Šušnjar za Direktno: Milanović je Hrvoje Vukčić Hrvatinić današnjeg vremena. Maleni vojskovođa koji se inati velikima...

Danas je to jedna zemlja koju mnogu nazivaju konstruktom. Čak i njeni najviši predstavnici.

Naš sugovornik je davne 2000-e godine pokrenuo portal Poskok koji je u startu u Hercegovini percipiran kao ljevičarski blog.  Iza Poskoka je stajao fantomski ''Posuški Studentski Omladinski Klub'', a samo ime Poskok akronim je izveden iz tog imena.  Poskok nastaje kao ljevičarska medijska reakcija na djelovanje i pisanje desničarskog Zavičajnog kluba studenata Hercegovine koji se u Zagrebu svojim pisanjem zamjerio naprednijem, u najmanju ruku , umjerenijem dijelu mlađe hercegovske  inteligencije.

''Naprosto nije imalo smisla da se netko koristi općim zamjenicama koje podrazumijevaju cijelu Hercegovinu i u svojom studentskim novinama čestita rođendane Anti Paveliću. O tome je pisao tadašnji Globus. Moralo se nekako reagirati'', kaže nam naš sugovornik.

Blog širi svoj utjecaj,  prerasta u portal  koji izdaje ''Pokret za društvenu dekontaminaciju''. Zbog stila i provokativnosti postaje jako čitan i izvan BIH. Zbog svoje britkosti i spremnosti da kritički piše o svemu, napadajući prvake i crkve i HDZ-a u Hercegovini, koji do 2000-e nisu ni sanjali da bi takvo nešto ljuto mogli izrasti na konzervativnom hercegovskom kamenu.

''No, ništa prirodnije nema od Poskoka na hercegovačkom kamenu. Narod je reagirao s odobravanjem, pa Poskok zbog te ere mnogi smatraju prvim slobodnomislećim medijem Hrvata u BiH.  Definitivno je probio neke granice i slobode pisanja te poslužio kao uzor mnogim drugim portalima i novinarima drugih medijskih platformi koji će kasnije stasati'', nastavlja Šušnjar.

''Neki od autora koje je dao upravo Poskok postali su kolumnisti , urednici i voditelji na medijima širom regije. Neki su danas saborski zastupnici u Hrvatskoj , a neki pak doktori teologije, odbačeni, ili pak samopobjegli od svojih bratstava. Neki su i kleknuli pred sarajevskim šovinizmom, doduše, samo jedna kolumnistica. Isplatilo joj se.

Zbog stava da je 'Komšić legenda', iako ga je prije nazivala 'smećem', postala je dvorska luda sarajevske majorizacije, iste one protiv koje je godinama pisala, iliti dvostruka ambasadorica BiH u Pragu. Imenovana silom bošnjačkog nacionalizma, bez diplome i suprotno zakonu. Poslušnost unitarnom nacionalizmu je lukrativna i unosna vjerodajnica'', objašnjava u uvodu Šušnjar.

Živi na relaciji Zagreb-Hercegovina. Javnosti je postao poznatiji 2015. godine, kada mu je, zbog satiričnog ismijavanja američkog ambasadora u BIH, konkretnije njegovoj  podršci u formiranju kriminalne vlade Platforme odbijena egzekvatura –  preuzimanje dužnosti generalnog konzula u Chicagu, na koju ga je tada imenovalo Predsjedništvo BIH. Naravno, to je bilo samo neformalno objašnjenje.

SAD poštuje svoj prvi amandman pa sukladno njemu ne odbija novinare trećih zemalja ni kada kritički pišu o postojećem US establishmentu.

Dokaz tome je da je  iste godine Šušnjar, u svojstvu budućeg konzula, pozvan na molitveni doručak s predsjednikom Obamom. Postavlja se pitanje što je zapravo bilo po srijedi? ''Bilo je to da se lokalna US administracija prepala sarajevske rulje, odnosno,  linča muslimanskih političara i aktivista koji su bili spremni izići na ulice odobri li mu se diplomatska misija i pravo da predstavlja BIH'', prisjeća se Šušnjar.

Toliko im je naš sugovornik bio trn u  oku. Pa su tako odbili egzekvaturu novinaru, koji je u isto vrijeme dobio pozivnicu da bude gost US predsjednika. ''Priličan blam za jednu ozbiljnu državu'', kratko kaže.

Upravo taj događaj najbolje oslikava odnose u BIH. Sarajevska ulica itekako utiče, što galamom, što lobiranjima, što emotivnim ucjenama iz pozicije vječne i najveće žrtve  na gotovo sve zakone, namete i odluke stranih ambasada u Sarajevu te itekako, na ono najvažnije – odluke OHR-a.

''Međunarodna zajednica'' u BIH ima nevjerojatan utjecaj, tzv. ''bonske ovlasti'', koje je sama sebi dodijelila, promovirajući se tako u diktatora demokracije, a opet sama ''tako silna'' pod očitim je utjecajem sarajevske ulice i stotina bošnjačkih NGO adresa, etnički očišćenih, prilično netolerantnih i rigidnih, koji se tim stranim centrima predstavljaju kako prava BIH i kao ona koja je za suživot .

Bilo tko u BIH tko nije u tom autarkičnom sarajevskom krugu, tko ne pristaje na njigovo pisanje povijesti, tko javno primijeti da su ''blokirani građani Sarajeva počinili genocid u Grabovici''; ukratko, svatko tko drugačije vidi prošlost i budućnost ove zemlje, na stalnoj je meti svih sarajevskih medija.

