Tihomir Tomašić Tihica, nježan, sjetan i miran domoljub, velikogorički dragovoljac HOS-a, zločinački ubijen na Ovčari...

Tihomir Tomašić, za obitelj i prijatelje od ranoga djetinjstva – Tihica, rođen je 4. srpnja 1963. godine u Velikoj Gorici, kao drugo dijete Ljudmile rođ. Vitković i Albina Tomašića. U Velikoj Gorici pohađao je Osnovnu školu Antun Cvetković, danas OŠ Eugena Kvaternika, a obrazovanje je nastavio u Tehničkoj školi u Zagrebu, nakon kojega odlazi na odsluženje vojnog roka u tadašnju JNA, u Skopski Petrovac, danas mjesto Petrovec, Republika Sjeverna Makedonija.

Tihomirov prvi posao bio je u pogonu Plive, potom je radio u T. T. S-u, tvornici tekstilnih strojeva kao kalupar, a godinu dana prije rata zaposlio se u privatnoj trgovini čiji je vlasnik bio njegov, kasnije prijatelj i suborac, Damir Radnić. Pa ipak, unatoč tome što je Tihomir Tomašić uvijek vrijedno radio i kroz rad se usavršavao završivši različite tečaje, svoje djetinjstvo i mladost posvetio je izviđačima. 

Alen Konjević, predsjednik turopoljske udruge skauta TUR reći će kako se već osam godina zaredom održava Memorijal ''Tihomir Tomašić'', veliko okupljanje mladih izviđača koji se natječu u izviđačkim disciplinama poput podizanja šatora, vezivanja čvorova itd. Osim izviđača koji pristignu iz Osijeka, Karlovca, Duge Rese, Siska, Zagreba te drugih gradova, na sudjelovanje na Memorijalu pozvani su i učenici velikogoričkih osnovnih škola i drugih udruga poput vatrogasaca, koji se natječu u različitim igrama.

Cilj ovoga okupljanja, osim natjecanja, jest i da mladi ljudi kroz živu riječ čuju tko je bio Tihomir Tomašić – Tihica kao Velikogoričanin, izviđač i hrvatski branitelj u čiju se spomen održava ovaj memorijal. 

Tihomirova  pet godina starija sestra Snježana, dugi niz godina operna pjevačica u Hrvatskom narodnom kazalištu, ispričat će tragičnu obiteljsku priču: 

''Otac i majka su oboje bili politički zatvorenici. Tata je kao hrvatski vojnik kod Dravograda predao oružje, prošao je Križni put, a nakon toga je osuđen na deset godina robije koju je prvo služio u Gradiški, a potom u Požegi. Majka je uhićena krajem 1946., a 1947. osuđena je na dvadeset godina i jedan dan, što je onda podrazumijevalo smrtnu kaznu. Optužba protiv nje bila je 'pomaganje narodnom neprijatelju', tom frazom obrazložena je činjenica da je u Zagorju nosila sanitetski materijal domobranima. 

Moja je baka, Zagorka, pisala žalbu u Beograd, pa je majci kazna preinačena na 16 godina te je poslana u zatvor u Požegu. Naši su se roditelji tamo i upoznali, budući da je tata bio stolar, pa je poslom dolazio i u ženski dio zatvora. Godine 1953. oboje su pušteni. Prvo majka, nakon bakine još jedne žalbe - smanjenje kazne potpisao je Moša Pijade, a potom i tata koji je odslužio zakonske, dvije trećine kazne. Sudbina je htjela da se ponovo sretnu u Zagrebu, zbliže, zavole i ožene.

U kući je uvijek bilo hrane, a ja sam Tihicu 'izmolila' od roditelja

Ja sam Tihicu doslovno 'izmolila' od roditelja. Naime, mene su već dobili kasno i mislili su kako ću biti njihovo jedino dijete. Tihica je bio nježan dječak, sjetan, miran, suzdržan. Roditelji su nas odgojili da budemo marljivi, pošteni i iskreni i da poštujemo svakoga čovjeka, neovisno o njegovoj nacionalnoj, ili vjerskoj pripadnosti. U kući je hrane uvijek moralo biti za dva tanjura više, tata bi rekao – 'Za putnika, namjernika'.

