Stipe Kljaić: Neki se povjesničari i danas igraju novopečenih ideoloških komesara

U izdanju Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu nedavno je objavljena njegova knjiga ''Nikada više Jugoslavija. Intelektualci i hrvatsko nacionalno pitanje (1929.–1945.)'', a u kojoj je riječ intelektualnoj povijesti naraštaja hrvatskih intelektualaca koji je izbrisan komunističkim prevratom 1945. godine.

Dan antifašističke borbe je državni blagdan u Republici Hrvatskoj koji se slavi 22. lipnja. Obilježava se u znak sjećanja na 22. lipnja 1941. kad je u šumi Brezovica kod Siska osnovan Prvi sisački partizanski odred, prva antifašistička postrojba u tadašnjoj okupiranoj Europi. Kakav je Vaš povijesni sud o tom datumu? 

Osnivanje Prvog sisačkog partizanskog odreda ne može se promatrati bez konteksta općejugoslavenskoga i svjetskog komunističkog pokreta. Sama činjenica da je osnovan 22. lipnja kad je Hitler napao Sovjetski Savez više je nego znakovita. Naknadna konstrukcija je donijela njegovu svojevrsnu kroatizaciju.

Novo povijesno stanje nakon sloma diktature jugoslavenskih komunista, tražilo je njegovu reinterpretaciju u skladu s činjenicom postojanja hrvatske države. On se nametnuo kao državni blagdan u specifičnim povijesnim prilikama 1990-ih, prvenstveno u svjetlu pritiska hipoteke NDH koju je Tuđmanova Hrvatska imala pred zapadnim svijetom.

Isto tako on se od 1990. nametnuo kao alternativa 27. srpnju koji se slavio za vrijeme komunističkog režima kao Dan ustanka naroda Hrvatske. Taj dan je bio duboko problematičan za novu hrvatsku državu budući da je to bio eminentno srpski nacionalni događaj u kojem su sudjelovali kasniji četnički i partizanski vođe.

Zanimljivo da su neki od prvaka događaja od 27. srpnja 1941. malo iza toga surađivali s talijanskom fašističkom stranom. Zapravo je bila riječ o srpskoj pobuni na tromeđi Bosne, Like i Dalmacije protiv uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Da se tome datumu dade prava alternativa idealno je tako poslužio sisački partizanski odred u kojem su veliku većinu činili komunisti hrvatske nacionalnosti.
 
Istoga dana obilježava se i tužna obljetnica od zločina u jami Jazovka, kod Sošica na Žumberku, u koju su partizanske snage bacile desetine vojnika i civila pobijenih tijekom Drugog svjetskog rata i nakon njega. Stratište je otkriveno prije 28 godina. Jednom prigodom, dr. Andrija Hebrang kazao je sljedeće: ''Nema pomirbe bez istine, a istina leži pod zemljom i dok gazimo po kostima žrtava, nema nam napretka''. Kako oprostiti ovaj strašan pokolj? 

Oprostiti se mora svakako da se ne ostane u spirali mržnje, ali to ne znači da to treba izbrisati iz povijesnoga pamćenja i da ne treba komemorirati žrtve. 

Smatrate li da je J.B. Tito bio jedan od najvećih svjetskih zločinaca, kako drži dio javnosti, ali i struke? Ili povijesne osobe treba promatrati kroz višedimenzionalnu prizmu? 

Kao povjesničar bih kazao da ga se treba promatrati kroz višedimenzionalnu prizmu. Jedna od njegovih dimenzija je svakako i ova koju ste naveli. Naime, njegova odgovornost proporcionalna je ogromnoj moći koju je imao kao vođa partizansko-komunističkog pokreta u ratu i iza njega. S druge strane, što se moglo očekivati od ličnosti koja je otvoreno javno zazivala korjenit obračun sa svojim vojnim i političkim neprijateljima i koji je smatrao da je nužno upotrijebiti silu kako bi se došlo do tobožnje savršenosti ''novog društva''.