Najveći teret tih udaraca podnose javne osobe u BIH koje nisu dio političkih stranaka, niti iza njih stoji itko tko ih može zaštititi, negoli sami sebe.

Dakako, ne smije se negirati niti žrtva, progon i linč koji su doživjeli sami političari.

Sjetimo se slučaja Leutar i atentata na tog hrvatskog ministra. Ubojica nikada nije pronađen, a na sam dan ubojstva OSCE i OHR pozvali su HDZ da ne diže slučaj na političku razinu.

Ili, pak, sjetimo se slučaja Ante Jelavića, smijenjenog hrvatskog predsjednika u BIH, kojemu je OHR bio namijenio zatvor. Iako će vrijeme pokazati da je Jelavić bio potpuno na strani zakona i Ustava, OHR i US ambasada, čak i nakon presude Ustavnog suda BIH koja potpuno daje za pravo Jelaviću, još uvijek ga ne skidaju s crne liste, a on živi i dalje prognan izvan zemlje u kojoj je rođen. Za to vrijeme službeni Zagreb se hvali sjajnim odnosima s Amerikancima.

Naš sugovornik je jedan od takvih. Medijski  i sudski ušutkivan. U početku je bio rado viđen TV gost u Sarajevu, gotovo na svim sarajevskim TV kućama i sve to dok je kritički pisao o pojavama u svome narodu i po Hercegovini trpio neugodne poglede od strane članova HDZ-a.

U trenutku kada je krenuo konzumirati svoj građanski identitet i maknuo fokus s lokalne problematike na državnu, odnosno, kada je kao građanin počeo istraživati i druge građane, ne samo Hrvate te se fokusirao, primjerice, na Lagumdžiju, pripadnike Al-Qaede, državne TV medije, teme prešućenih zločina Armije BIH,  nepravednu praksu Haaškog Tribunala prema Srbima i Hrvatima u BiH, postao je ''neprijatelj države, Dodikov plaćenik, Čovićev potrčko''.

Iako, ako pitate Čovića, zbog čijeg pisanja je najteže spavao, uvijek će vam odgovoriti isto – Poskok.

Šušnjar tvrdi da je međunarodna zajednica tek spin koji ne postoji. Stvarnost u BIH kroje četiri zemlje: USA, UK, Austrija i Njemačka i niti jedna druga zemlja svijeta. Pri tome Austriju i Njemačku treba promatrati kao satelite ove prve dvije.

Nema španjolskog, irskog, portugalskog, češkog, slovačkog, poljskog, ili, primjerice, norveškog utjecaja u BIH. Te zemlje ništa ne odlučuju o nama. Nema niti ruskog, ili turskog. Rusija i Turska jesu tu, prisutne su u onoj mjeri u kojoj je Hrvatska prisutna preko BiH Hrvata, no niti Rusija, ni Hrvatska, niti Turska, nemaju nikakav utjecaj na OHR, ili pak na Ustavne suce, strance, u neustavnom Ustavnom sudu BIH.

Isto tako OHR ne odgovara za svoje postupke niti zemljama potpisnicama Daytona, niti građanima BIH, nego tek već nabrojanim zemljama. ''Ukratko, kolonija smo nad kojom upravlja USA i nešto bivših agresora na BIH. U prvom redu Austrija, potom Njemačka'', vrlo detaljno analizira sugovornik Direktnog.

U čemu je, po Vama, zapravo najveći problem koji spriječava stabilnost države?

U geopolitikama velikih sila (USA i UK) te interesima regionalnih sila (Austrija i Njemačka). Te četiri zemlje su glavni i odgovorni urednici gaženja međunarodnog prava i adaktiranja međunarodnog mirovnog ugovora kojemu je upravo sama USA jamac, a istovremeno Washington je prvi podržao austijsko pucanje u taj isti ustav 2000. godine.

Naime, stanoviti Amerikanac Robert Barry donio je 2000. godine izborna pravila koja su potpuno iskasapila smisao Ustava. Kasnije će USA podržati i Petritscheve amandmane, koji su isto tako politički i pravni debilizam. Čisto nasilje nad Hrvatima u BiH. Narodom Petra Hercega Tomića, US heroja s Pearl Harboura. Čovjeka koji danas ne bi dao život za ovakvu Ameriku. Lijepo su nam se ti kauboji odužilli. Iskoristili su nas baš kao nedavno Kurde u Turskoj, a potom su poništili naša prava i izručili brojnijem nacionalizmu.

Ne vidite problem u Daytonu?

Ustav nije problem. Napisan je fascinantno, bez i jedine greške i kao čvrsta ravnoteža, federalna, konfederalna, konsocijacijska, sa snažnim jamstvima svakoj zaraćenoj strani da neće moći biti marginalizirana u miru,  a onda, po želji Austrije, one koja tu sije kaos još od 1878. (kada je poništila rezultate hercegovskog i bosanskog ustanka, našu u krvi izborenu slobodu), Amerika pristaje biti ubojica mirovnog sporazuma kojega je sama pomogla donijeti. 

Negdje po nekim sijelima govorilo se da je USA obećala Bošnjacima da je Dayton privremen i da postoji mehanizam kako ga dokinuti. Ako je tako, USA je onda najveći kršitelj međunarodnog prava i kao takva morala bi biti sankcionirana pred UN-om. Kada bi postojala pravda.