O njihovoj prošlosti, roditelji nam nisu govorili, nisu nas željeli opterećivati, pa smo za mnoge stvari saznali tek nakon tatine smrti. S obzirom na to kakva je bila politička situacija u bivšoj državi, mama i tata tako su odlučili iz najbolje namjere, želeći nas zaštititi. Pa ipak, u našoj kući domoljublje se učilo kroz književnost, Šenou, Kumičića…

Osamdesetih, nakon Titove smrti, mama je malo, pomalo, progovorila i pokazala nam dokumente. Na dan kada su tenkovi krenuli na Sloveniju, brojni Velikogoričani spontano su se okupili u Vatrogasnom domu u Kurilovcu, gdje je osnovan Odred narodne zaštite. Svjesni kako će ubrzo i u Hrvatskoj započeti rat, oboje smo se prijavili''.

Damir Radnić, najprije Tihomirov poslodavac, a kasnije prijatelj i suborac, ispričat će: 

''Događaji su se počeli odvijati strelovitom brzinom, pa sam ubrzo kupio dva pištolja, brazilski Tauruskolt i njemački Ariminius 38 specijal. Ovaj drugi poklonio sam Tihici te smo se javili u mjesni velikogorički Ured za obranu, u kojemu smo dobili zadaću čuvanja mjesne zajednice. Nakon Plitvica, a osobito nakon Borova Sela, shvatili smo da nam je rat stigao. Obojica smo sve manje bili u mojim trgovinama i sa svojim obiteljima, a sve češće smo se sastajali i tražili način na koji ćemo, što je moguće prije, postati hrvatski vojnici.

Nakon određenog vremena, nekolicina nas iz Velike Gorice, otišli smo u MUP u bivšoj Đorđićevoj ulici u Zagrebu, kako bismo se prijavili u Zbor narodne garde. Po dolasku, razočarali smo se kada nam je službujući policajac rekao da nema problema s našom prijavom, ali da on ne zna kada ćemo dobiti pozive za testiranje. Naravno, mi tada nismo znali da Hrvatska ima svega, osim dovoljno naoružanja te da je i zbog toga prijem u gardu bio usporavan. Kada je policajac vidio naša razočarana lica, uputio nas je na HOS. Objasnio nam je da se 200 metara dalje, u Šenoinoj ulici, nalazi sjedište stranke HSP, da oni organiziraju dragovoljce i da pokušamo tamo, što smo i učinili.

Za manje od deset dana dobili smo poziv za 15-dnevnu obuku. U kampu za obuku bilo je nas osam budućih pripadnika Vukovarske satnije HOS-a. Naš prvi ratni teren bio je u Mejaškom Selu, Općina Barilović kod Duge Rese. Čuvali smo desetak kilometara linije uz rijeku Koranu i stjecali prva ratna iskustva, imali prve ranjenike i odlazili s gardistima na smjene na Banovinu u Topusko. Tu je uz prethodnih osam, formirano još tridesetak budućih pripadnika vukovarske satnije HOS-a,a među njima i Jean Michel Nicolier, koji je kao dragovoljac iz Francuske stigao u Hrvatsku.

Nakon mjesec dana, dio nas morao je po zadaći poći na okruženje  vojarne Borongaj u Zagrebu, među njima i Tihica i ja, gdje smo proveli petnaestak dana, sve do 21. rujna, kada je ubijen prvi načelnik Ratnog stožera HOS-a, Ante Paradžik. Dan nakon njegovog sprovoda, 26. rujna, nas četrdeset krenulo je za Vukovar, kao prvi dragovoljci HOS-a u Vukovaru, koji je već tada bio simbol otpora JNA i četnicima. Moga prijatelja i suborca Tihicu, posljednji puta vidio sam na vukovarskom Sajmištu, na kojemu su raspoređeni HOS-ovci, prije negoli sam s još sedam pripadnika HOS-a, po zapovijedi zapovjednika Grada, otišao pojačati obranu sela Bogdanovci''.

