piše ivica granić

STAZIĆ I LINKSFASCHISMUS Razvlašteni lijevo jugoslavenski klauni ne biraju sredstva da skroje Hrvatsku po svojoj mjeri

Autor

Ivica Granić

Saborski zastupnik Nenad Stazić, čovjek koji je, nadahnut muzama, svojim saborskim parabolama dao ogroman politički doprinos procesu eliminacije ljevičarskog ideološkog nasljeđa u borbi za civiliziranu, građansku i demokratsku Hrvatsku, našao se zadnjih dana u fokusu javne pažnje zbog nekih izjava o tome kako su saveznici bili odveć šeprtljavi u obračunu s ratnim neprijateljem, kako "posao u svibnju 1945. nije obavljen temeljito".

30.05.2018. u 08:25
Ispiši članak

Izjava nije u nikakvoj kontradikciji s poznatim SDP-ovskim svjetonazornim profilom, između ostaloga oni i dalje zločincima smatraju sve one koji su se povlačili pred nadirućim partizanskim jedinicama, imenujući ih kolektivnim nazivnikom - ustaše. Pripadnika ustaške vojnice tijekom trajanja Drugog svjetskog rata bilo je, ukupno, između petnaest i sedamnaest tisuća, a poznato je kako se pred partizanskom vojskom povlačilo nekoliko stotina tisuća Hrvata, vojnika, civila, staraca, žena i djece, koji su većinom likvidirani.

Točne brojke nije moguće doznati, tek se nagađa kako su Titovi eskadroni smrti bez ikakvih suđenja uspjeli likvidirati preko 200 tisuća Hrvata. Po Staziću premalo, a skandaloznu izjavu objavio je na svome službenom Facebook profilu. Ne treba biti naivan pa vjerovati kako je Stazić mislio na nekakve virtualne saveznike koji, u globalu gledajući, nisu dovoljno učinili kako bi se koncem rata obračunali s poraženim fašizmom. Stazić je bez ikakve sumnje prizivao veće likvidacije razoružanih pripadnika hrvatske vojske i civila, posebice jer je apostrofirao 1945. godinu, koja je u memoriju hrvatskog čovjeka upisana ne kao godina nekakvog oslobođenja, nego upravo suprotno, kao period sveopće propasti, svojevrstan hrvatski holokaust.

Bavljenje realnom politikom, naravski, podrazumijeva razne kompromise, dijakroniju stavova i postupaka, često baš na štetu autora.

Improviziramo li malo na zadanu temu, sjetimo se i kako je svojevremeno "mladi" Drago Jovan Carlos Pilsel, nekadašnji argentinski katolički svećenik, navodno držao vatrene antisemitske govore te čak kamenicama gađao sinagogu. Danas isti taj lik vodi programe raznih gay prideova, kritizira Katoličku crkvu, sudjelovao je u predsjedničkoj kampanji projugoslovenski orijentiranog Iva Josipovića i tako dalje.

"Htio sam da me izaberu, htio sam biti popularan i govorio sam ono što su htjeli čuti moji birači", znali bi govoriti. Nalazimo se dakle u samoj srži etičkoga paradoksa koji se zove politika. Poznato je kako bivši udbaš i predsjednik u dva mandata, Stipe Mesić, nikada nije gajio apsolutno nikakve ustaške afilijacije, uvijek je bio boljševik, projugoslovenski radikal koji je volio, osobno i programatski, i Broza Tita, partizanštinu, nesvrstane, Gaddafija, Ruse, Castra, Ceaușescua, Chaveza, Boga i vraga, ali zatekao se u jednom povijesnom trenutku u situaciji kad ga je kontekst zbivanja spontano ponukao da zbog selekcionirane australske publike kaže i ono što intimno ne misli. I to je, gledajući s pozicije realne politike, posve razumljivo.

No, kada govorimo o objavi gospodina Stazića kako su saveznici bili odveć šeprtljavi te kako ‘…u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito…', je li riječ o logičko - etičkom paradoksu zvanom realna politika ili je riječ o klasičnom crvenom ili lijevom fašistu(zmu), danas možda i znatno radikaliziranijoj političkoj paradigmi nego što je bila u vrijeme kada je istu, suočen sa sličnim boljševičkim mentalitetom, šezdesetih godina prošlog stoljeća, detektirao i definirao (linksfaschismus) poznati njemački filozof Jürgen Habermas.

Spomenuta objava na Facebooku nije bezazlena, ona je oblik specijalne operacije protiv Hrvatske, koju konstantno konstruiraju i provode njeni najteži politički neprijatelji. U Hrvatskoj i izvan nje na razne načine, javne i tajne, od početka devedesetih djeluju lijeve ekstremističko – fašističke skupine, udruge i organizacije koje se fanatično žele obračunati u ono vrijeme s Tuđmanom, a onda i sa svima koji dijele ideje o neovisnoj hrvatskoj državi.

Sjetimo se kako su svojevremeno, početkom devedesetih, pokojnog predsjednika razapinjali zbog usputne izjave nekom Janjevcu kako je zadovoljan da mu žena nije Židovka nego Hrvatica te su naknadno taj "govor" planski izvukli iz bunkera kako bi preko njega destabilizirali i Tuđmana i Hrvatsku kakvu on personificira. Plasiranje tog "govora" u javnost, kao i "rušenje židovskih nadgrobnih spomenika" recimo, bio je dio šire operacije izazivanja kaosa u državi i pokušaja vraćanja vremena unatrag. Suštinskih razlika između plasiranja Tuđmanovog "govora", rušenja mirogojskih spomenika te Stazićevog prizivanja masovnijih likvidacija nema, princip je isti različite su tek nijanse, kontinuitet je dvadeset i sedam godina održavan i održan.