Zaboravlja se da je Tito predvodio jedan revolucionarni pokret koji je djelovao protiv mnogih civilizacijskih normi u ratu i poslijeraću. Godina 1945. nije eksces kako se želi prikazati nego vrhunac partizansko-komunističkog terora koji je otpočeo već 1941. i odvijao se tijekom cijelog rata s većim ili manjim intenzitetom. Uostalom i sama jugoslavenska komunistička tradicija je o tome govorila, primjerice, ono što su oni nazivali eufemistički ''lijevim greškama''. 

Je li Jugoslavija bila ''tamnica naroda'', kako su je zvali? Sustavno gušila prava i slobode svih koji nisu Srbi, zapravo, proširena Velika Srbija? 

Presloženo je to pitanje da bi se da li tako jednostavni odgovori. Sigurno je Jugoslavija jedan promašeni projekt koji je doživio povijesni neuspjeh te imao visoku cijenu za nebrojena ljudska i materijalna stradanja tijekom cijelog 20. stoljeća. Mislim da je problem Jugoslavije, iako kod hrvatskih političkih i intelektualnih elita bio taj što su se oni pomalo romantično zanosili da je moguća jedna Jugoslavija na ravnopravnim osnovama, da je moguća Jugoslavija slobode, bratstva, jedinstva i jednakosti.

Uvijek me fasciniraju oni gradovi na bivšem jugoslavenskom prostoru kao što su Vukovar, Mostar i Sarajevo u kojima se posebno njegovala ovakva ideološka utopija, kako su na kraju imali teške sudbine u proteklom ratu. Gdje se utopija najviše gajila, gdje je država propagirala prisilno bratstvo i jedinstvo tamo su se dogodila najveća stradanja. U stvarnosti ona nije bila ništa ideala gore navedenih, u svim razdobljima prve i druge Jugoslavije Srbi su više ili manje dominirali objema Jugoslavijama.

Jugoslavenski komunisti su morali napraviti povijesni kompromis sa srpskim nacionalizmom, što pokazuje i početak i kraj revolucionarne Jugoslavije 1941. i 1991. Koga je 1941. najviše privukao poziv na obnovu Jugoslavije na sovjetskim osnovama i u čiju se vojsku 1991. pretvorila famozna Titova Jugoslavenska narodna armija? Da je tomu tako pokazuje i njihova popustljivost i nemoć pred srpskim nacionalizmom, dok su s druge strane sotonizirali i progonili hrvatski nacionalizam vidjevši u njemu najveću prijetnju opstanku zajedničke jugoslavenske države. Paradoks je da je ipak na kraju srpski nacionalizam bio taj virus koji je srušio komunističku jugoslavensku državu.

Napadi '80-ih godina iz Beograda na ustav iz 1974. skrivaju činjenicu da su Srbi imali konstitutivnost u tri republike, a da su Crnogorci bili proglašeni pripadnicima srpskog etnikuma. Oni su bili, takoreći, kralježnica druge Jugoslavije, njezino vezivno tkivo, garancija njezina opstanka. To se krilo iza mantre o ''bratstvu i jedinstvu'' jugoslavenskih naroda, uostalom sam proces raspada je otkrio pravo stanje stvari u pokušaju da se namjesto propale komunističke diktature zavede velikosrpska diktatura nad nesrpskim narodima, što su pokazali scenariji od Kosova, preko Slovenije i Hrvatske do Bosne i Hercegovine. 

Ustav iz 1974. godine- smatrate li da je donio što dobro hrvatskom narodu? 

Na sceni su prisutne one snage u hrvatskom društvu koje nastoje interpretirati prošlost kao da je današnja Hrvatska u kontinuitetu s onim što je bilo prije 1990. I naravno postoji suprotno mišljenje da je 1990. i što je slijedilo nakon toga diskontinuitet u odnosu na ono što je bilo prije 1990. godine.

Jedni i drugi, zastupnici diskontinuiteta i kontinuiteta s obzirom na današnju hrvatsku situaciju izgleda da nisu apsolutno u pravu. Ako promatramo političku i društvenu elitu još uvijek su prisutni brojni kontinuiteti, ali opet s druge strane, ne postoji više diktatura komunista i njihov apsolutni politički i javni monopol te njihova jugoslavenska država nastala na temelju zaključaka drugoga AVNOJ-a.