Snježana Tomašić, Tihomirova sestra, ispričat će: 

''Tihicu sam posljednji put vidjela 26. rujna 1991. ujutro, prije negoli su iz Velike Gorice krenuli u Zagreb, a potom za Vukovar. Početkom studenoga, zahvaljujući prijateljici koja je radila na pošti, uspjela sam uspostaviti telefonsku vezu sa štabom u Vukovaru. Javio mi se Branko Borković i rekao kako je moj brat u bolnici, da je lakše povrijeđen i da će mu netko prenijeti moje pozdrave. Nikada nisam saznala je li to učinjeno, no moj brat bio je pametan čovjek, znao je točno gdje ide i u što se upušta. Rekao mi je: 'Sestro, čuvaj mi mamu i ne vjeruj nikome ništa, prije negoli dobiješ službenu obavijest'. I nisam.

Kada se dio njegovih suboraca uspio izvući u proboju iz grada u okruženju i kada sam saznala da je Tihomir ostao u bolnici, vjerovala sam kako je zarobljen i u nekom od brojnih logora. S njegovom slikom obilazila sam sve razmjene, sve dvorane, slušala različite, netočne informacije, koje bi mi ipak probudile nadu. Jedan mladić rekao mi je kako mu je Tihica u bolnici donio kompot i da je bio dobro. Onda su se moja pisma upućena preko Crvenoga križa počela vraćati. To razdoblje, tih pet i pol godina, djeluje mi nestvarno. Kao jedan dugački, beskrajni dan. Pamtim pokoji dan iz toga doba, ali godinu ne.

Počela sam ga sanjati noću, kako spava, njegove dugačke, guste trepavice i oko glave vijenac od cvijeća. Onda je počela ekshumacija Ovčare. U prosincu 1996., nazvao me dr.sc. Davor Strinović i pitao, imam li koju Tihomirovu sliku na kojoj se vide njegovi zubi. Prošli su me trnci, znala sam da za to nema drugoga razloga, osim ukoliko nisu pronašli i njegovo tijelo. Krajem veljače 1997., pozvali su me na identifikaciju. Iako je potvrđena i DNA metodom, pokazali su mi sliku kostura i stvari pronađene kod njega. 

Ta bol nikada neće proći...

Njegovu osobnu iskaznicu, pokaz za tramvaj, novčanik s novcem, remen od sata koji sam mu ja prije polaska dala i dijamantnu naušnicu koju je izvadio iz uha. Pronađena je u džepu bolničkog ogrtača u kojemu je ubijen. Imao je i različite papire, između ostaloga, dozvolu za upravljanje viljuškarom i telefonske brojeve. Nije bilo sumnje kako je to on. Moj jedini brat.

Bol koju nosim nikada neće proći. Naučila sam funkcionirati, ali jednako me boli. Da je poginuo u borbi, ne bi bilo ovako teško. Bio je rat, pomirili bismo se s tim. Ali taj način…

Pomisao na to kako ga tuku, pomisao na to kako iščekuje  metak… Gledala sam kostur na fotografiji i u glavi stvarala slike koje ništa ne može izbrisati, postavljala sebi pitanja na koja nikada neću dobiti odgovore. Dugo nisam mogla pjevati. Ne može duša, onda neće ni grlo. Užasno me boli pomisao na jadne ljude koji još uvijek traže svoje. Za njih nema života, oni su mrtvi kao i njihovi nestali. Ne žive, nego preživljavaju dan po dan, sa samo jednim ciljem – pronaći njihova tijela kako bi ih dostojno sahranili i pronašli svoj mir''.

Nakon ekshumacije iz masovne grobnice na Ovčari, identifikacije obavljene 26. veljače 1997. godine na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati, Tihomir Tomašić pokopan je 3. ožujka na Gradskom groblju u Velikoj Gorici.

Kada je 20. studenog 1991. godine, nakon ulaska JNA, srpskih paravojnih formacija i četnika  u vukovarsku bolnicu  zarobljen i deportiran na stratište  Ovčara gdje je mučen, a potom ubijen i bačen u zajedničku grobnicu, Tihomir Tomašić Tihica, dragovoljac HOS-a, sin i brat, imao je dvadeset i osam godina.

Tihomire, nismo te zaboravili.