Zar Daytonski sporazum nije zamišljen kao privremeno rješenje?

To je propaganda. Niti jedan ustav se ne donosi da bude privremen. Dayton nije privremen. Potpisan je kao mir i da bude trajan. Zašto ga ubijaju, zašto im patnje BiH naroda i građana nisu imperativ djelovanja, zašto odgađaju demokratizaciju ovog prostora, to samo oni znaju. Amerika to vjerojatno čini zbog Rusije, ponižavanjem Srba provocira po obodu ruskog geopolitičkog prostora. 

Austrija tu sanja obnoviti svoje stare kolonijalne interese, gotovo sve banke su austrijske, kada OHR opljačka neku našu banku, tenkovima, novac prebacuje u Raiffeisen banku. Austrija se strašno boji pomirenja naroda južno od Alpa, a još više trenutka spoznaje kod tih naroda, trenutka kada nove generacije Hrvata, Srba, Bošnjaka, Makedonaca, shvate tko stoji iza svih naših konc- logora i jama. Tko je njihov naručitelj. Tko je taj koji je projektirao Iliriju, pa preko noći okrenuo u financiranje radikalnih frankovaca. 

UK ima interes razbijanja Europske unije. Pročitajte Borisa Johnsona. On EU naziva četvrtim njemačkim Reichom kojega se mora uništiti. BIH je za takvu englesku ideju strašno plodan teritorij. Osim toga, UK prijeti disolucija upravo zbog poziva Škotskoj da se pripoji EU.

Njemačka pak ima kompleks mirotvorca, želi se istaknuti kao diplomatska sila nakon desetljeća življenja u kazni. No, Njemačka i diplomacija nešto su kao USA i demilitarizacija. To naprosto ne ide.

Kako biste definirali sadašnju poziciju Hrvata u BiH?

Prilično je slična onoj pred Hercegovački ustanak u BIH. Hrvati su kmetovi u vlastitoj državi i to zbog nasilja OHR-a nad njima. A uporno ih se uvjerava kako su im Bošnjaci problem. Nisu Bošnjaci nama oteli naša prava. Nego OHR koji ih je protuustavno dodijelio Bošnjacima.

Zagreb? Može li on pomoći u toj borbi?

Politički Zagreb je, neovisno o vladi koja je u njemu, oduvijek, čak i u doba Austro-Ugarske monarhije, bio i ostao čista barunija. I danas su to. Politički bečki dječaci. Sluge su neke nove Habsburške monarhije. Nikad spremni na odvažnost. Svi osim Milanovića političke bodove u narodu dobivaju naslikavanjem po nekim novim europskim dvorima. Narodu im u BIH prijeti egzodus, očajan je i traži odvažnost i u vlastitog vodstva, kao i od Zagreba. Umjesto toga, dobija od Plenkovića ''snažna uvjeravanja''. Dakle, isto kao i sve godine ranije. Demagogija.

Mi u očima Zagreba nismo politički narod, nego kulturno- umjetničko društvo, ili molitvena zajednica. To se vidi iz njihovih donacija. Većina ih ode na KUD-ove i fratarske muzeje. A ti begovi u fratarluka, ja ih nazivam fratrizanima, jer ne želim vrijeđati ostalu fratarsku zajednicu, koja je u najvećoj mjeri skromna i čestita, zauzvrat naš narod uvjeravaju da se ne ustaje, da još nije vrijeme i da gleda u nebo i moli Boga. Oni za interes Zagreba drže naš narod u pokorstvu, a Zagreb potom piše izvještaje Bruxellesu kako je u BIH sve pod kontrolom.

A i Gospa nam se spušta petkom. I ni ona, vidi čuda, ne spominje nikakve ustanke. Nego poziva na poniznost i mir.

Upravo kroz takvo djelovanje tih naših vračeva, ''ujaka naroda'', koji su putem te proklete Ahdnamem, izdajničkog ugovora s Osmanlijama,  bili obećali Turcima poslušnost i držanje našeg naroda u pokornosti, mi smo bili robovi 370 godina na vlastitoj zemlji i to u doba dok je u zemlji boravilo svega nekoliko tisuća Osmanlija. Što će reći da smo bili idioti. Uvjereni u neumitnost vlastitog ropstva i uzaludnost svake borbe. Sličnu apatiju prodaju nam i danas.

Zemlju smo potom oslobodili, jer se više nije moglo trpiti to poniženje. Franjevačka Provincija je čak i ono nešto malo fratara koji su stali uz narod i poveli ustanak, potom kaznila. Za imena im se danas gotovo ne zna, a radi se o najvećim herojima našeg naroda. Ljudeskarama od heroja. A onda je došlo novo prokletstvo. Austrija. Samo se ušetala. Na našoj krvi i muci. Begovima vratila prava, a nama ponudila da preko austrijskih banaka kod begova otkupimo vlastitu zemlju.

Potom smo postali dužnički robovi nove vlasti – habsburške. Potom kreće njen novi projekt – stvaranje bošnjačke nacije. Sve kako bi se na tlu Balkana što više rascjepkali narodi i stvorile slabe, male i poslušne satrapije. Državice za kamatarenje. Austrija preko svojih medija u nas i danas o sebi stvara lažnu sliku, a gotovo nas je uništila. Bila je u mnogo stvari gora od Osmanlija. Fasade zgrada koje je podigla ne svjedoče tome, izazivaju krivu sliku, no činjenica je da je Austrija više bogatstva iz BIH iscrpila u razdoblju od 1878. do Prvog svjetskog rata, nego Osmanlije u četiri stoljeća, a da su našem narodu nameti u doba Austrije porasli.

