Titova diplomacija sjedenja na više stolica relikt je propalog vremena, anakrona i zastarjela

Ma koliko to nekima smetalo, Hrvatska je od svoje neutralnosti odustala ulaskom u vojni Sjevernoatlantski savez NATO te poslije toga i u ekonomsko-političku, ali i sigurnosnu organizaciju Europsku uniju. S Rusijom moramo njegovati prijateljske odnose i trgovinske i kulturne odnose, no naš vanjsko-politički put određen je ulaskom u te dvije međunarodne organizacije. Ulaskom u EU i NATO postali smo pripadnici kluba najrazvijenijih zemalja zapadne demokracije i od tog puta ne bi smjeli odustati. 

Napad nervnim otrovom na tlu strane zemlje prije svega je teroristički čin. Kao takav, duboko je moralno odvratan čin. Iako je britanska vlada tijekom istrage ostavila mnogo otvorenih pitanja koje bi javnost mogla propitkivati, izgleda kako je britanska premijerka uspjela, na zajedničkom sastanku premijera i šefova država članica Europske unije, uvjeriti svoje kolege kako ima dokaze da je Moskva odgovorna za taj čin. Nakon tog sastanka 16 zemalja članica EU, Sjedinjene Američke Države, Australija, Crna Gora, NATO kao organizacijam, kao odgovor na taj čin protjerale su niže diplomatsko osoblje iz svojih zemalja ili su pozvale svoje veleposlanike u matične zemlje na konzultacije. Crna Gora je čak i protjerala ruskog veleposlanika. 

Politika 'sjedenja na više stolica'  ideja je koja je propala padom Berlinskog zida

Protjerivanje uglavnom nižeg diplomatskog osoblja nije bio ishitreni čin već je to bio kompromisni dogovor šefova država članica EU. Ovo nije prvi put kako je Moskva optužena za trovanje radioaktivnim ili nervnim agensom na tlu Velike Britanije. Treba se samo sjetiti slučaja Aleksandra Litvinenka, a ako tome dodamo i kako nema zemlje članice Europske unije koja se u jednom trenutku u posljednjih nekoliko godina nije na neki način žalila na uplitanje Ruske Federacije u unutarnje odnose nije čudo kako je sad došlo do ovakve hladnoratovske reakcije. 

Politika neutralnosti na koju neki analitičari i mediji pozivaju anakrono je razmišljanje. Titoistička i jugoslavenska politika 'sjedenja na više stolica' koju neki guraju ideja je koja je propala padom Berlinskog zida. Upravio zato potrebno je pojasniti zbog čega su naše susjedne zemlje, a na koju se drugi pozivaju, poput Austrije i Slovenije ostale neutralne.  

Austrijska neutralnost i slovenski dostojanstveni kukavičluk

Austrija svoju vojnu i političku neutralnost duguje tzv. Austrijskom državnom ugovoru, odnosno "Ugovoru o ponovnoj uspostavi samostojne i demokratske Austrije", kako se službeno zove. Potpisale su ga Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo s jedne strane te austrijska vlada u dvorcu Belvedere 15. svibnja 1955. Austrija se obvezala na vojnu neutralnost, na kojoj je posebno inzistirao tadašnji Sovjetski savez, želeći time osigurati austrijsku neutralnost poslije odlaska sovjetskih trupa, kako Austrija ne bi ušla u NATO. Njezina neutralnost nije bila dio prvotnog Ugovora, ali ju je Austrijski parlament poslije izglasao kao dio Deklaracije o austrijskoj neovisnosti. 

Austrija je tijekom Hladnog rata zadržala neutralnost, a kao jedna od rijetkih vojno neutralnih europskih zemalja uz Švicarsku, Švedsku i Španjolsku služila kao teritorij gdje su se odvijale zakulisne diplomatske i špijunske igre i pregovori koji se odvijaju i danas. Upravo iz tog razloga Beč je uz Ženevu, New York, a od 1996. i Nairobi postao jedan od gradova sjedišta Ujedinjenih naroda. Beč je sjedište i jedne od najvažnijih svjetskih organizacija vezanih za atomsku energiju, Međunarodne organizacije za atomsku energiju čiji inspektori redovno pregledavaju postrojenja za proizvodnju plutonija u oružane svrhe. U Beču je, zahvaljujući njihovoj neutralnosti, sjedište i svjetske Organizacije zemalja izvoznice nafte OPEC-a. 

