potom su Matu Gombovića i Jozu Palahinjuka prozvali van kako bi nešto radili. Kada su se vratili, primijetio sam da su neobično tihi. Nakon mog upornog ispitivanja, Mato Gombović tiho mi je prišapnuo – 'Ubili su Antu Babića, zakopali smo ga u tvojoj rupi. Samo smo deku bacili preko njega!'.

Otprilike polovinom listopada svi koji smo preostali živi, odvedeni smo na Velepromet gdje smo dobili radnu obvezu. Budući da su znali kako sam u fušu radio u jednoj automehaničarskoj radionici, dali su mi da i tamo popravljam vozila. Od nestalih osoba, na Veleprometu sam vidio i Blaženku Garvanović, no jedan dan nakon što sam se vratio iz radionice, rekli su mi da su i nju odveli. Nikada se nije vratila i još uvijek nije pronađena. Također, jedan dan, još je bio listopad, iz prostorije gdje smo bili smješteni, izveli su i Matine i Jozine sinove, Mirka Gombovića i Zlatka Palahinjuka, tobože da idu nešto raditi. Ni oni se više nisu vratili.

Tijekom mjeseci kojih sam bio zarobljen, nagledao sam se svega i o svemu sam svjedočio više puta. Jedan dan, u radionu gdje sam radio, došao je čuvar Boro i rekao mi – 'Zlatko, spremi se, ideš u Negoslavce na ispitivanje'.

Od sada si broj deset!

Smrznuo sam se. Nitko tko bi otišao u Negoslavce, nije se živ vratio. U centru sela skrenuli smo desno, a potom, u ulici u koju smo skrenuli, nakon otprilike dvjestotinjak metara dalje, stali ispred privatne kuće s lijeve strane. Tamo je bio podrum sa zatočenicima koje je čuvao aktivni sastav vojne policije JNA. Dok mi još nisu stavili povez na oči vidio sam kako nekome vežu ruke odostraga, nekome naprijed, te da na povezima pišu brojevi. Kada su i meni stavili povez, netko mi je šapnuo na uho da sam ja od sada broj deset i da se na taj broj odazivam, nikako drugačije. Tako je i bilo, kada su prozvali broj deset, podigao sam se, a netko me je izveo van. Dva dana sam išao na ispitivanje s povezom, a onda je treći dan u jednom trenutku netko rekao – 'De ustaši skini povez da mu vidim lice' – pa su mi povez skinuli. Učinilo mi se kako sam prepoznao rezervnog kapetana koji je dolazio na saslušavanje i u Ulicu Svetozara Markovića, ali nisam potpuno siguran. Optužili su me kako sam pucao na srpsku djecu, da sam otuđio jednom Srbinu iz dvorišta kotač automobila za vozilo za gardu, te da sam imao snajper kojom sam na njih pucao. Branio sam se od lažnih optužbi kako sam znao i umio, čak mi se činilo kako sam ih u to i uvjerio budući da su me bez poveza vratili u podrum. Tamo sam vidio još desetak ljudi, te da su klupe na kojima smo sjedili daske poslagane na blokove. Po mene je s Veleprometa došao jedan Peđa, kako sam preživio ni sam ne znam, posebno jer je između zatočenika kolala priča – 'Koga Peđa odvede, taj ne stigne ni u Negoslavce, niti se živ vraća'.

Ljudi među zvijerima

Nakon sloma obrane grade, dok su u Velepromet dovodili zarobljene branitelje i civile, nas su privremeno sklonili u staru željezničku stanicu, da bi nas otamo vodili na prinudne poslove, neke u radionicu, neke na sakupljanje i otkopavanje leševa koje su premještali na ciglanu, a potom na groblje. Fizičko i psihičko zlostavljanje potrajalo je do 20. travnja 1992. Toga dana sakupili su nas sve kod jedne trgovine u Ulici Svetozara Markovića, oduzeli nam sve vrijedno što smo imali, potrpali nas u nekoliko autobusa, te odvezli u Nemetin.

Ono što moram reći, nakon što smo se mogli vratiti u Vukovar, potražio sam neke Srbe koji su nam pomagali kako bih im zahvalio. Jedan od njih je i Miloš iz Ulice Svetozara Markovića. On je bio zadužen za nabavku jela, svinje, bio im je nekakav ekonom. Često je dao da me pozovu iz podruma u kojem je znao da nas drže, jer mu tobože trebam pomoći. Poslao bi me u čardak, pušnicu, rekao bi – 'Ne trebaš mi, uzmi čekić i lupkaj, pravi se da radiš nešto!' , a njegova žena bi mi nekada ugrijala vode da se okupam. Bilo je i drugih takvih ljudi, ali i oni su se bojali zvijeri.

Skamenio sam se kada sam na ploči vidio ime dožupana

Međutim, najveći šok koji sam doživio nakon reintegracije bio je kada sam došao u Vukovar izvaditi neke papire koji su trebali mojoj sestri. Tadašnja županija bila je smještena u dvorištu nekadašnjeg Doma zdravlja na Sajmištu. Skamenio sam se kada sam na ploči vidio ime dožupana. Bio je to čovjek koji je rekao kako me treba ubiti, prije negoli su me odveli da si kopam raku. Najavio sam se kod njegove tajnice koja me je k njemu uvela. Kada me je ugledao, samo je promucao – 'A ti si to…'. Rekao sam mu – 'Da, ja sam'. Potom mi je rekao – 'Čujem da me prozivaš za sudjelovanje u ratu?'. Rekao sam mu: 'Mirko, samo za ono što jesi. Sjećaš li se što si mi rekao?' i ponovio njegove riječi: 'Ako te itko može ovdje spasiti, to sam ja, a ja kažem da te treba ubiti!'. Spustio je glavu i promucao kako on to nije rekao. Prišao sam mu, podigao mu glavu s dlanom moje desne ruke i rekao: 'Mirko, znaš, lažeš, sjećaš se!'. Ponudio mi je kavu, pričom pokušao popraviti ono što je napravio.
Puno godina kasnije, jer ja sam pratio što se događa s ljudima koje sam spomenuo, čuo sam kako se učlanio u HSS. Odlazio sam kod čelnih ljudi HSS-a, čak sam zvao i Beljaka, rekao sam im: 'Pa takav vam čovjek sjedi u najstarijoj hrvatskoj stranci!'. Obećali su mi da će to provjeriti, umjesto da su ga izbacili odmah. Jesu li kasnije to napravili, ne znam. Razočaran sam, ogorčen sam, ali svjedočit ću i dalje", završava svoju priču Zlatko Martinović.

Imam moralnu obavezu govoriti

Na pitanje je li ga strah, budući da su ti svi ljudi na slobodi, tek se protiv nekih od njih vode postupci kojima se ne nazire kraj, Martinović odgovara:

"Imam obavezu i moralnu dužnost ovo propovijedati i ja ću to činiti bez bojazni od bilo koga. Savjest mi nalaže da to govorim zbog Mirka Gombovića, Zlatka Palahinjuka, Ante Babića, Blaženke Garvanović i svih drugih ubijenih i nestalih čijim sam patnjama svjedočio. Dužan sam to i samome sebi".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.