Koliko je Austrija bila prevara, najbolje govore reakcije dvojice svećenika. Vođa ustanka don Ivan Musić, vjerojatno najveći Hrvat s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, odbio je sve počasti i ordenje koje mu je novi okupator ponudio. Drugi, također svećenik, Grga Martić, nakon što je vidio kakvu je grešku počinio, podržavši ulazak Austrije u BIH, javno se zarekao da više slova jednog o politici neće reći. I doista nije. Do kraja života je odbio govoriti na ovu temu. Rijetka je to vrlina danas. Gotovo nezamisliva.

Koliko aktualna hrvatska vlast radi generalno na poboljšanju položaja Hrvata?

Ja hrvatsku vlast ne doživljavam kao vlast niti u Hrvatskoj, kamoli u BIH. Vlada RH nije osigurala niti vlastitim građanima srednjeg, ili nižeg  imovinskog staleža pošten odmor na hrvatskoj obali, kamoli će nama nešto osigurati. Uskoro će prosječnom Hrvatu iz BiH biti uopće luksuz ući u RH s obzirom na skok cijena i umjetno pumpanje standarda u RH.

No, ako se pogleda ukupan saldo odnosa, Vlada RH daleko veću imovinsku korist izvuče s ovih prostora, nego što pošalje nekakve milostinje tamo na taj prostor i to opet svojim ljudima i svojim udrugama. Evo, što mislite koliko je Poskok sve ove godine dobio od te iste vlade? Bolje da Vam ne odgovaram na to pitanje. Jer i više je nego sramotno.

Kada smo kod benefita i salda, dovoljno je spomenuti prihod koji RH ostvari od čistog ubiranja plodova s Buškog jezera, na koji se odavno uknjižila. Više od 45 milijuna eura čiste dobiti, svake godine. To nećete naći u medijima a svaku krpicu koju Vlada RH pošalje na prostor Heregovine, ili Bosne, njene PR službe odmah objavljuju.

Dodajte tome i benefite u ljudstvu. Hrvatska popunjava svoj biološki deficit crpeći našu radnu snagu, no ne mislim tu samo na manualne radnike, mislim na one najizvrsnije kadrove kojima platimo školovanje, a onda oni odlaze na fakultete u Hrvatsku. Ti ljudi su najvrijednije nešto što imamo i upravo ta negativna selekcija, razlog je zašto nam se Sveučilište u Mostaru, jedino koje imamo, jako sporo kvalitativno razvija.

Što mislite koliko je puta na Vladi RH bio prijedlog zapošljavanja nezaposlenih doktora znanosti u Hrvatskoj, na način da im se kroz sredstva koje Vlada RH ionako izdvaja, ponudi rješavanje stambenog zbrinjavanja i radnog odnosa, ako će preuzeti katedre u Mostaru koje su deficitarne i potpisati radne ugovore na dulji rok, ali s radnim odnosom u Hercegovini? Nije li to i nacionalni i geostrateški interes?

Znate li koliko iznosi financijska pomoć Hrvatima u BiH, koja se upućuje iz službenoga Zagreba?

Naravno. Pa postoji li neki put kada tu pomoć nisu objavili i time posijali iznova novo sjeme razdora između prebivališnih i neprebivališnih Hrvata? Ako su te pomoći nešto što je ustavna kategorija i što je obveza, zašto su svaki puta vijest? Objavljuje li Vlada RH da je ovaj mjesec isplatila neku tranšu radnicima u zdravstvu? 

Ta pomoć je negdje oko 45 milijuna kuna svake godine. Nešto se daje i na dodatke vojnih mirovina. No, to je sve, rečeno našim lijepim kamenjarskim riječnikom – pizdarija. Puhanje u prazno. Naši roditelji, bojnici sve redom, oni koji su Dalmaciji osigurali mirna ratna ljeta i kakvu-takvu sigurnost, na granicama se pretresaju kao zadnji kriminalci, kao najobičniji šverceri, bratu u Hrvatskoj više ne mogu ni pljosku rakije ponijeti, ili komad pršuta. Zar je bio toliki problem pronaći zakonsko rješenje za takvu vrstu prometa namirnicama, makar ih sama država preuzimala i dostavljala?

I kakve kazne od 20.000 kuna, pobogu? Čija je ovo zemlja i shvaćamo li o kakvom se bizarnom poniženju radi? Hrvatski vojnik, pri ulazu u hrvatsku domovinu, zbog unosa 20 dkg domaćeg hrvatskog pršuta, iz hrvatskog krunidbenog grada Tomislava, od hrvatske policije kažnjen s 20.000 hrvatskih kuna, iliti 3000 još hrvatskijih eura. Doista, čija je ovo zemlja? Naša, ili čija?

