TADO JURIĆ 'Hrvati ne iseljavaju zbog siromaštva, već zbog nepravde, a naš peti najveći grad je - München'

Ruralni dijelovi Hrvatske, pogotovo Slavonija u samo nekoliko godina ostali su bez velikog rezerovara mlade radne snage, a situacija se ne čini blistava ni u bližoj budućnosti. Procjene iseljenih Hrvata u samo pet godina od ulaska u EU kreću se oko 300 tisuća građana, od kojih velik broj čini mlada radna snaga i njihove obitelji.

Dosadašnje vlade su na demografsku i gospodarsku krizu reagirale prekasno i nedovoljno, pa je već sad upitno hoće li se negativni i crni trendovi moći preokrenuti.

Najveći dio iseljenih Hrvata ide u 'obećanu zemlju' Njemačku, a iseljavanje u najveću zemlju Europske unije upravo je bilo tema istraživanja politologa i germaniste doc. dr. sc. Tade Jurića s Hrvatskog katoličkog sveučilišta.

Tado Jurić je prvi u Hrvatskoj na znanstveni način obradio demografsku problematiku iseljavanja stanovništva koje je poprimilo oblike 'egzodusa' zadnjih nekoliko godina. Nakon pisanja znanstvenog rada, odlučio je i napisati knjigu o navedenoj temi. Promocija knjige Tado Jurić: Iseljavanje Hrvata u Njemačku. gubimo li Hrvatsku? Školska knjiga, 2018 održat će se  23.10 u 18 sati na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Jurić je upravo za Direktno pojasnio najbitnije dijelove svog istraživanja. Upozorio je i na izrazito negativne trendove koje čekaju Hrvatsku, na neadekvatne demografske politike koje se vode, ali je na kraju i poslao i poruka optimizma. 

Svjedoci smo sve većeg odlaska hrvatskog stanovništva u zemlje Zapadne Europe, o kakvim se brojkama radi, mogu li se brojke uspoređivati s drugim zemljama Istočne Europe? 

Od ulaska u EU do danas iselilo je oko 250.000 Hrvata samo u Njemačku, a koja čini 75% svog novijeg iseljavanja. Iselilo se dakle oko pet posto ukupnog stanovništva zemlje. Zadnje tri godine smo svake godine izgubili grad veličine Osijeka (četvrti grad po veličini u Hrvatskoj), što iseljavanjem, što depopulacijom. Tako smo došli do toga da je danas peti najveći hrvatski grad - München.

U samo pet godina stopa iseljavanja u Njemačku je skočila za 1000 posto! Na primjer, 2010. iselilo je 4.863 ljudi, 2011. 8.089, da bi već 2013. iselilo 18.633, zatim 2014. 37.060, onda 2015. čak 50.646 te 2016. iselilo je 51.163 stanovnika Hrvatske.

Treba naglasiti i to da da je razmjer hrvatskog iseljavanja gotovo pa nezabilježen u EU. Prosjek iseljavanja iz istočnoeuropskih EU zemalja je oko 10.000 godišnje, dok  iseljavanje iz Hrvatske zadnje tri godine iznosi preko 50.000 godišnje prema podacima EUROSTAT-a i DESTATIS- a.  Iako ne i u apsolutnom broju, procentualno to je najveće iseljavanje u EU. Sličnu sudbinu dijeli samo Rumunjska i Bugarska.

Zapravo je prava sreća, da Austrija, koje je pored Njemačke za hrvatske građane među najatraktivnijim, i dalje primjenjuje ograničenja za radnike iz Hrvatske. Austrijanci predviđaju da će u vrlo kratkom roku u Austriju doći oko 150 tisuća radnika iz Hrvatske čim Austrija 2020. otvori vrata hrvatskim radnicima. Dakle, Hrvatska se u ovom momentu nalazi u nekoj vrsti poluvremena i sada naprosto mora konsolidirati svoje snage, u suprotnom će hrvatskom društvu i državi novi val iseljavanja koji predstoji na ljeto 2020. zadati još teži udarac od ovog kojem svjedočimo.

