Teroristički napad na Novom Zelandu razotkrio neviđenu cenzorsku snagu društvenih mreža

Sam napad, ničim izazvan osim sumanutim mislima maloumnog terorista zaglupljenog nacističkim i velikosrpskim idejama, užasan je zločin koji je potresao lokalnu zajednicu ali i ostatak svijeta kao što to napravi svaki teroristički akt. Argumenti koje je iznijela vlada Novog Zelanda kako bi uklonila video s društvenih mreža sigurno imaju svoje uporište kao i argumenti onih koji su protiv cenzure bilo kojeg sadržaja s interneta. To i nije tema ovog članka. 

Iako su društvene mreže privatne kompanije i kao takve imaju pravo određivati koji će i kakav se sadržaj pojavljivati na njihovim stranicama, brzina brisanja ogromne količine objavljenih videa otkrila je zapravo nevjerojatnu sposobnost i cenzorsku moć Facebooka. 

Društveni standardi nisu objektivni

Facebook ima svoje društvene standarde koji određuju što je primjereno a što nije primjereno za objaviti. Hrvati su se najbolje s tim mogli upoznati za vrijeme smrti generala Slobodana Praljka kad su masovno zabranjivani i privremeno ili stalno gašeni profili koji su objavljivali njegove slike ili na bilo koji način o Praljku iznosili pozitivno mišljenje.

Društveni standard arbitraran je za cijeli svijet no tko su osobe koje odlučuju o tome što može ili ne može biti objavljeno, što krši ili ne krši te standarde i na koji način to određuju. Ono što je još važnije tko odlučuje o onima koji odlučuju što je to društveni standard. Pa recimo nejasno je zašto još uvijek Facebook ne zabranjuje objavljivanje slika Radovana Karadžića i Ratka Mladića osuđenih na doživotni zatvor zbog genocida i etničkog čišćenja, ili općenito zbog čega nisu zabranjene četnička i velikosrpska obilježja ili bošnjačka koja hvale i slave klanje nesrpskih odnosno nemuslimanskih naroda u BiH. 

Dakle društveni standard po svemu sudeći nije objektivan.  Ono što sigurno se treba pitati tko odlučuje što prolazi a što ne? I tko odlučuje o tome tko odlučuje?

Problemi društvenih mreža su ogromni, cenzura je samo jedan od problema

Facebook ima i drugih problema. Podsjetimo samo na aferu oko nepropisne upotrebe podataka korisnika društvene mreže od strane tvrtke Cambridge Analytice, tvrtke koja se bavila političkim marketingom. 

Cambridge Analytica koristila je podatke korisnika Facebooka kako bi za svoje klijente, jedan od njih je bio i trenutni američki predsjednik Donald Trump, korisnicima slala personalizirane reklame kojima je pokušala utjecati na njihov politički izbor. "Iskoristili smo Facebook, pogledali milijune profila i izgradili modele kako bismo iskoristili ono što smo o njima saznali i ciljali na njihove unutarnje demone", otkrio je zviždač te tvrtke koji je i skrenuo pozornost medija na ovaj zastrašujući sigurnosni problem. 

Ciljane propagandne poruke koriste se već neko vrijeme i ova afera koja se sad zahvaljujući zviždaču iz tvrtke Cambridge Analytice otkrila tek je jedna od mnogih. Podaci koji su prikupljani bili su podaci koje su ljudi sami izbacivali van kao javne dakle, rješavanjem web testova, iznošenjem stavova, objavljivanjem slika itd..  

Razvojem društvenih mreža i mobilne tehnologije te poboljšanjem komunikacijskih sposobnosti, osobe gube dio svoje slobode jer se računalo i mobiteli mogu iskoristiti kako bi se puno saznalo o pojedincu.  Čovjek preko računala komunicira i gleda njemu zanimljive teme ili kupuje, a time ostavlja još jedan električni trag, onaj svoje kreditne ili debitne kartice. Tako kroz jedno desetljeće o svakoj osobi računalne tvrtke mogle bi znati njegovu 'elektroničku povijest'.

Znat će se sve, uključujući od čega je osoba bolovala, što posjeduje i koliki su mu prihoda i odakle ih dobiva. Ono što je najvažnije, jasno će se znati što zapravo svaka osoba želi. Upravo je takve podatke iskoristila tvrtka Cambridge Analytica i stvorila personalizirane političke kampanje za 50 milijuna korisnika Facebook društvene mreže.

Iskoristila je pretrage, lajkove korisnika na društvenim mrežama u kombinaciji s upitnikom kojeg su vjerojatno ispunili i da se tako izrazimo, stvorila mini elektronički dosje. Podatke iz tog 'dosjea' poslije je iskoristila za ciljanu promidžbenu poruku stvorenu baš za korisnika. Dakle Facebook je uzeo vaše javne podatke koje ste sami objavili, samo Facebook vam nije rekao da ih skuplja za promidžbene svrhe. 

Svi ovi podaci, s telefona, računala i kartica, mogu se snimiti, logički obrađivati i onda se za svaku osobu može se stvoriti elektronički dosje. I dok Google i ostali pretraživači tvrde kako sve te podatke skupljaju i koriste isključivo anonimno ne možemo se oteti dojmu kako takve radnje na jedan način predstavljaju ugrozu zapadnim demokracijama koje iznad svega cijene slobodu. 