Možete li zamisliti ovu situaciju: Velika Hrvatska imperija pokori i Dušanovo i Simeonovo carstvo te prije 600 godina udari na Sedžluke te podijeli hrvatskim mačem moćnu Tursku i zaustavi njen prodor prema Zapadu, tako da da danas Turci naplaćuju 3000 eura kazne Turčinu iz Istočne Turske, koji na granici pokuša prošvercati pola kg, domaćeg turskog pršuta bratu u Zapadnu Tursku?! Možemo li zamisliti da se Turčin iz Zapadne Turske ruga Turčinu iz Istočne, kao manje vrijednom Turčinu, dok ovaj prelazi granicu, koju je udario hrvatski jatagan? Ajd' sad probajte zamisliti kako mi doživljavamo hrvatsku prpošnost prema nama. Generalno, a ne samo ovu carinsku, birokratsku.

Prije nekoliko dana slušam kako su u Imotskom ukinuli dječiji doplatak ženi koja se udala u Široki i koja je željela crpiti to pravo. Otac joj je poginuo u obrani Dubrovnika. Izbrisana je brzinom munje. I naravno, sve po zakonu. Pokošena brže nego što je bila brzina metka koji joj je pokosio oca. Zar je moguće da ta prokleta birokracija tzv. Domovine svih Hrvata ni za takve ljude nema sluha? Naša nevista na Širokom trenutno strepi od kaznene prijave. I nitko joj, vjerujte, neće pomoći dobije li je.

Nemojte se ljutiti što navodim ovaj primjer, ali to nije moja Domovina. To je Vaša domovina. Eto Vam je tamo. To je sve nešto drugačije od onoga za što se ginulo i za što se ljude ovdje varalo kada su im ljudi poput Granića i Mesića davali puške u ruke.

Što mislite o politici predsjednika Zorana Milanovića prema BiH?

Zoran Milanović vjerojatno je najkompletniji i najučeniji erudit među političarima Europe. I principijelan je. Ne kalkulira. Podsjeća na Stjepana Radića. Za hrvatsko, euroservilno društvo, on je neka vrsta ekscesa koji se nije smio dogoditi. I nije mi jasno kako ga je uopće ovaj narod, koji honorira političare služanjce, izabrao. Da nije njega, u ovoj pustoj medijskoj cenzuri za neke od zločina nad nama uopće se nikada ne bi niti čulo.

Recimo, zločin infanticida, masovno ubojstvo hrvatske djece u Vitezu, prvi i najveći zločin tog tipa nakon Drugog svjetskog rata nešto je što samo Milanović spominje i to svake godine. Za to vrijeme Plenković šeta našeg ubojicu po Vukovaru. Stanovitog Šefika, dajući mu čast i služeći bruxelleskom imperativu ''stiskanja redova sa SDA''.

Pa ima li taj čovjek trun dostojanstva u sebi? Kako bi reagirala javnost u RH da netko nad grobom Blage Zadre prošeta Šljivančanina i zašto smo mi u BIH i naše žrtve i naše boli, zašto smo mi neka K+ bol i K Plus Hrvati u očima plenkista?

Ako nas je Tuđman uzimao zdravo za gotovo kao narod s kojim se mogu potkusurivati opći interesi Perecije, valjda je jasno da su ta vremena prošla i da je vrijeme da Zagreb vrati dug, ili u najmanju ruku, prestane nas dalje iskorištavati.

Tko se bolje snalazi u tom ''bosanskom loncu''- Plenković, ili Milanović?

Dopustite mi pravo na malu digresiju. Kada god se govori o BIH spominju se neka pogrdna imena. Te ''bure baruta'' te ''lonac''. Sve je to dio stare habsburške propagande. U Zagrebu je ta imperija stvorila protuslavensku, čak i protuhrvatsku elitu. Iz te baruštine su i vicevi o Sulji i Muji.

Naprosto, željelo se u austrijskih i ugarskih Hrvata stvoriti dojam, da tamo preko Troglava i Završja, tamo preko Bihaća i Podzvizda te sjeverno od Predstražnice (staro ime za Opuzen, nekadašnje riječno otočko trgovište između Humske Kneževine, Paganije  i Dubrovačke republike), živi nekakav debilan soj ljudi. Neki smiješni Hrvati. I neki glupi muslimani.

Nisam rasist i ne mjerim ljude tako, ali ako se gleda povijest našeg naroda, konkretno Hrvata, povijest Hrvata Stare Hrvatske, dakle nas tu, s ove strane Mletačke granice, slavnija je i dostojanstvenija je to povijest od povijesti Hrvata Perecije.

Mi smo Hrvati Hrvoja Vukčića Hrvatinića, onaj narod kojem su Vaši povjesničari ukrali Višeslavovu krstionicu. Jer, mi smo imali kneza Višeslava, oca Mihajlovog, u 9. stoljeću, mi ga ne moramo izmišljati,  mi smo dio vojvodstva Stjepana Hercega Kosače, mi smo imali državu i kraljevinu još 350 godina nakon Pacte Convente. Nastala je na prkosu Ugarima.

Na našem ''Ne'', odluci zapadnih Banovina da stanu pod ugarski stijeg. Mi smo, ukratko, jedini pravi nasljednici krune Zvonimirove. Žao mi je što u Hrvatskoj o tome ne učite. I što Žigmunda Luksemburškog i lozu Habsburgovaca smatrate svojim vladarima. Dok Šubiće gotovo ne spominjete, niti Nelipiće, jedan rijedak plemićki rod u Hrvatskoj koji se godinama bunio protiv Ugara. Oni, Ugari, za nas su bili ubojice i agresori. Baš kao i Turci i Mlečani i Habsburzi. Ne pravimo razliku. I sada mi je muka kada vidim da katedrala u Zagrebu nosi ime po ugarskom osvajaču Hrvatske.