Koji su dominantni razlozi iseljavanja, često se priča o ekonomskim razlozima kao vodećim razlozima iseljavanja, ali vaše istraživanje je to demantiralo? Koji su politički razlozi iseljavanja Hrvata (radi li se o Hrvatima iz BiH)?

Glavni motivi iseljavanja nisu ekonomski. Većina iseljenika je bilo zaposleno pa se stoga ne može reći da su bježali od pukog siromaštva. Smatram da je ispravno reći, Hrvati su pobjegli od nepravde, a ne od siromaštva.

Na prvom mjestu čimbenika koji su utjecali na iseljavanje su slabost hrvatskih institucija i nemoral i nekompetencija hrvatskih političkih elita. Naše istraživanje ukazuje na jasnu vezu između političke etike, slabih institucija i iseljavanja. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija su pri vrhu društvenih motiva koji su pridonijeli iseljavanju.

Naša analiza iseljeničkih stavova je pokazala da je glavni poticaj odlasku iz zemlje predodžba da u Hrvatskoj nisu institucionalizirane vrijednosti radne etike i uopće poštenja. Percepcija iseljenika je da se hrvatsko društvo moralno slomilo. 

Mi svakako pak ne umanjujemo ekonomske motive pri iseljavanju velikog broja hrvatskih iseljenika. Jer jasno je da 'normalan' život podrazumijeva ne samo uređenu državu  nego i perspektivno gospodarstvo. Problem slabe pravne države i slabog gospodarstva su svakako povezani.

Jer problem iseljavanja svakako nije jednostran i ne postoji samo jedan krivac/odnosno odgovoran čimbenik. Prema nama do iseljavanja je dovelo ovih pet čimbenika:

1.)  Činjenica da migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode.

2.) Već spomenuta slabost hrvatskih institucija i nemoral i nekompetencija hrvatskih političkih elita (i crvenih i plavih i crnih).

3.)  Razgranate hrvatske migrantske mreže iz prošlosti u Njemačkoj i tzv. 'tradicija' iseljavanja Hrvata u Njemačku ( dobar imidž Njemačke u Hrvatskoj)

4.) Strukturni problemi: Srednji gradovi su trebali gospodarskim i društvenim razvojem zadržati stanovništvo, no zbog nepostojeće modernizacije to nisu uspjeli. Veliki dio recentnog iseljavanja je zapravo dio šireg trenda selidbe sa sela u grad. No, kako cijene rada u Hrvatskoj i hrvatskim krajevima BiH ne mogu omogućiti plaćanje stana i osnovnih životnih potreba u većim gradovima (odnosno jedva su dostatne da ih pokriju) većina se logično odlučuje za gradove koji to omogućuju (u ovom slučaju njemačke gradove).

5.) Interes Njemačke

Prema svim relevantnim studijama Njemačka se nalazi pred smjenom generacija čije je glavno obilježje depopulacija. Stoga će Njemačka već ubrzo biti primorana svake godine uvesti minimalno pola milijuna radnika kako bi održala tržište rada i funkcionalan mirovinski sustav na današnjoj razini. Imigracija iz zemalja EU ubuduće će pak opadati jer su sve zemlje EU demografski iscrpljene. Iz tog razloga je jasno da će Njemačkoj u idućem razdoblju biti iznimno važno uvesti što veći broj radnika iz Hrvatske ali i šire jugoistočne Europe, koji su kulturološki sličniji Nijemcima od afričkih i azijskih radnika  i čija će integracija samim tim biti povoljnija, odnosno neće ništa koštati. Iz tog razloga ono što slijedi jest vrlo vjerojatno 'usisavanje' radne snage s područja Hrvatske, ali i Srbije i BiH i drugih zemalja jugoistoka Europe.

