Tanja Belobrajdić emotivnom objavom tjera suze na oči: 'Sve nas je manje, grobovi se pune'

Naime, otkrila je kako su u subotu 12. travnja, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, pokopani su posmrtni ostaci dva brata Došen, Tadije i Ivana, koji su nakon sloma obrane Vukovara prije gotovo 34, s trećim bratom, Martinom, kao ranjenici zarobljeni u vukovarskoj ratnoj bolnici.

"Posljednji su put viđeni u tadašnjoj vukovarskoj kasarni gdje su domaći, pobunjeni Srbi i četnici, Tadiju i Ivana izvukli iz autobusa sa zarobljenicima, a Martina s kamiona s ležećim ranjenicima, pretukli te potom ubacili u kombi s kojim su ih odvezli u nepoznatom smjeru, pretpostavlja se u Negoslavce", napisala je braniteljica.

Podsjetila je kako ne tijekom nekoliko godina više puta pisala o strašnoj sudbini obitelji Došen te je otkrila kako osobno poznaje veliki broj članova obitelji. Napomenula je kako uvijek isprati na posljednji počinak branitelje Vukovara, poznavala ih osobno ili ne ako je ne spriječi put ili zdravlje. "Tako sam i ove subote u 12 sati bila na Memorijalnom groblju", dodala je.

Ispunila ju je tuga

Željela je podijeliti misli sa svima onima koji nisu mogli biti tada u Vukovaru. "Prvo, sve nas je manje. Sve nas je manje koji, ako nismo obitelj, ispraćamo suborce. Ima tome logičnih razloga, poput toga da je biologija učinila svoje, ostarjeli smo, mnogi su bolesni, mnogi ne žive ovdje, nekada su dolazili na pokope, više ne mogu. Parcele na kojima se pokapaju preminuli branitelji pomalo se pune", napisala je.

No, nije na tome stala. "Ja sam sebi jedno mjesto u mislima rezervirala, teško da će me 'dopasti' ako ne požurim, ali netko će ionako morati 'ugasiti svjetlo'. Jednom sam prigodom, hodajući tim dijelom s gostima u posjeti, kazala prijatelju: 'Hej, ne hodaj mi preko groba'. Možda će se nekome od vas učiniti neumjesno, ali to je onaj naš humor koji nas je držao, zbog kojeg i danas koliko toliko odolijevamo", kazala je.

Obuzela ju je tuga zbog jedne stvari. "Žao mi je što kolona iza dva kovčega prekrivena najljepšom zastavom na svijetu, nije duža. Na srcu mi je baš teško, jer mislim da bi cijeli grad trebao ispratiti svoje sugrađane čiji su posmrtni ostaci pronađeni nakon tri desetljeća. Ispod tona smeća. Na dubini od 17 metara. Naravno, puno je ljudi koji su 'izvan priče', mnogi ni ne znaju za pokop, čuli su naknadno", dodaje Tanja.

FOTO: Facebook 

'Dat će Bog'

Tražila je opravdanja za sve. "Obitelj ide iza dva kovčega, u jednom je lopatica, u drugom pola stopala, pola potkoljenice i dio bedrene kosti.
U koloni, dok smo hodali, netko me je povukao za ruku, pogledala sam na tu stranu i morala spustiti pogled jer me povukla sitna, sitna ženica u crnini. Odmah pored nje druga, pitale su, prepoznajem li ih. Kako ne bih. Ta, kako ne bih! Majčice Jelene Pančić i Tomislava Šestana. Oboje posljednji put viđeni u Borovu Selu", otkrila je.

U glavi su joj zvonile riječi koje je izgovorila supruga jednog od ubijenih na Ovčari. "Kad god na nekom pokopu čujem počasni plotun, pomislim kako su to posljednje riječi i posljednji zvuk koji je moj suprug čuo: Pu-caj", kazala je tada supruga. Tanja se potom zapitala što su posljednje Tadija i Ivan čuli. Potom je prišla žena u crnini. "Dat će Bog. Naći ćemo ih", rekla im je. Jedna joj je odgovorila.

Heroji ne umiru: 'Derao sam se, urlao sam, ali bilo je prekasno. Prizor je bio strašan'

"Ako je... Dunav... Nas dvije nećemo imati sreće", kazala je. Zapitala se kakav je u toj rečenici bolni i strašni oksimoron riječ "sreća". "Izražavam sućut kćeri koja ispraća dva strica i plače pred očevim praznim grobnim mjestom. I njoj šapćem: 'Dat će Bog'. I molim se, neka daju ljudi. Neka napokon budu ljudi. Razilazimo se u tišini, odlazim svojim putem, skupljam komadiće srca što se stoput rasulo, prate me jecaji. Voljela bih da razumijete. Da ih razumijete", zaključila je Tanja u emotivnoj objavi.