Ili, kada se javno slavi Austrija, ona ista u kojoj je istrunuo Gavrilo, koja je utamničila hajduka Šimića, koja je kao pse sasjekla Zrinskog i Frankopana, koja je utamničila vođe hercegovskog ustanka, a Žanu Merkus, našu Ivanu Orleansku, gurnula u zaborav. 

Pitam se koja je razlika između zagrebačke elite i one sarajevske? Obje pate od švedskog kompleksa. Koliko god se Sarajevo divi sultanima, toliko Zagreb Habsburzima i Ugarima. Čujem da je i hrvatsko-ugarsko carstvo navodno postojalo? Jest, u glavama hrvatskih ''neopovjesničara''. I nigdje drugdje niti u jednoj drugoj enciklopediji svijeta.

Eto Vam odgovor i na ovo pitanje. Milanović je Hrvoje Vukčić Hrvatinić današnjeg vremena. Maleni vojskovođa koji se inati velikima. Vjerujem da u Hrvatskoj malo tko zna, da je u srednjem vijeku živio herceg splitski, vladar Zapadnijeg Strana koji je uspio vojno poraziti NATO tog vremena. Ugarsku vojsku. Hrvati radije uče o svojim barunima, slugama bečkog  i ugarskog dvora nego o stvarnim povijesnim veličinama.

I Fra Luku Imbrišimovića skoro su zaboravili, a čovjek je sam oslobodio Slavoniju od osmanskog tiranina još u 17. stoljeću.  Od tih krajeva su mu i korijeni. Plenković je nešto kao knjaz Borna. Ili još bolje, nešto kao ban Mažuranić. Kalkulant.  I sluga stranjski. Borac protiv suverenosti Hrvatske.

Dakle, bolje se snalazi Plenković. Jer je ovo doba kalkulanata. No, to snalaženje isključivo je snalaženje za vlastitu karijeru i korist. Ja još nisam čuo niti jednu Plenkovićevu rečenicu, jednu jedinu istinu, zbog koje bi političko Sarajevo skočilo na zadnje noge. A nije da tih istina nema. Plenković je nešto kao Mate Granić prije izdaje Hrvata u BIH. Čekamo i tu konačnu izdaju. Džaferović u Vukovaru nagovještava da je već ima spremnu. Samo još kalkulira s objavom.

A Vaše viđenje uloge visokoga predstavnika za BiH, Christiana Schmidta u kreiranju politike zemlje?

Za mene on nije visoki predstavnik, jer nikada nije dostavio rješenje o imenovanju. Niti će. Jer ga nema. Kada razmišljam o njemu dvoumim se je li čovjek glup, ili pokvaren. Ili je samo glup, a nepokvaren. Ili nije glup, pošten je, dobar, ali...

Prije nekoliko dana je otišao u Ahmiće, poklonio se žrtvama i poslao poruku Kordiću da prestane s provokacijama, da stane s  hvaljenjem zločinom i da se pokaje za zločin koji je počinio. Kakav debilizam. Kordić nikada nije priznao zločin u Ahmićima, zašto bi onda govorio ''da bi ponovio sve u Ahmićima''? Njemu činjenica da čovjek i nakon 20 godina u zatvoru negira presudu ne znači ništa. Haag koji je presudio da nije nadležan nad zločinima džihada Schmidtu je moralna i pravna utvrda?!

Schmidt je to učinio, dakle, u Ahmićima, na mjestu za koji su svi počinitelji presuđeni i prepresuđeni. Pa čak i oni koji tvrde da nemaju ništa s tim. Učinio je to bez da vjerojatno uopće zna ime najmlađe žrtve u Ahmićima, je li bio dečko, ili curica, kako se zvao, kako mu se zvala mama i zašto je ubijen i po čijoj naredbi. Učinio je to paradno.

I dok je to činio bio je udaljen svega nekoliko minuta vožnje od viteške mahale, mjesta gdje je granata džihada, na prevaru, navukla osmero hrvatske djece, zvukom sirene primirja, a potom ih ubila. Bio je to jedini put kada bošnjačka djeca nisu izišla na to igralište. Taj zločin nema niti istražni nalog, kamoli optužene. Schmidt, naravno, o tome ništa ne zna. Neinformiran je i bahat. Ili je samo ustrašen. Nadam se da je ovo zadnje.

Ne poznaje elementarne stvari o BIH. Ili se pravi da ih ne poznaje. Prvo, nepoznata mu je činjenica da Kordić nikada nije priznao taj zločin. Nuđeno mu je da prizna i da si skrati dane tamnice. Izišao bi kao i drugi, koji su priznali, minimalno deset godina ranije. No, on je rekao ne. Radije ležati čista obraza nego do kraja života živjeti s činjenicom da si priznao masakr za koji tvrdiš da s njim nemaš ništa. Dakle, ja ovo sada pišem iz njegove perspektive na koju on kao osuđenik ima pravo.

Schmidt glumata da ne zna kako ne postoji sud na svijetu koji osuđeniku može narediti da prihvati presudu. Kordić kopka i Haaški sud i OHR. Kao i svaki osuđenik koji odbije pomilovanje i ranije puštanje u zamjenu za priznanje krivnje. E sada, pretpostavimo da Schmidt posjeduje elementarnu logiku. Ako je ima, već se morao upitati: Netko odluči ležati 20 umjesto deset godina u tamnici zbog stava ''Nisam to počinio'', a nakon izlaska iz zatvora mijenja priču i govori ''opet bih to počinio''. I to pred kamerama. Nešto tu ne štima.