Demografi često spominju nove mjere kako bi se zaustavilo masovno iseljavanje, može li se iseljavanje ikako zaustaviti? Može li se dogoditi povratak dijela novoiseljenih Hrvata? Postoji li volja ili želja kod njih?

Negativne posljedice snažnoga iseljavanja su brojne i vidljive su odmah i bez vremenskoga odmaka. One se očituju kroz smanjenu potrošnju i opadanje proračunskih prihoda. Dakle, državni budžet se slabije puni.  A kako znatan dio proračunskih rashoda odlazi na mirovine bližimo se trenutku kada će mirovinski sustav pasti. Jer ne postoji zemlja na svijetu koja može podnijeti takvo opterećenje i rasipanje novca. Dok se ozbiljne države zadužuju za inovacije, mi se zadužujemo za isplatu mirovina i plaća brigadi uhljebnika.

Vrlo vjerojatno slijede brojna poskupljenja jer državni aparat se nije smanjio i ima iste apetite, dok se broj građana, odnosno poreznih obveznika koji su punili tu državnu blagajnu drastično smanjio i smanjuje.

Iseljavanje se ozbiljno odražava i na obrazovni sustav u Hrvatskoj te hrvatskim županijama u Bosni i Hercegovini. Broj djece kako u predškolskom odgoju tako i u osnovnom i srednjoškolskom obrazovanju rapidno se smanjuje. Tako se broj učenika u deset godina, smanjio za čak 68.114, što je jednako prosječnom broju stanovnika jedne hrvatske županije. U brojnim razredima sjedi po pet učenika … Maturanata je znatno manje, upisa na fakultete u zemlji također … No tomu se nije čuditi kad uzmemo u obzir sav nemar srednjoškolskog i akademskog sustava.

Obrazovni sustav je tako posložen da se zapravo mladu populaciju obrazuje za iseljavanje. Taj raskorak između broja završenih stručnjaka nekog profila na akademskim studijima i stvarne potrebe u Hrvatskoj, ali i u BiH i drugim zemljama regije je takav da se ti ljudi ni ne mogu zaposliti u ovim zemljama. Dodatni problem čini i fakt da je velikom dijelu akademske zajednice zapravo samo stalo da zadrže svoje statuse i honorare ne razmišljajući o sudbinama tih generacija koje podučavaju. A u toj bezobzirnosti svakako prednjače političari koji ne vide dalje od vlastitih interesa. Kada sve sagledamo u Hrvatskoj i BiH je tako danas dosegnuta najveća razina sebičnosti ikada. 

Posljedice su vidljive i na tržištu nekretnina. Nekretnine su u Slavoniji, i hrvatskim krajevima u BiH otišle u bescjenje. Ali neće moći dugo ni u Zagrebu zadržati svoju cijenu jer se i Zagreb prazni, za znamo da ponuda-potražnja regulira tržište.

Kada pitate za mjere koje bi mogle spriječiti ili umanjiti iseljavanje, onda su to mjere koje traže puno više i sežu puno dublje u sve pore hrvatskog društva od mjera koje se trenutno nude. Mjere koje se danas nude (veći dječji doplatak, produljenje rada vrtića i sl.) bi imale efekta da su poduzete prije deset godina, a danas su samo kap na požar. One nisu dakle same po sebi loše, ali ne koriste u ovom momentu u kojem se nalazi hrvatsko društvo i država. Demografske mjere su mjere za zdravo društvo, a hrvatsko društvo je trenutno duboko bolesno društvo.

Nadalje, bitno je reći i da trajniji pozitivan utjecaj neke mjere obiteljske politike nije bio ustanovljen nikada i nigdje. Novija istraživanja mjera obiteljske politike iz EU pokazuju da oni ne postižu nikakve značajne rezultate na povećanje broja rođene djece. U Hrvatskoj nemamo niti jedno istraživanje koje bi potvrdilo da je broj rođene djece u korelaciji s populacijskim mjerama.

