Što je Erdoganova politika neoosmanizma i je li opasna za nas?

Održavanje kongresa u glavnom gradu Bosne i Hercegovine nije iznenadilo dobre poznavatelje politike turskog predsjednika i njegove Stranke pravde i razvoja (AKP).

Od svog dolaska na vlast 2002. godine Erdogan i njegova stranka provode politiku koju se uglavnom označava nazivom "neoosmanizam". Neoosmanizam svoje korijene vuče iz razdoblja nekoliko desetljeća prije nego što je Erdoganova stranka preuzela vladavinu Turskom, ali nikad prije nije postala dominantni politički i vanjskopolitički pravac Turske zbog snažnog kemalističkog utjecaja vojske.

Sve od teškog raspada Osmanlijskog carstva na kraju Prvog svjetskog rata i preuzimanja vlasti od strane Mustafe Kemala Ataturka, Turskom je vladao kemalizam koji je označavao gradnju modernog i sekularnog društva te odmicanja od nekadašnje tradicije i osmanlijske politike.

Glavni cilj Turske, skoro od završetka Drugog svjetskog rata, bio je približiti se raznim europskim integracijama i naposljetku Europskoj uniji. Svaki pokušaj jačanja islamizma u društvu bio je efikasno zapriječen vojnim udarima. 

No s vremenom su i Turci postali razočarani lošim napredovanjem u europskim integracijama te su se okrenuli drugim opcijama, iako Turska nikad nije službeno prekinula zamrznute pregovore s Europskom unijom.

Bosna i Hercegovina jedno je od najvažnijih područja turskog utjecaja

Vanjska politika Turske već se početkom 90-ih polagano mijenjala. Rat u Bosni i Hercegovini i raspad Sovjetskog saveza zainteresirao je Tursku za jači utjecaj na Balkanu i među većinski muslimanskim kavkaskim i srednjoazijskim državama. No vrijedi se i sjetiti tadašnje vanjske politike Turske koju je personificirao tadašnji predsjednik Sulejman Demirel, koji je bio jedini strani predsjednik države na pogrebu Franje Tuđmana i koji je zajedno s Tuđmanom učinio dosta na pomirenju Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. Demirel je smatrao kako treba zaštiti bosanske muslimane, ali nikad protiv interesa i drugih naroda na ovim područjima. 

Nakon što su 2002. godine u Turskoj vlast osvojili Stranka pravda i razvoja, politika Turske se postupno, ali i radikalnije mijenja. U početku je Erdoganov fokus bio samo u ekonomskim reformama i određenim reformama u društvu. Nakon što je stabilizirao tursku ekonomiju, jačao je svoju vlast, ali i krenuo radikalnije s promjenom vanjske politike i postupnog uvođenja islamizma u društvo. 

Nakon određenog vremena počeo je i spominjati Osmanlijsko carstvo kao pozitivan primjer na koji bi se trebalo ugledati. Slične izjave imao je i intelektualni arhitekt politike neoosmanizma Ahmet Davutoglu. Davutoglu je bio njegov bivši suradnik i bivši ministar vanjskih poslova. Tako je Davutoglu u svojoj knjizi „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“ detaljno pojasnio kako bi Bošnjaci i Albanci trebali biti temelj turske politike na ovim područjima, a spomenuo je i Hrvatsku koja spada u vanjski krug interesa.

Davutoglu je 2009. dao i izjavu koja je bila žestoko kritizirana od strane dijela Hrvata, ali i velikog broja Srba. Tada je rekao: "Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan... Otomanska stoljeća Balkana su uspješna priča, a sada je treba obnoviti".

Pamte se i Erdoganove poruke koje su najbolje govorile o novoj politici Turske. Erdogan je nakon pobjede na izborima 2014.  spomenuo kako njegovu pobjedu slave i Sarajevo, Bejrut, Gaza, Skoplje, Bejrut i Kabul. Spominjanje Kabula u ovom kontekstu znači i da osim neosmanizma Erdogan i njegova Turska na sebe preuzimaju glavnu ulogu svih muslimana na svijetu.

Jaki utjecaj Turske na ovim prostorima očituje se i u osnivanju podružnice novinske agencije Anadolije, raznih financijskih sponzorstava od strane agencija TIKA, ali i obećanjem gradnje autoceste između Sarajeva i Beograda.

Neoosmanizam zategnuo odnose sa susjedima i zapadnim silama

Erdogan nije stao samo s jačanjem utjecaja na područjima gdje je nekad vladalo i  Osmanlijsko carstvo. Tako je ojačao svoj utjecaj i na Turke u dijaspori poput Njemačke i Austrije. Taj sve veći utjecaj zajedno s politikom koju vodi u Turskoj nakon propalog puča vojske utječe i na sve napetije odnose između Njemačke i ostatka Europe prema Turskoj. Čak ni dogovor o izbjeglicama ne pomaže relaksiranju odnosa.

Jačanje Turske bilo je vidljivo i na Bliskom Istoku na područjima kojima su nekoć Osmanlije vladale. Turska je od svih muslimanskih država nekoć imala možda i najbolji odnos s Izraelom, ali on je od incidenta u pojasu Gaze s brodom i humanitarcima te njegovom svađom sa Shimonom Peresom u Davosu trajno uništen. Turska se uplitala i u rat u Siriji, podržavala je pobune protiv sekularističkih autokrata u "Arapskom proljeću", ali uglavnom njezini favoriti nisu nigdje osvojili ili ostali na vlasti. Erdoganova politika je Tursku u određenoj mjeri dovela u sukob s drugim regionalnim hegemonima na tom području, a jedno vrijeme je bila u lošim odnosima i s Rusijom. 

Takav pristup vanjskoj politici naišao je i na velike kritike oporbe i dijela javnosti u Turskoj. Kemalistička politika po pravilu je izbjegavala sukobe na Bliskom istoku te se nije željela uplitati u njihove odnose kako se sukob ne bi prelijevao u Tursku. Uostalom, Turska je imala svoje borbe na Cipru i protiv Kurda u samoj zemlji, pa im nisu trebali novi sukobi. 

Gradnja novog kulturnog identiteta moderne Turske

Neosmanizam ne označava samo promjenu u vanjskoj politici, već i gradnji novog kulturnog identiteta koji bi bio naslonjen na nekadašnje tradicije. Tako su ugledni BBC, The Atlantic i Foreign Policy pisali kako Turska putem sapunica (!), gradnje nove predsjedničke palače Aksaray, uniformama osoblja u avionima Turkish Airlinesa i raznim drugim načinima oživljava spomen na nekadašnja vremena, ali i jača svoj utjecaj u drugim regijama. Jedan od načina utjecaja među Bošnjacima je i snimanje serije o Aliji Izetbegoviću od strane državne televizije TRT.

U Erdoganovo vrijeme snimali su se razni povijesni spektakli poput filmove i serija o Mehmedu Osvajaču i njegovom osvajanju Carigrada, ali i Sulejmana Veličanstvenog. Erdogan je čak i kritizirao producente popularne serije "Sulejman Veličanstveni" jer ga nisu prikazali u pravom svjetlu! Sam Erdogan zna i nazivati svoje simpatizere potomcima Osmanlija, ali se nikad isto tako ne odriče Ataturka, koji je za velik broj Turaka i danas "Otac Domovine".