Hrvatska braniteljica kaže da je spremna suočiti se s kritikama: 'Ovo je kontekst filma o Buzovu'

Spisateljica već dugi niz godina predano javnost upoznaje sa sudbinama i pričama ljudi iz Domovinskog rata, a redovno te iste priče objavljujemo na portalu Direktno kroz kolumnu "Nisu zaboravljeni". Jedan od povoda razgovora bila je pobjeda filma Nebojše Slijepčevića "Čovjek koji nije mogao šutjeti" na festivalu u Cannesu.

"Možda bi bilo zgodno reći da je Dean Sinovčić koji dugi niz godina prati film i filmsku industriju godinama, bezuspješno pokušavao reći kako to i nije najveći uspjeh, kako se predstavlja, hrvatskog filma od osamostaljenja jer je već na filmskom festivalu u Cannesu 2021. godine film 'Murina' Antonete Alamat Kusijanović osvojio Zlatnu kameru za najbolji debitantski film, nagradu koja je po nekim filmskim mjerilima veća i prestižnija filmska nagrada od one za kratkometražni film koji je dobio 'Čovjek koji nije mogao šutjeti", kazala je Tanja te dodala da time ne želi umanjiti važnost Slijepevićevog filma te ujedno čestitala autoru i ekipi.

Međutim, kolumnistica portala Direktno imala je za istaknuti jednu drugu stvar. "Radi se o Tomi Buzovu porijeklom iz Kaštel Novog koji je živio u Beogradu i koji je u veljači 1993. skinut u Štrpcima s vlaka i nakon toga ubijen i gubi mu se svaki trag. Na različitim izvorima različit je broj ubijenih osoba, to u konačnici nije bit ovoga film. Bit je ta da je on u tom trenutku pokazao jednu čovječnost i hrabrost i poslao univerzalnu poruku da treba pružiti otpor nepravdi jer se zauzeo za Bošnjake, odnosno muslimane koje su pripadnici Belih orlova počeli skidati s vlaka", kazala je uvodno.

Priča izvađena iz konteksta

To je u osnovi priča, dakle izvađena iz konteksta, i upravo tu joj je jedna stvar  zasmetala, dodajući "ne umanjujući važnost onoga što je taj čovjek napravio". "U komentarima su postavljali pitanja zašto smo za tog čovjeka tek sad čuli, zašto nije dobio ulicu, zašto nije dobio neko priznanje. Spremna sam se nositi s kritikama, ovo je moje mišljenje, to mi je zasmetalo jer je to priča iz konteksta, a kontekst je sljedeći. Tomo Buzov je Hrvat iz Kaštel Novog, živio je u Beogradu i on je umirovljeni oficir iz bivše JNA. On, iako je napravio jedno hrabro djelo, daleko je iza svih onih osoba kojima bismo mi kao Hrvatska trebali dati priznanje", kazala je Belobrajdić.

"Taj film bi se možda prije trebao zvati 'Čovjek koji je prestao šutjeti' jer do veljače 1993. godine, kao Hrvat i kao netko tko je živio u Srbiji i tko je umirovljeno vojno lice, prešutio je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, stradanje svog naroda pod agresijom one vojske u kojoj je on do jučer radio. Mi imamo brojne pripadnike JNA koji su napuštali vojsku, bježali, priključili se hrvatskoj strani.. Nigdje ne mogu naći podatak koje je on godište, ali recimo da je tada imao oko 50 godina. Mi smo u Vukovaru isto imali osobu za koju se gotovo ne zna, pukovnika Vladimira Urbana, koji je kao 60-godišnjak, iz mirovine, iz Zagreba, otišao u Vukovar", podsjetila je.

Generala Tusa je pitao gdje treba otići, on mu je rekao u Vukovar, pitao je kada treba otići, odgovor je bio sutra. I on je otišao, govori dalje hrvatska braniteljica. "Pukovnik Urban je bio kao topnik nagluh, možda ga je čak i to u proboju nakon sloma obrane grada koštalo života, jer je on i zaostao u onoj magli u mrkloj noći, s obzirom na to da su zapucali s tog dijela Dobre vode gdje smo svi pokušali izaći u tom proboju. On se sklonio, tražili su ga, dozivali, on nije čuo... Pukovnik Urban se u gotovo istim okolnostima stavio na raspolaganje obrani Domovine i njega jednako tako nema, ne postoji ulica pukovnika Urbana ni bista".

FOTO: EPA/GUILLAUME HORCAJUELO

Belobrajdić: To je za mene više priča jedne rehabilitacije tadašnje JNA

"Tomo Buzov se našao u tom vlaku zato što je išao u posjet svom sinu koji je bio na služenju vojnog roka u Podgorici i ti si ubijen od onih od kojih si mogao vidjeti puno ranije što su radili na brojnim ratištima. Nije popularno stišavati tu euforiju, film govori o jednoj hrabrosti, trebalo je to pokazati, ali trebamo se zapitati je li to bilo baš tako", istaknula je Belobrajdić, a onda ispričala kako je jedan intervju s redateljem Slijepčevićem pročitala prije nego je dobio nagradu u Cannesu. Kazala je da je naletjela na naslov u kojem su se spominjali crna desnica i Domovinski pokret, što ju je zainteresiralo da ga i pročita. 