Budući da vidimo da naši mladi nisu otišli u Njemačku kako bi se obogatili, odnosno da im financije nisu glavni motiv iseljavanja, samo povećanje plaća neće ih niti vratiti niti zadržati. Problem hrvatskog društva se krije u korupciji , nepotizmu i klijentizmu. Samo borba s ovim pošastima može spriječiti iseljavanje.

No pravo je pitanje i 'koliko je zapravo ljudi uopće zainteresirano za promjene?'. Previše je interesnih skupina u ovom društvu kojima je država zapravo jamac privilegija i koji žive bolje nego što bi igdje svojim zaslugama mogli živjeti. A oni koji dobro žive od postojećeg stanja nisu ga ni željni mijenati.

Čak polovica ( 50,4 %) novoiseljenih Hrvata ima negativan osobni stav prema Hrvatskoj, a samo 15 % razmišlja o povratku  u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom periodu. Za 40% ispitanika povratak ne dolazi ni u kojem slučaju u obzir. Mislim da ovaj podatak pokazuje svu bijedu situacije u kojo se nalazimo. Zamislite da su tzv. elite dovele ovo društvo do toga se Hrvat više ne želi vratiti u Hrvatsku ni pod uvjetom da ima njemačku mirovinu.

Iseljenici nedvojbeno odlazeći kažnjavaju političare i loše politike, no ne htijući i sve nas koji ostajemo.

Hoće li iseljavanje povećati u narednih nekoliko godina? Kakva sudbina čeka Hrvatsku u demografskom smislu ako se poveća?

Hrvatsko društvo se danas suočava s kulminacijom svih problema koji su gurani pod tepih zadnjih 25 godina te se oni više ne mogu zataškati. Jedna od ključnih posljedica takvog stanja je promjena modela upravljanja državom i društvom. Političke elite (i  crvene i plave i crne) bi najradije i dalje vladale po modelu po kojem su vladale zadnja desetljeća, no ne shvaćaju da su se okolnosti znatno promijenile i da ljudi danas imaju alternativu. Mladi Hrvati više nisu spremni žrtvovati svoj život čekajući da tranzicija prođe i igrajući ulogu poslušnog radnika kojemu je svrha očuvanje bogatstva elita koje su se obogatile u pretvorbi i privatizaciji te drugim vidovima pljačke ovog društva.

Postalo je očito da tranzicija ovdje traje cijeli ljudski vijek - mladi su to vidjeli na primjeru života svojih roditelja. Većina je stoga došla do uvjerenja da je uzaludno nešto ovdje mijenjati - nego odlučuju otići naprosto otići tamo gdje je već sve promijenjeno.

I dok iseljenici odlazeći kažnjavaju političare, ovi i dalje ne uviđaju koliko su se otuđili od malog čovjeka pa i dalje vladaju kao da smo u komunizmu te kao da mogu zatvoriti granice kada im se prohtije. Političke elite, ali i poslodavci ne shvaćaju da je došlo potpuno novo vrijeme, vrijeme u kojem se mora boriti za svakog čovjeka. No, oni umjesto da se bore za tog malog hrvatskog čovjeka, oni ga i dalje obezvrjeđuju. A Njemačka mu daje dojam da ga poštuje (je li to zaista tako u Njemačkoj je pak tema za sebe). Nažalost ovdje su cijele generacije ljudi obezvrijeđene, njihov rad i trud je često ismijan. Obezvrijeđen je njihov studij, njihova struka, posao … a sada još prijete i umanjivanjem mirovine.

Dok se u Hrvatskoj ne vrati paradigma da je čovjek na prvom mjestu, a poštenje i dobrota glavne vrijednosti u društvu, iseljavanje će se nastaviti. A da to ne bude prazna floskula, predlažemo da se taj cilj počne ostvarivati prvenstveno jačanjem pravosuđa i kažnjavanjem onih koji su nas pokrali.