Dakle, ako Schmidt ne shvaća da se ovdje radi o medijskoj montaži, plasiranoj na 30-u godišnjicu infanticida u Vitezu, samo da se ignorira ta vijest u medijima regije, umjetnim skandalom zvanim Kordić, ako Schmidt ne shvaća da se ovdje radi o fabriciranom, skraćenom videu kojemu je dodan potpuno drugi kontekst, onda je on naprosto potpuno glup čovjek. Osoba koju se da modelirati. I kao takav idealan je za namjenu za koju treba biti iskorišten.

Ako pak to shvaća, a i dalje ponavlja džihadistički spin koji je ovo smislio, kako bi ubio hrvatsko pravo na sjećanje na vlastitu pobijenu djecu, na vlastite Ahmiće, onda to znači da je Schmidt na zadatku i da ga već obilato koriste.

Kako je moguće da od strane Srbije, ali i srpskog entiteta u BiH i danas, 28 godina nakon stravičnoga masakra u Srebrenici, slušamo nevjerojatno negiranje genocida?

Pa moguće je. Širom svijeta to slušamo. Svi koji su počinili genocid ili ga ignoriraju, ili umanjuju. Ne slušamo li i u Hrvatskoj ''nevjerojatno negiranje'' nekog drugog genocida? Iza kojeg čak i ne stoje Hrvati, nego opet Austrija i Njemačka. Ili netko misli da Pavelić nije morao dobiti dozvolu od Nijemaca za toliki progon Srba. Koji su Nijemcima mogli poslužiti za bojišta u Galiciji, ili gdje već.

Slušamo li u Turskoj negiranje genocida nad Armencima? Još nisam čuo Hrvate, koji se bave Jasenovcem da kažu: ''Broj je nebitan ono što su ti navodno naši tamo uradili je užasno, da je broj deset puta manji''. Dosta o brojevima, vrijeme je da prihvatimo da je u našem narodu rastao korov. I da se od tog korova moramo ograditi.

Zar to nije kršćanski i ljudski stav? Ili je i takva rečenica izdaja hrvatstva? Ako da, dajte da se ispišem iz tog i takvog hrvatstva.

Samo slušamo o tome kako Srbi prepumpavaju broj i kako sve što govore je laž. Evo, pustimo, to, hajde da se dogovorimo da je u Jasenovcu ubijeno 20.000 Srba. Je li taj broj ok i prihvatljiv hrvatskoj desnici i onima koji vjeruju da je NDH bila država, da je bila nezavisna i da je bila hrvatska? Ako da, dajte da čujemo njihov stav o tom broju. Je li to bilo ok, ili nije?

Sada se vratimo na Srpsku. Nema političara u Srpskoj koji nije rekao da to što se dogodilo u Srebrenici nije odvratan, nedopustiv i neoprostiv zločin. Ali, negiraju sudsku definiciju genocida. Jedno je negirati zločin, da se uopće dogodio, ili ga opravdavati, a drugo je negirati sudsku definiciju zločina. To nije isto.

Nedavno je jedan Židov, Ivan Ivanji,  koji je preživio dva njemačka konc-logora kazao da ga definicija genocid, za Srebrenicu, vrijeđa. Optužuje on SPC, naziva taj zločin nedopustivim, ali ne dopušta da se Srebrenicu naziva genocidom. Što ćemo s njime? Hoćemo li ga suditi?

Ivanji tvrdi da bi ljudi u Aushwitzu bili sretni da je netko došao i pokupio sve žene i djecu i odveo ih na slobodu. Upravo se to dogodilo u Srebrenici. U kojoj su danas Bošnjaci većina. U gradu koji nije izbrisan iz prava na postojanje.

Prema zakonu koji je nametnuo OHR, taj Židov bi na teritoriji BIH, ako uđe u BIH, trebao smjesta biti uhićen, jer negira haašku karakterizaciju presude i čak tvrdi da ga ta presuda vrijeđa.

Ja nemam problem s tim da genocid u Srebrenici nazovem genocidom, iako, postoje argumenti koji tvrde da on to nije bio, međutim ja imam problem s tim da to tvrdim nakon što je taj zločin presudio Haaški Talibanat.

Isti onaj sud koji je ignorirao genocid u Grabovici, infanticid u Vitezu, etnička čišćenja Kaknja, Konjica, Jablanice i općenito zločine Armije BIH nad Hrvatima. Imam problem s Haaškim sudom. Ne mogu poštivati odluke suda koji se proglasio nenadležnim za zločine Al-Qaede u BIH. Naprosto moj kategorički imperativ mi kaže – nemaš prava poštivati sud koji je ignorirao ubojstvo Augustine Grebenar. Znate li uopće tko je bila Augustina Grebenar?

Je li predsjednik Republike Srpske stalna prijetnja sigurnosti zemlje, do kada ćemo trpjeti njegove stalne bojne pokliče i upozorenja kako će se odcijepiti?

Nipošto. Dodik je trenutno jedini  suverenistički političar na tlu BiH. Jedini kojem je nakon Daytona uspjelo uživati popularnost u oba entiteta. I zbog toga ga mrze. Da bih Vam to pojasnio, trebalo bi mi jedno pet kartica teksta.

