NISU ZABORAVLJENI

Stjepan Bestrcan: Odvažno je braneći Vukovar ušao u legendu...

Autor

Tanja Belobrajdić

Dana 15. lipnja 2021. godine obilježena je 30. obljetnica legendarne 4. vukovarske bojne 3. gardijske brigade aktivnog sastava Zbora narodne garde koja je branila Vukovar i koja je dala velik doprinos u stvaranju slobodne i neovisne Hrvatske.

18.06.2021. u 22:15
Ispiši članak

Ustroj 4. bojne 3. brigade ZNG-a započeo je 15. lipnja 1991. godine u objektima vukovarskog prehrambeno-industrijskog kombinata (PIK) pokraj sela Opatovac. Za nepuna dva mjeseca kroz postrojbu je prošlo oko tisuću kandidata, ali nakon naporne obuke, ostalo ih je samo sto šezdeset i pet. Broj pripadnika postrojbe kasnije je rastao sukladno povećanju borbenih djelovanja. Može se reći da je 4. bojna 3. gbr ZNG-a predstavljala prvu prepreku u ostvarivanju velikosrpskih planova, odnosno, napredovanja JNA u Vukovaru.

Bez izravnog povoda, JNA je 27. srpnja 1991. godine napala vojarnu 4. bojne, a u napadu su ranjena njena četiri pripadnika. Nakon tog napada, iz sigurnosnih razloga, zapovjedništvo bojne, kao i većina njenih postrojbi, preselilo se u grad Vukovar, u zgradu vukovarske gimnazije. Odmah nakon preseljenja nastavilo se s popunom postrojbe, uglavnom borcima s područja Vukovara i bivše vukovarske općine, te s manjim brojem kandidata iz drugih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, pa čak i Srbije.

Do sloma obrane grada tzv. Opatovačka bojna brojila je 306 pripadnika, od koji je 86 poginulih ili nestalih, oko 200 ih je ranjenih, a mnogi od njih su bili zarobljenici srpskih koncentracijskih logora.

Među nestalim pripadnicima bojne čija sudbina do danas nije razjašnjena, a posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni je i jedan od njenih najmlađih pripadnika, Stjepan Bestrcan iz Sotina.

Stjepan Bestrcan, za obitelj Stipica, rođen je 5. prosinca 1972. godine u Vukovaru kao najmlađi od troje djece Katarine rođ. Drobina i Stjepana Bestrcana. U Sotinu, danas prigradskom naselju Vukovara, u područnoj školi završit će prva četiri razreda, a potom će više razrede osnovne škole pohađati u OŠ Vladimir Nazor, novoizgrađenoj školi na vukovarskoj Mitnici. U toj dobi, nekoliko godina trenirat će karate, a rado će sastavljati i makete, osobito aviona koje je obožavao. Srednju školu, smjer gumarski tehničar završit će u COUO Edvard Kardelj u Borovu naselju, a njegov prijatelj iz osnovne i srednje škole, potom i suborac, Željko Kušić, ispričat će:
"Stjepan je bio vrlo sitan rastom, ali nevjerojatno srčan, već kao dječak. Bio je vrijedan, komunikativan, a kako su njegovi roditelji držali videoteku, zvala se Best, skraćeno od Bestrcan, još kao srednjoškolac radio je u njoj, ako su oni zbog drugog posla bili odsutni. To ljeto, '91., obojica smo dobili pozive za odsluženje vojnog roka u JNA, ja sam se trebao javiti u Maršalku, a Ćipa, tako smo ga zvali, u Niš. Umjesto toga, obojica smo se prijavili u Zbor narodne garde koji se upravo ustrojavao na Opatovcu. Kakav je bio kao dječak, takav je bio i kao ratnik, odvažan, jadan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao".

Stjepanov suborac Marko Karaula, prisjetit će se: “ Kada je Stjepan zadužio vojni snajper, smijali smo se, činilo nam se kako je puška veća od njega. Ali, kada je zapucao, nije nam više bilo smiješno. Bio je izuzetno precizan i sposoban, sjajan je momak bio, neiskvaren, duša od djeteta“.
U monografiji 4. bojne 3 gbr., ostat će zabilježeno kako je Stjepan Bestrcan nakon kratke obuke sudjelovao u rijetko spominjanoj prvoj akciji u Borovu naselju 4. Srpnja 1991., pri čemu je paravojna srpska pješadija potisnuta natrag prema Borovu Selu, potom je nakon ispomoći na Trpinjskoj cesti raspoređen na silos prema Bršadinu, te napokon, na jednu od najtežih bojišnica u Vukovaru, tzv. krvavo Sajmište gdje na različitim položajima ostaje sve do 11. studenog kada je snajperskim metkom ranjen iznad kuka.