Iseljavanje će se po svemu sudeći zadržati još neko vrijeme u ovom opsegu. Treba pak napomenuti da Hrvati ne raspolažu neiscrpnim migracijskim potencijalom. Ukupan broj ljudi koji bi mogao iseliti iz Hrvatske  je oko 800.000, s tim da je 300.000 od toga već iselilo. Jednostavnom računicom je jasno koliko dugo iseljavanje može još trajati ako se nastavi ovim tempom (oko 50.000 godišnje). Iz prakse nam je poznato da oni koji su otišli nastoje privući što više onih koji su ostali, pa tako zapravo svaki koji je otišao povlači barem još jednog za sobom.

No Hrvati kao narod neće radi iseljavanja prestati postojati, samo će nas sve manje živjeti u svom nacionalnom okviru te ćemo biti sve stariji. Uvijek imate nekoga tko ima interes i tko će imati interes da ostane živjeti u Hrvatskoj. Za jedne je to naslijeđeni stan u Zagrebu ili na moru, za druge posao u državnoj/javnoj službi, za treće strah da na realnom tržištu zapravo nemaju što ponuditi, za četvrte pljačka ovog društva, za pete pomoć hrvatskom društvu itd.

Poseban problem koji direktno utječe na iseljavanje je i pričanje priče o iseljavanju. Dok realističan prikaz stanja zapravo potiče na daljnje iseljavanje, imamo i one koji žele situaciju uljepšavati. I dok određeni mediji često pretjeruju u bojanju u crno, neki pretjeruju u bojanju u roza boju. Kako se čini hrvatsko društvo se ozbiljno polarizira po pitanju iseljavanja. Stječe se dojam da oni koji su odselili žele vidjeti zemlju koju su ostavili iza sebe u što goroj situaciji kako bi opravdali svoj odlazak, dok oni koji ostaju ne žele vjerovati da su na 'brodu koji tone'. Među inima pak koji smatraju da su na brodu koji tone ima različitih skupina, jedni gledaju što prije uhvatiti čamac za spašavanje, a drugi gledaju što se još može ukrasti s broda prije nego potone.

Hrvati u BiH se također u većoj mjeri iseljavaju. Može li se reći kako Hrvati nakon stoljeća prisutnosti isščezavaju sa svojih povijesnih prostora?

Demografska problematika postaje po svemu sudeći ključno nacionalno i sigurnosno pitanje Bosne i Hercegovine. Zemlja je izgubila gotovo milijun stanovnika u odnosu na predratnu brojku, a u postocima su Hrvati doživjeli najveći demografski pad. Na djelu je vrlo vjerojatno povijesni odlazak Hrvata iz BiH nakon kojeg povratka više nema.

Iz BiH se od 2013. do 2017. iselilo 151.101 osoba. Samo u 2017. iz BiH je iselilo 35.377 osoba. Najveće iseljavanje je  iz Bosanske Posavine, pogotovu iz Orašja, Domaljevca-Šamca i Odžaka. Tako se iz Posavine samo tijekom 2017. godine iselilo 10.000 osoba.  Stanovništvo u hrvatskim etničkim krajevima je tako prepolovljeno u odnosu na stanje 1991. A da bi paradoks bio veći, danas više živi Hrvata u Njemačkoj nego u BiH gdje su konstitutivni narod.

Hrvati iz BiH (naročito iz Posavine i Srednje Bosne) čine neupitno grupu najvećih gubitnika društvenih promjena na hrvatskom etničkom prostoru. Oni prema našem istraživanju čine trećinu svih iseljenih Hrvata u novom migracijskom valu. Potpuno su izgubili nadu u BiH, ali i Hrvatsku. Kako imaju iskustvo migracije, lakše se i odlučuju na nju.