"On je u tom članku za portal Novosti govorio i o sadržaju filma koji je otišao u Cannes i rekao je da je ideju za taj film dobio iz teksta Borisa Dežulovića kojeg je on napisao prije nekih 10 godina. Rekao je da je imao spis sa suđenja za taj ratni zločin, za ubojstvo tih muslimana, Bošnjaka i rekao da se u tisućama tih spisa ne spominje Tomo Buzov.  Znači, njega eksplicitno imenom ne spominje nitko, nema svjedoka koji bi potvrdili da se to sve točno tako dogodilo. Sam je rekao i da je izjave prikupljao od članova obitelji, to su žena u Beogradu i sin u Podgorici. On je sam rekao kako je taj film fikcija temeljena na istinitom događaju", ispričala je Belobrajdić i nastavila: 

"Slijedom onoga što je meni zasmetalo, ne u filmu, to je hrvatski film, ali nije za mene hrvatska priča, to je za mene više priča jedne rehabilitacije tadašnje JNA, u smislu 'pobili su ih Beli orlovi, a evo bio je pripadnik JNA koji je odreagirao', nešto slično kao što je bilo na Ovčari kada se sve prebacilo na domaće teritorijalce, pripadnike paravojnih srpskih snaga, četnike, JNA tadašnja je bila 'izvan toga". Podsjetila je ovdje da mi imamo jednog nepatvorenog, istinskog heroja "za kojeg Hrvatska ne zna, a trebala bi ga znati. Trebao bi imati ulicu, naziv neke škole". To je Milan Turkalj za kojeg je Tanja napravila iznimku ispričavši njegovu priču, iako je spisateljica poznata po tome da piše o nestalim i poginulim hrvatskim braniteljima. Turkalj je, kaže, ne samo njezin prijatelj iz djetinjstva i suborac, njegovu priču trebalo je ispričati zbog herojstva.

FOTO: Direktno

'Ne možete nas tući, mi smo hrvatski vojnici'

"Milan ne samo da je bio srčani branitelj, on je imao sreću da živ dočeka slom obrane Borova naselja. Zarobljen je u krugu borovske bolnice. On je bio sposoban za ići u proboj, ali nije to napravio jer je bio jako dobar s braćom Lojdl u Vukovaru i s obzirom na to da je jedan od njih bio ranjen, njegova braća ga nisu htjela ostaviti samog, pa nije ni Milan". Ispod tekstova koje piše u komentarima često, kaže, može vidjeti pitanje, 'pa njih je toliko bilo u stajama u Stajićevu, a čuvara 10-ak, kako to da nitko nije pružio otpor?'. "To može govoriti samo netko tko nije bio u toj situaciji, smrznut, prebijen, ranjen, gol, bos na onoj hladnoći u tuđoj zemlji, osim toga gdje da pođe? Čuvali su ih naoružani čuvari spremni ubiti, oni su ih ubijali batinama, a ne pucnjevima", kazala je Tanja te ispričala kako je Milan reagirao kada su pored njega počeli tući jednog mladića na štakama.

"Milan se podigao, uzeo njegovu štaku i počeo tući čuvare oko sebe, vikao je: 'Ne možete nas tući, mi smo hrvatski vojnici, nismo životinje. Još će se pjevati 'Lijepa Naša živjela Hrvatska'. To reći u tim okolnostima, prvo zaštiti ranjenog suborca, skočiti na naoružane čuvare kada je taj čin značio sigurnu smrt i još tako govoriti o svojoj Domovini zaista je čin nevjerojatne hrabrosti. Prisutni ljudi s kojima sam pričala rekli su da su se skamenili. Milana su izveli van i toliko su ga ubili batinama, da su mislili da je on mrtav i bacili ga na hrpu smeća. Milan se sutradan podigao i ponovno ušao u tu staju na njihovo zaprepaštenje. Oni su ga ponovno počeli tući i izveli ga van i natjerali su ga da trči. On je znao da će pucati njemu u leđa i da će to predstaviti kao njegov bijeg".

To nije hrvatska, već jugoslavenska priča

Turkalj nije potrčao, čuvari su svejedno pucali, ali Milana nisu ubili. Tek kasnije se jednom filmskom pričom saznalo da je on ipak živ. "To je jedna konkretna filmska priča za koju bi mnogi rekli 'ma to je nemoguće da je istina, da je to baš bilo tako'. Osim toga imamo jednu neopisivu hrabrost, neopisiv čin junaštva", rekla je Tanja. Spomenula je u intervjuu još i Milu Blaževića Čađu koji je opasan eksplozivom skočio pred oklopnjak ispred kojeg je išao živi zid civila i zarobljenih policajaca te Gorana Kliškića koji je poginuo spašavajući po drugi put svog suborca, dodajući da imamo heroje "za koje većina ljudi u Hrvatskoj nije čula". Milan Turkalj je, podsjetimo, nažalost, preminuo 15. svibnja 2024. godine, a na posljednji počinak ispraćen je na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. 

Hrvatski film o ratu dobio Zlatnu palmu u Cannesu: Nevjerojatna čast za domaću kinematografiju

"Mi njima nismo zahvalili na adekvatan način, a s druge strane uz to spomenuli jedno univerzalno dobro djelo. Ne vidim razloga da bi Hrvatska trebala posebno kao država, kako se poziva, zahvaliti Tomi Buzovu. Ja sam spremna zbog svojeg mišljenja istrpjeti internet uvrede i kritike, ne umanjujući njegov čin, ali meni je to u stvari jedna ne hrvatska, već jugoslavenska priča i ostat će jedna neizmjerna žalost i razočaranje što do dana današnjeg nismo u stanju napraviti pa makar jedan kratkometražni igrani film o silnom broju junaka koji su to sigurno zaslužili".