Evo, da skratim: Habsburška monarhija, koja čini dio EU struktura, naprosto ne trpi da u njenim kolonijama postoje lideri koji nalikuju na državnike, koji okupljaju i zrače slobodom i prkosom. Oni koji traže da kolonija postane kneževina, a kneževina kraljevina. Koji žele da stranci napuste koloniju.

Ukratko, to u BIH traži jedino Dodik. Bošnjački političari tradicinalno, evo, već sedmo stoljeće samo traže novog gazdu i to onog koji će im obećati da će biti strog prema kršćanima, a blag prema begovskom plemstvu.

Hrvati, umjesto da stanu uz Dodika, tek su naučili ponavljati nekoliko fraza: ''Mi smo proeuropska snaga'', ''Mi smo rješenje'', ''Mi smo na braniku BIH na jedan posebni način'', ''Na europskom smo putu bolan'' i s ljubomorom gledaju u Dodika i kako se vodi politika. Doduše, nije im se za rugati, jer su progananji i ustavno razoružani. Kmetovi su politike. Predstavnici kmetskog naroda. Svjesni su da je već desetljeće, ili dva, u našeg naroda. najpopularniji političar Srbin.

Mi smo možda primitivni, ali nas je primitivizam ovdje i održao. Budite sretni da uopće znamo pisati i čitati. Ta tri i pol stoljeća živjeli smo u kalifatu i onda kada smo ga srušili, naš vojskovođa Don Ivan, doživio je to da gleda vlastiti narod kako prihvaća novog stranog gospodara. Razočarao se i odselio u Beograd. Tadašnji slavenski Piemont slobode.

Narod smo gusala i hajduka. A Dodik je hajduk našeg vremena.

Mislite li da će Europska unija nametnuti sankcije Miloradu Dodiku?

Nametnuli su sankcije i Rusiji pa je na kraju ispalo da su svi profitirali osim njih. Granatiran je sjeverni tok plinovoda. Europa se boji istražiti tko je to učinio. Jer bi trag mogao otkriti da ti prijatelj nije prijatelj, nego tajni noćni agresor.

Ja bih samo molio, ako će sankcionirati Dodika, da sankcioniraju i mene. Ili nekoga od bitnijih Hrvata. Po onoj staroj dobroj crnogorskoj: ''Granatirajte i nas, nijesmo šugavi''. 

Iskreno mislim da bi udar na Dodika doveo do raspada BIH.

I na koncu- kako vidite budućnost BiH? Hoće li ikada u toj ranjenoj i izmučenoj zemlji svanuti Sunce, a njezini građani imati perspektivu i pristojan život? Ili će ostati trajna nestabilna zona u ovom području Europe?

Ako uspijemo istjerati neokolonijalne sile iz BIH, milom ili silom, BIH će opstati i bit će jedna fantastična zemlja. Taj tren kad ih izbacimo iz BIH Bošnjaci će početi uvažavati svoje susjede i s nama će dijeliti dobro i zlo.

Porast će i nivo povjerenja i demokracija će sama raditi svoje. Jer će morati rješenja pronalaziti s nama, umjesto da ih iznuđuju preko bošnjačkog Ustavnog suda, ili bošnjačkog OHR-a

S vremenom će nestati potreba za jakim nacionalnim strankama, kako bude raslo povjerenje među narodima, a rat '90-ih se u našim udžbenicima treba izučavati kao bratoubilački rat. Sa svim mogućim podacima o tome koliko su Zapadne sile u BIH potencirale taj rat.

Sve dok postoji bilo kakva velika sila sa strane, koja uzima igračke od jednih naroda i daje ih drugima, govorim, dakle, o ustavnim pravima,   odnosno, sve dok postoji strana sila koja uvjerava preživjelu begovsku svijest da je društvo begova i kmetova još uvijek moguće, do tada će trajati kriza u BIH. A ta strana sila je gotovo nevidljiva. I zove se Austrija. Oni su kamatari naše budućnosti. Bili su to i ostali. Od Ilirskog pokreta do danas. 

Dakle, naša je budućnost sjajna, ako je zaslužimo, a svaka zasluga traži odvažnost i hrabre ljude. BiH ima nešto što mnoge zemlje svijeta nemaju. Užasno pozitivan, radišan, inteligentan i snalažljiv narod. Ne bih želio da ta zemlja ostane bez toga. Još manje da u EU uđemo kao slučaj, kao kolonija u kojoj nam procese vode stranci. Oni isti kojima je lijeno naučiti bilo što o nama, ali koji ne žele ostati bez moći.

Ako pogledate povijest OHR-a u BiH, jedna stvar bode oči: Svi su bili, ili gotovo svi, s područja Austrougarske monarhije. Kako smo to dopustili? I kako to da baš nikada jedan Portugal, koji je prije rata, ponudio mir koji smo svi bili prihvatili, a USA ga oborila, nikada nije dobio čast da postavi šefa OHR-a u BIH?

Kako to da su danas u BIH glavni ''kuratori mira'' iste one sile koje su u BIH učinile sve da rat u ovoj zemlji bude što brutalniji? Tko je, uostalom, doveo Al-Qaedu u BiH? Portugal? Ne. Nego naši ''međunarodni partneri'', tako se nazivaju utvarajući si dobrohotnost. Amerika i njena sestrica u invazivnosti – Austrija.