Što se tiče Ustava iz 1974., mislim da je njega vodio jugoslavenski interes, a ne kao što Vi sugerirate interes hrvatskoga naroda, bio je u prvom redu motiviran time da se konsolidira i ojača jugoslavenska država. 

Koliko, realno, otkrivanju prave povijesne istine može donijeti Komisija za suočavanje s prošlošću? 

Iskreno, duboko sam pesimističan u pogledu toga da država može svojim inicijativama riješiti sve društvene probleme, a jedna od tih je svakako i suočavanje s prošlošću. 

Je li hrvatsko društvo podijeljeno isključivo ideološki, ili se dogodio svojevrstan spoj tih i socijalnih razlika? 

Podjele se u hrvatskom društvu predimenzioniraju, podjele postoje, ali neodgovorni pojedinci i razne koterije koji imaju pristup javnosti ih nastoje još više zaoštriti i onemogućiti bilo kakav konsenzus.

Nameću te podjele prije svega oni koji pokazuju odium prema novonastalom stanju nakon 1990. i koji su kao ''deca komunizma'' bili suviše dekadentni, nedovoljno hrabri i odlučni, da pođu, figurativno rečeno, u ''šumu'' da se ponovno bore za neku novu Jugoslaviju kao što su to učinili njihovi duhovni i fizički preci, za koje se mora priznati da su za razliku od njih pokazali zamjeran heroizam. Mislim da bi kao cjelina trebali biti imuni na ove umjetno izazvane podjele i ne dati se upustiti u takve strasti.

Ovo doslovno maltretiranje hrvatske javnosti Drugim svjetskim ratom i dijalektikom ustaše-partizani potpuno su efemerna pitanja za suvremenu Hrvatsku. Mislim da se iza toga krije strategija kako odvući pozornost ljudi od nastojanja da se izvedu bitne društvene promjene, koje su nasušno potrebne da Hrvatska izađe iz žrvnja tranzicije. 

I na kraju, kako biste definirali stanje u našoj povijesnoj struci? Obično se među laicima, koji promatraju sukobe različitih mišljenja vjeruje kako se dijelimo, pojednostavljeno rečeno, na tzv. desne i lijeve. Jesu li nužni kompromisi i po tom pitanju, jer su Hrvati zapravo zbunjeni, ne znajući što je istina, a što promidžba, dok istovremeno povijest i dalje čeka otkrivanje stvarnih fakata? 

Sukobi mišljenja nisu nužno negativni procesi. Problem s povijesnom strukom je što ona nije bila dugo vremena slobodna, nego su je pritiskali razni režimi, a naročito komunistički režim. Nedavno sam imao prilike gledati neke arhivske dokumente iz kojih se jasno vidi da je povijesna struka bila jedna od stupova toga režima i da su mnoge njezine vedete bili suradnici obavještajnih službi komunističkog režima. Čak je jedan iz plejade partizana i kasnijih partijskih povjesničara kao što je bio Dušan Bilandžić, jednom u navali iskrenosti povijesne 1990. godine rekao da je sve što je u historiografiji, ali i drugim društvenim znanostima napisano jedno znanstveno smeće.

Koliko god Bilandžićeve riječi bile teške i pretjerane, u svakom slučaju su indikativne, posebno kad to nije govorio neprijatelj režima, nego jedna od njegovih karika. Koliko je historiografski rad bio kontroliran i pod paskom Partije potvrđuje i postojanje Komisije za historiju pri Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske  u kojoj su sjedili partijski moćnici i režimu čvrsto odani povjesničari.

Pitanje je kakav kredibilitet imaju spoznaje i zaključci takve historiografije koja se kreirala u takvim uvjetima, u kojoj povjesničari nisu bili samo istraživači s drastično ograničenim slobodama, nego i ideološki     komesari, koliko god neki od njih danas teško prihvaćali tu kompromitirajuću stigmu. Nažalost, neki se i danas igraju novopečenih ideoloških komesara što poprima tragikomične obrise.