Austrija nikad nije postala članica NATO-a, a u toj zemlji nema ni jedne ozbiljnije stranke koja bi predlagala ulazak u tu vojnu organizaciju. Austrijanci svoju neutralnost snažno povezuju sa svojom samostalnošću. Unatoč tome Austrija se 1995. pridružila NATO-vom Partnerstvu za mir. Uz gore spomenute ugovore i obveze Austrija se u ovom slučaju odlučila na neutralnost vjerojatno i zato što je stranka Sebastiana Kurza ÖVP bliska Rusiji.  

Slovenska neutralnost je ipak puno prizemnija. Naime, Slovenci već jedno desetljeće pokušavaju biti poput Austrije. Trude se biti neutralni, ali iako to nama tako ne izgleda svoju neutralnost skupo plaćaju. Europska komisija zauzela je neutralan stav u vezi arbitraže s Hrvatskom, a takav stav zauzele su i druge zemlje članice NATO-a i većina zemalja Europske unije bez obzira na to što vlada Slovenije u medijima želi prikazati to kao nekakav uspjeh. Dovoljno je reći da je Sloveniju protiv Hrvatske najviše podupirala Republika Srbija i Ana Brnabić kojoj je Karl Erjavec prvom prilikom zabio nož u leđa naglaskom kako Srbija ne može ući u EU prije 2025.  

O slovenskoj vanjskoj politici i prijateljstvu s drugim zemljama dovoljno govori njezin postupak prema Hrvatskoj i našem pristupnom putu u EU zbog kojeg nam je ulazak u tu zajednicu kasnio tri godine, a i nedavni potez prema Srbiji. Osim toga, ruski gospodarski i politički utjecaj je velik i Slovenija luku Koper pokušava pretvoriti u trgovački pomorski hub preko kojeg bi Rusi dobili izlaz na Mediteran. Slovenija možda gleda samo svoje interese i zadržava nekakvo 'dostojanstvo' tijekom toga, ali u složenoj situaciji multilateralnih odnosa takva rješenja često znaju biti kratkovidna i loša. Njezin dostojanstveni kukavičluk sigurno nije prošao nezamijećen. 

Hrvatska je svojim činom pokazala političku odgovornost

Hrvatska je ulaskom u NATO 2009. godine, a zatim 2013. u Europsku uniju izabrala svoj vanjskopolitički put. Ulaskom u te organizacije prepustili smo im dio svoje suverenosti i obvezali se na zajedničko i dogovoreno djelovanje. Ušli smo u obitelj zapadnih i razvijenih demokracija. Bilo bi neprijateljski poput Slovenaca okrenuti leđa obitelji s kojima živimo pod istim krovom, s kojima dijelimo bescarinsku uniju te donosimo odluke u zajedničkom parlamentu, pogotovo nakon kemijskog napada u Velikoj Britaniji. 

Vrijedno je podsjetiti i na to kako je Hrvatska u rujnu 2016. protjerala jednog člana ruskog diplomatskog osoblja zbog špijunaže. Naša zemlja postala je zanimljiva ruskim tajnim službama jer kao zemlja članica NATO-a i Unije s ostalim članicama dijelimo sigurnosne podatke. Iz Moskve su uzvratili  istom mjerom i prognali zaposlenika MVEP-a iz ambasade RH u Moskvi. 

Hrvatska je prije svega srednje europska zemlja koja pripada obitelji europskih zemalja i ako želimo da nas te zemlje prihvate kao pouzdanog partnera onda se moramo tako i ponašati. Međunarodne ugovore koje smo potpisali treba poštovati, pogotovo jer živimo u nestabilnom okruženju sa susjedima koji nam nisu naklonjeni. Naravno, malo je vjerojatno kako Hrvatska ovim potezom nije izvukla i nekakvu političku ili gospodarsku korist. Ali čak i da nije tako ovim smo pokazali kako za razliku od nekih imamo bar mrvu obraza i političke odgovornosti.