Stjepanov stariji brat Robert, reći će: "Kao pripadnik MUP-a, nalazio sam se na Priljevu, kod Metalca, gdje smo zauzeli položaj nakon što smo prinuđeni povući se s Lušca. Od oca moje supruge, Josipa Mikletića, koji se nalazio na osiguranju bolnice, a kome se također nakon ulaska JNA i srpskih paravojnih jedinica gubi svaki trag, čuo sam da je Stjepan dovezen teško ranjen i operiran. Kada je postalo izvjesno da je obrana grada slomljena, prije polaska u proboj, posljednji put sam vidio moga brata. Činilo se da mu je bolje i da se oporavlja, ali nije bilo ni primisli kako bih ga mogao povesti. Na sebi je imao gornji i donji dio bijele trenirke s tamnoplavom crtom. Zadržao je svoju osobnu kartu, a njegovu iskaznicu pripadnosti gardi, uzeo sam ja, kako je ne bi pronašli kod njega. Vjerovao sam, nadao sam se, da će kao teški ranjenik biti pušten u konvoju. Nikada ga više nisam vidio".

U strip albumu "Vukovar: Haš", čiji je glavni junak također nestali hrvatski branitelj Mladen Čupić, a koji je s prijateljima kao dragovoljac otišao 1991. godine iz Vinkovaca braniti Vukovar, autor Nenad Barinić, prema dostupnim podacima, pokušao je rekonstruirati ubojstva zarobljenih ranjenih vukovarskih branitelja koji su iz Ratne bolnice Vukovar deportirani u Negoslavce, selo udaljeno sedam i pol kilometara južno od Vukovara, gdje su prema iskazima svjedoka zlostavljani i posljednji put viđeni. Među njima se nalazio i Stjepan Bestrcan, a sekvence iz strip albuma objavljujemo uz dozvolu autora.


Stjepanov otac, Stjepan Bestrcan, s gorčinom će ispričati: "Suborci moga sina ispričali su mi da je Stjepan ranjen snajperskim metkom koji je došao iz Zelene ulice. Kada sam u Zagrebu pronašao dr. Njavru, ispričao mi je kako je Stipici metak oštetio tanko crijevo u dužini 13 cm, ali da ga je uspješno premostio te da se Stipica počeo oporavljati. Na jednoj snimci iz vukovarske bolnice vidi se kako ga premještaju s kreveta na krevet. Moj sin je bio živ kada su ti zlikovci ušli u bolnicu. Postoje ljudi koji su mi rekli da su ga vidjeli u Negoslavcima, u prijepodnevnim satima 20. studenog. Ne samo njega nego i druge ranjenike te da su ih nakon nekog vremena ukrcali u vojni Pinzgauer i odvezli u nepoznatom smjeru. Nakon pola sata, vratili su se bez njih. Također, prepoznali su neke osobe koje su također bile tamo. Ja sam to sve prijavio policiji, jasno, onaj koga sam imenovao, sve je negirao. Preko posrednika, nudio sam i novce, samo da kažu gdje su ih bacili i pokopali, približno mjesto, barem. Ali, i oni koji to znaju, boje se reći. Ne žele da im netko noću pokuca na prozor… A mi još čekamo, tražimo, nadamo se kako će savjest nekome proraditi…".

Danas, gotovo punih 30 godina otkako je Stjepan Bestrcan, sin i brat, nakon ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu kao teški ranjenik zarobljen i deportiran u Negoslavce gdje mu se gubi svaki trag, savjest još uvijek nikome nije proradila. Stjepanova majka Katarina umrla je 2012. godine, ne dočekavši da joj se ispuni jedina želja, pronaći i pokopati posmrtne ostatke svoga sina. Imao je samo osamnaest godina. Stjepane, nismo te zaboravili.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.