Razvlašteni lijevo jugoslavenski klauni ne biraju sredstva da skroje Hrvatsku po svojoj mjeri, sreća je za nas da im mnogo sredstava ne stoji više na raspolaganju. Kao što ni njih samih više nema mnogo. Tek pokoji Kapović, Dežulović, Tomić, Ivančić, nešto družine oko Pupovca, propalog EPH-a i Novog lista, potpomognuti Frljićem i stanovitom "rajom iz Sarajeva" poput nove zvijezde Ilije Jandrića recimo. No, svi su "knjiga pročitana".

Iskreno, normalnom čovjeku je žao zašto su likovi poput Nenada Stazića, Stipe Mesića, Josipa Boljkovca, Ivice Račana, Josipa Manolića, Ive Josipovića, Josipa Perkovića, Dušana Bilandžića i sličnih u prošlosti uopće imali bilo kakve veze sa stvaranjem države, Tuđmanom i njegovim pokretom. Oni tu ne pripadaju, no nekakva cijena ipak se morala platiti. Tuđman je po svome profilu, etici, intelektu i svemu ostalome miljama daleko od ovih opskurnih mračnjaka, prirodno je pripadao ljudima kao što su Helmut Kohl, Margaret Thatcher, Alois Mock, papa Wojtyła, Henry Kissinger koji je o njemu pisao panegirike, u Tuđmanovoj blizini oni su se zatekli gotovo stihijski, podčinjavajući se, po instinktu rođenoga političara, ili kao ubačeni špijuni, pravocrtnosti osvajanja vlasti bez obzira na to što je politika tada bila u temeljitoj suprotnosti s njihovim karakterom i mentalitetom.

Niti tada, a niti danas lijevi radikalizam intelektualce uglavnom ne može pridobiti niti ih treba, podobniji su cirkusanti poput Stazića, ostrednji ili nikakvi znanstvenici poput Klasića ili Kapovića, profesori jadnih znanstvenih referenci, zatim cijela plejada etno biznismena, udbaša, kosovaca i tako dalje. No, njihova prava snaga leži u iznimnoj međunarodnoj umreženosti, zatim u desnom nagodbenjaštvu te ogromnim količinama novca koji se javnim ili tajnim kanalima permanentno dostavlja.

Linksfaschismus

Jedan od najutjecajnijih živućih filozofa, Jürgen Habermas, upotrijebio je u oštroj raspravi s njemačkim studentima radikalne ljevice, u vrijeme najvećih studentskih pobuna koje su kulminirale 1968. godine diljem Europe, izraz "crveni fašizam" kako bi upozorio na opasnu, destruktivnu ulogu tadašnje izvanparlamentarne oporbe u Saveznoj Republici Njemačkoj. Izraz 'crveni' odnosno "lijevi" fašizam Habermas je prvi put upotrijebio u raspravi s jednim od vođa studentskih pobunjenika Rudijem Dutschkeom.

U jednoj svojoj kolumni poznati hrvatski filozof, dr. Jure Zovko, piše, kada je o Dutschkeu riječ, bivšem asistentu na Sveučilištu u Zapadnom Berlinu koji je dobio otkaz na sveučilištu jer je organizirao prosvjede studenata protiv rata u Vijetnamu, da su njegove akcije ipak bile motivirane željom za ostvarenjem humanih ciljeva. Stoga se profesor Zovko pita je li Habermas ipak pretjerao u svojoj prosudbi. Dutschke je bio marksistički sociolog s kršćanskom dušom koji je potjecao iz ugledne protestantske obitelji. Nekoliko je puta javno priznao da je ideju slobode dobio iz kršćanskog nauka, a Isusa je nazvao najvećim revolucionarom.

Pravo je pitanje, obzirom da je Habermas mlakog i pitomog Dutschkea, kao i pokret, indirektno nazvao crvenim ili lijevim fašistom, što bi tek kazao za notornog Matu Kapovića, profesora Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koji je postao najpoznatiji po svojoj izjavi "serem vam se na Bleiburg". Ili na spomenutog Stazića, saborskog zastupnika koji priziva masovnije likvidacije zarobljene i razoružane hrvatske vojske i civila, u vremenu nakog završetka drugog rata.

"Ako je Dutschke bio crveni fašist, jer je sebi umislio da govori u ime većine njemačkih građana koji nisu bili svjesni da su bili izmanipulirani i postali žrtva kapitala, onda se pitam kako bi se trebalo okarakterizirati raznorazne subverzivne aktiviste nevladinih organizacija u Hrvatskoj koji se nominalno pozivaju na doktrinu antifašizma, a u praksi osporavaju najveća postignuća demokracije. U pravilu šire dezinformacije o fašističkoj vladi u Hrvatskoj, smatrajući svaki put kad u Hrvatskoj na vlast dođe desnica, da je kod nas na djelu perfidni oblik fašizma. Jedino što im se sviđa u Hrvatskoj jest novac poreznih obveznika koji im je Milanovićeva vlada dijelila šakom i kapom", zaključuje profesor Zovko.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.