Svijet je to u kojem bi brojne vaše dnevne aktivnosti bile stalno praćene i ocjenjivane, što kupujete u trgovinama i online, gdje ste u bilo kojem danom trenutku, tko su vam prijatelji i u kakvoj ste interakciji s njima, koliko ste sati gledali TV ili igrali video igre, jeste li platili račune i porez, prepisivali u školi ili na faksu. Sve to već rade  Facebook, Google i Instagram, kao i aplikacija za praćenje vježbanja i zdravstvenog stanja. Facebook je naime između ostalog i vlasnik Instagrama i WhatsAppa te je time njegova sposobnost prikupljanja podataka nevjerojatno velika. 

Upravo zbog toga, zbog takvog načina kontrole zabrinjavajuće je da društvene mreže imaju toliku sposobnost brisati toliku količinu podataka. Je li za brisanje 1.5 milijuna podataka Facebook iskoristio sav svoj potencijal ili samo dio? Bilo kako bilo zastrašujuće je uopće pomisliti što bi se dogodilo da jedna društvena mreža poput Facebooka padne pod nadzor vlade ili neke vladine službe i preko nje cenzurira sadržaj koji njoj odgovara. Kao što je to Facebook učinio na molbu novozelandske vlade, ma kako plemenit taj zahtjev bio. 

Već godinama FBI i druge tajne i pravosudne službe Sjedinjenih Država vode bitku na sudovima kako bi imali pravo na nesmetano čitanje poruka svih korisnika aplikacije Facebook Messenger. Naime Facebook messenger, WhatsApp i druge aplikacije koriste 'end to end' enkripciju koja onemogućava čak i provajderima telefonskih usluga čitanje poruka korisnika. 

Najupečatljiviji primjer bitke FBI-a s tehnološkim tvrtkama oko šifriranja poruka izbio je 2016. godine, kada je ta agencija zatražila da im Apple omogući otključavanje iPhone-a koji pripada teroristu iza masakra u San Bernardinu u Kaliforniji. Slučaj nikad nije dospio na sud nakon što je FBI pronašao drugi način pristupa uređaju. Upravo tada je pala sumnja na tog tehnološkog giganta kako je ipak popustio pod pritiscima i tajno, iza leđa korisnika dao podatke toj agenciji. Ako Apple ipak to nije napravio onda bi nas itekako trebala zabrinuti sposobnost Vlade SAD-a da pristupi našim uređajima.  

Krećemo li prema nekoj distopijskoj budućnosti i kako nas potkradaju

Upravo ti pritisci vlada na društvene mreže kao i afere oko oglašavanja koji nisu samo ograničeni na političku promidžbu već i na komercijalnu promidžbu te tako utječu i na to kako će se društvene mreže i općenito razvijati u bliskoj budućnosti. Pokušaji zakonodavca da nas zaštiti od distopijske budućnosti u kojem će svaka osoba postati tek skup informacija koji će preko društvenih mreža, tražilica i općenito internetskih usluga postati roba s kojom će se trgovati na nekakvom informacijskom tržištu.

Uz cenzuru, kojom bi vlade i velike korporacije mogle upravljati našim radnjama i informacijama, postavlja se pitanje tko je vlasnik podataka koje poput otiska prsta ostavljamo preko cijelog interneta. Tko je vlasnik ljudskog iskustva kojeg velike informatičke korporacije koriste kao besplatnu sirovinu za skrivenu komercijalnu praksu ekstrakcije, predviđanja i prodaju? Jesmo li to mi koji smo ih stvorili ili društvene mreže koje na toj 'sirovini' zarađuju veliki novac?

Hoće li nove tehnologije zaprijetiti našoj 'ljudskosti' kako to kaže Shoshana Zuboff, američka znanstvenica, umirovljena profesorica Harvard Business School. Kako ona kaže "Oni (velike informacijske korporacije) se ne obaziru na društvene norme i prava, ne dijele znanja i probitke. S druge strane, ukazuje, kao što je industrijska civilizacija cvala na račun prirode te sada prijeti planetu, tako se informacijska civilizacija sada razvija na račun ljudske prirode i mogla bi zaprijetiti našoj ljudskosti".

Upravo zato treba za izrazitom zabrinutošću gledati na pokušaj kineske vlade koja planira do 2020. godine pokrenuti sustav društvenog ocjenjivanja za svih svojih 1,3 milijarde stanovnika. Dakle navike korisnika plaćanja i sve društvene interakcije i djelovanja bila bi podložna ocjenjivanju. Ocjena bi bila javna i uspoređivana s ostalim ocjenama svih stanovnika Kine. 

Temeljem te ocjene bi onda mogli dobiti kredit ili biti odbijeni za posao, vaša ocjena određivala bi gdje vaša djeca mogu ići u školu, pa čak i s kime možete na spoj ili u brak. U Kini u kojoj se Komunistička partija ne libi zavirivati u privatni život svojih građana ovo je samo digitalni produžetak takve kontrole, a milijuni građana Kine već su se javili za testiranje sustava društvenog ocjenjivanja.

Ne treba gajiti velike nade kako i naše zapadne 'demokratske' vlade ili bar njezini dijelovi poput tajnih službi zabrinjava naše pravo na privatnost te kako neće iskoristiti bilo koji način kako bi dobili informacije na osnovi kojih bi onda kreirali određene politike. Izračun kreditnog rejtinga pojedinaca, koji značajno utječe na primjerice kamatu na hipotekarni kredit, prisutan je već više od 70 godina u Zapadnom svijetu. No što bi se dogodilo kad bi recimo banke dobile vaš 'elektronički dosje'? Ili što ako bi taj 'dosje' dobile državne agencije? Takvu vrstu kontrole i osobni gubitak slobode svakog građanina nije mogao ni Orwell zamisliti.