Veliki broj Hrvata iz BiH je vraćajući se iz izbjeglištva u Njemačkoj upravo izabrao Zagreb u zamjenu za krajeve/zavičaj iz kojih su protjerani. Tu se čekali bolje dane i maštali o povratku te usput potrošili kapital koji su sa sobom donijeli iz Njemačke. Pokazalo se da ih se u Hrvatskoj često percipira građanima drugog reda pa brojni svjedoče da im je onda draže biti strancem u Njemačkoj. Ovo donekle objašnjava i zašto zapravo u apsolutnom broju imamo najveće iseljavanje iz Zagreba.

Hrvatska više ne može računati na svojevrsnu 'demografsku rezervu' Hrvata iz BiH. Srž problema je da više nema nikoga tko može nadomjestiti stanovništvo koje iseljava iz Hrvatske. Odnosno, svaki iseljeni Hrvata je u ovom trenutku dvostruki gubitak. Naime, na njegovo mjesto se mora 'uvesti' čovjeka iz neke druge kulture. Naravno da ovo nije pledoaje za  kulturnu homogenost Hrvatske nego se radi o tome da  je skuplje platiti integraciju useljenika iz drugog kulturnog kruga, nego što košta bilo koja subvencija ili prekvalifikacija nezaposlenog Hrvata. To je ključan moment. Integracija Hrvata iz BiH nije ništa koštala. Iz toga je za zaključiti da je problem nedostatka radne snage vrlo teško riješiti običnim kvotama za zapošljavanje stranaca jer se ne uzima u obzir koliko košta njihova integracija u hrvatsko društvo. Budući da će to pak biti neminovnost, treba brzo djelovati i dopustiti liberalizaciju radnih viza za Ukrajince. Jer ako budemo oklijevali, njih će usisati Poljaci, a ubrzo zatim i Nijemci.

Postoji li u nizu apokaliptičnih podataka tračak nade za Hrvatsku? Gdje vidite prostora za optimizam, ako ga uopće i ima?

Osim primjera naši daljnjih susjeda Poljske i Češke, koje su preokrenule trendove iseljavanja, prostora za optimizam postoji i zbog činjenice da Hrvati danas žive u najboljem društveno-političkom okviru ikada u povijesti (bez obzira što se mnogi s ovim i ne slažu). Objektivno po prvi puta u našem postojanju možemo sami izabrati vlast koju želimo da nas vodi, možemo reći što mislimo bez da završimo u zatvoru …

No s druge strane države u jugoistočnoj Europi su uvijek nastajale i ovisile od geopolitičkih interesa 'globalnih' i regionalnih sila. Život Hrvatske i njenih susjeda kroz prošlost su uvijek ovisili od širih procesa pa je tako i danas. Nažalost, na Balkanu političko-društvena evolucija nikada nije postojala. Stvari su se rješavale uvijek nekakvim agresivnim prevratima.  Danas se čini da takvih preokreta neće biti i upravo tu vidim nadu i mogućnost da sazrijemo kao društvo. Ukoliko ne bude ozbiljnijih geopolitičkih potresa (izbjeglička kriza, ruski interesi, NATO itd.) kroz jedno desetljeće mi bi se mogli približiti normama zdravog društva.

No danas smo mi duboko bolesno društvo - prvenstveno zahvaljujući onima koji su nama upravljali, ali i nama čija smo pravila igre radih nekih naših sitnih interesa prihvatili. Primjerice, svatko od nas bi htio da se korupcija iskorijeni, ali tek nakon što smo preko veze zaposlili svog sina, riješili prečicom neki dokument u općini i sl.

U međuvremenu smo i mi kao društvo i elite potpuno izgubili kompas. Dok elite sijeku granu na kojoj sjede i ozbiljno dovode opstanak države u pitanje, hrvatsko društvo je izgubilo kralježnicu i svaku sposobnost da odgovori.

I zaista, iako mi kao hrvatsko društvo, nismo krivi za nastalu situaciju, bit ćemo odgovorni ukoliko je ne promijenimo.