NISU ZABORAVLJENI
Stjepan Herman, ubijen na Ovčari - Moj život je kratak bio i prolazan kao san....
Stjepan Herman, za obitelj i prijatelje Štef, rođen je 10. ožujka 1955. godine u Domašinecu, Međimurska županija, kao prvi od šestoro djece Marije rođ. Friščić i Antuna Hermana. Godine 1961. obitelj se iz Domašineca doseljava u Vukovar, gdje Stjepan ubrzo polazi u OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje. Nakon osnovne, upisuje tzv. ŠUP – Školu učenika u privredi, u kojoj se obrazuje za krojača.
Njegov prvi posao krojača kratko je bio u Zanatskoj zadruzi, a potom se zapošljava u VUTEKS-u, gdje radi do početka ratnih sukoba. Vojne obveze u bivšoj državi bio je oslobođen, budući da je kao mladić obolio od Hodgkinove bolesti od koje se, na sreću, uspio izliječiti i u potpunosti oporaviti. Marijom rođ. Rašić ženi se 1979., a ona im iste godine rađa prvo kćer Silviju, potom 1985. drugu kćer Kristinu te 1991. i sina, Gorana. Stjepan i Marija Herman vrijedno su radili, on kao modelar za autopresvlake, ona u pošti i na zemljištu koje su im darovali Stjepanovi roditelji gradili obiteljsku kuću u koju se useljavaju tek godinu dana prije početka rata.
Stjepanova mlađa sestra Ankica Surop, prisjetit će se:
"Naša roditeljska kuća bila je na Mitnici, na glavnoj cesti koja je vodila prema Vučedolu i Iloku, ondašnja ulica JNA, danas Ulica bana Josipa Jelačića. Na zemljištu iza kuće, danas Iločka ulica, roditelji su i Stjepanovoj i mojoj obitelji dali plac, pa smo brat i ja izgradili kuće jednu pored druge. Bili smo iznimno bliski, on je bio veseljak, društven, nije se na njemu osjetilo da je prebolio zloćudni bolest. U vrijeme dok se liječio, a bio je jako loše, strašno je omršavio, stalno je slušao pjesme Miše Kovača, posebno onu – 'Jedan dan života', po njoj ga najviše pamtimo".
Antun Herman, Stjepanov mlađi brat, također će reći: "Stjepan je jako volio glazbu, u ono vrijeme, često je odlazio na zabave. U autu je, u kutiji od 'Fićinog' fara, nosio složene Mišine singlice, sve ih je imao, a one su veličinom stale upravu u tu kutiju od 'Saturnusa'. Gdje god bi došao, puštao se i orio Mišo Kovač. Sve dok ploče jednom nije zaboravio na suncu, pa su se savile, bio je jako nesretan i ljut zbog toga".
Početkom ratnih sukoba, kao i njegova braća, susjedi i prijatelji, pridružio se organiziranim stražama, prvo na položaju kod Resa, na samom izlazu iz grada prema vukovarskom groblju, a potom se linija obrane pomjerila, pa je Stjepanov položaj bio upravo u njegovoj obiteljskoj kući koja se tada nalazila na prvoj liniji.
Brat Antun će se prisjetiti: "Znam točan datum, bilo je to prijepodne na blagdan Svih svetih, Stjepan je s policajcem Obradovićem mojim automobilom vozio jednog ranjenika prema bolnici. Minobacačka granata je pala na cestu te ranila i Stjepana i Obradovića, a ja sam za to čuo tek uvečer. Kada sam ga uspio posjetiti u bolnici, ležao je na hodniku, na kolicima za prijevoz bolesnika, već je bila velika gužva, nije bilo kreveta, a ni deke kojom se mogao pokriti, pa mu je bilo jako hladno. Budući da je bio ranjen u nogu, u butinu, a rana je bila obrađena, dozvolili su mi da ga prevezem na Olajnicu, k još jednom našem prijatelju, Predragu Magoču, kojega smo zbog teške upale pluća već prije tamo odvezli, pa da ga medicinska sestra koja se nalazila u skloništu na Olajnici, previja. Nažalost, i moj brat i Predrag Magoč, ubijeni su zajedno".
Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, Stjepan Herman je s ostalim ranjenicima i civilima iz skloništa na Olajnici, a koji nisu pošli u pokušaj proboja, otišao u bolnicu gdje je sutradan, nakon ulaska JNA i četnika zarobljen, te deportiran na farmu Ovčara. Tamo je, nakon zlostavljanja, ubijen i zakopan u masovnoj grobnici s ostalim žrtvama.
Sestra Ankica Surop kroz suze će ispričati: "U bolnici, Stjepana je prije razdvajanja žena i djece i muškaraca, vidjela naša sestrična Ljiljana Brkić i to nam je bila pouzdana informacija kako je Stjepan živ dočekao ulazak neprijateljske vojske u bolnicu. Dok nisu došle zvijeri, a ne ljudi. Po logici stvari, tko je kraj borbenih djelovanja dočekao živ, trebao je to i ostati. Ne možemo ni zamisliti što su im radili, ni danas se ne možemo pomiriti s tim, gdje god da se skupimo, uvijek nam fali.
Štef je bio najstarije dijete, najstariji brat koji je nama mlađima bio zaštitnik… U mladosti je prolazio teško razdoblje života zbog bolesti, ali je ostao pozitivan i pobijedio... Oženio se, dobio djecu i bio je sretan... I mi svi iz obitelji slušamo iste pjesme koje je on slušao i plačemo, plačemo, tugujemo i sjećamo se našeg Štefa, koji nam uvijek nedostaje...".
Stjepanova supruga Marija Herman, ispričat će:
"Posljednji put sam supruga vidjela u rujnu, došao je po mene i djecu u Maribor gdje smo bili kod rodbine, kako bi nas odveo u Međimurje, u Domašinec. Sin nam je tada imao samo šest mjeseci i tata ga je tada vidio posljednji put. Nakon što su nam rekli kako je Stjepan viđen u bolnici živ, to nam je dalo nadu, tražili smo ga svuda, preko Crvenog križa, pisali smo na sve strane i čekali vijesti, međutim, nije ih bilo. Nakon posljednje razmjene zarobljenika u kolovozu '92., počeli smo sumnjati.
Jedan od preživjelih s Ovčare, Dragutin Berghofer, ispričao nam je kako je u hangaru vidio i 'Cara' – to je bio obiteljski nadimak moga muža, sve muškarce u njihovoj obitelji zvali su tako. Odveden je sa štakom kao pokretni ranjenik. Ali ipak, unatoč svemu, nadali smo se, znate kako kažu – 'Nada posljednja umire'. A onda su nas pozvali na Zavod za sudsku medicinu gdje je potvrđena DNA identifikacija. Među stvarima koje su nam pokazali bile su i neke njegove osobne stvari koje smo prepoznali i nije bilo sumnje da je to on, naš Štef. Rat je prekinuo našu sreću i naše snove. Patili smo i tugovali svi za njim, djeca za ocem, ja za suprugom. Samo onaj tko je to prošao, može nas razumjeti. U našim je životima nastala jedna ogromna praznina koja još uvijek traje, sjećamo ga se s ponosom i s tugom".
Nakon ekshumacije masovne grobnice na Ovčari, posmrtni ostaci Stjepana Hermana – Štefa identificirani su 2001. godine.
Dana 17. ožujka iste godine, pokopani su u Aleji branitelja na Centralnom groblju u Osijeku.
Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici i deportiran na Ovčaru gdje je mučki ubijen, Stjepan Herman imao je trideset i šest godina.
Neka staro društvo dođe, k'o nekad davno, u kraju mom, .
nek' se čuje stara pjesma, taj zadnji glas srca mog.
Moj život je kratak bio i prolazan kao san,
a ja želim samo jedno, da živim još jedan dan...
Stjepane, nismo te zaboravili.
Komentari
VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.