Štahan: Antiestablišment je u Hrvatskoj suverenistički, a establišment globalistički

Kolumnist i novinar portala Direktno Matija Štahan dao je intervju portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, a Direktno donosi njegovu skraćenu verziju.

Kolumnist ste na portalu Direktno, a naslov Vaše kolumne je „Duševni sladoled“. Odakle izbor naslova kolumne?

Naziv kolumne „Duševni sladoled“ dolazi iz imaginarija Ante Starčevića, posredstvom Miroslava Krleže, koji je tu sintagmu upotrijebio u Planetarijomu, posljednjoj „baladi“ iz usta lika Petrice Kerempuha, napisavši u Tumaču manje poznatih riječi, fraza i pojmova: „Starčević u Pismima Magjarolacah  ironizira jalovost Strossmayerovih napora oko stvaranja Akademije usred žalosne i sveopće narodne i političke zaostalosti tom slikovitom frazom koja govori za sebe poglavlja“. S jedne strane, ta sintagma oduvijek me privlačila svojim unizivanjem visokog i uzvisivanjem niskoga – što možemo čitati i kao značajku književnog postmodernizma – s druge strane, njezinom autoironičnom reinterpretacijom želim ukazati na simboličko, sinkretičko i selektivno nasljedovanje međusobno suprotstavljenih osobnosti koje se uz tu sintagmu vezuju, od Krleže, preko Strossmayera, do Starčevića, afirmirajući sve navedene: neke tek stilski, neke ponajprije duhovno, a neke i sadržajno.

Uza sve ostalo, zgodno mi je bilo vezati naziv kolumne uz neki proizvod namijenjen svakodnevnoj konzumaciji – Nino Raspudić često ističe kako je svoju kolumnu okrstio „Kratkim espressom“ po uzoru na Umberta Eca, čija je kolumna nosila ime šibica „Minerva“. Naposljetku, u današnjoj postmoderni dominacije „slabe misli“ i kraha „velikih priča“, najvažnije misli i priče svode se na komentare nekoć formuliranih misli i priča, a ne na oblikovanje novih. Ako je Platon autor Gozbe, možda je na meni da pripremim kakav sladoled.

Vaše kolumne karakterizira specifičan, izbrušeni stil pisanja i minuciozne razrade predmetnih tema, što ukazuje na očitu ljubav prema pisanju. Kad ste tu „ljubav“ otkrili?

Ljubav prema, ponajprije, čitanju, a potom i pisanju, traje od najranijih školskih dana. Književnost i danas čini glavninu mojih interesa, a moje čuđenje nad vlastitim sudjelovanjem u svijetu društveno-političkoga komentiranja zapravo traje još i danas. Prije Direktnoga, o društveno-političkim temama pisao sam za portal Narod. Čini mi se da sam u taj mikrokozmos uvučen, gotovo protiv svoje volje, u kaotičnom međurazdoblju koje će budući povjesničari možda prepoznati kao prijelazno doba između „lijeve“ dominacije u kulturnoj sferi i unutar civilnoga društva i neke vrste ravnopravne borbe. Prva faza „kulturnog rata“ započetog „konzervativnom kontrarevolucijom“ svakako je otpočela uspjehom referendumske inicijative udruge U ime obitelji za definiranje braka zajednicom muškarca i žene 2013., a okončana je prosvjedima zbog izbora Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture 2016. godine. Tih nekoliko godina označavaju razdoblje konfuzije u kojemu „ljevica“ ne shvaća što ju je snašlo i gubi tlo pod nogama, ne vjerujući da je njihov ideološki suparnik sposoban organizirati se i mobilizirati javnost za ostvarenje svojih ciljeva – „ljevici“, dakako, posve stranih.

Od 2016. pa nadalje, „kulturni rat“ bukti punim jekom, a percepcija se ideološkog protivnika, premda i nadalje opterećena raznovrsnim predrasudama, uravnotežuje: „desnica“ je sada manje predmet sprdnje, a više relevantan protivnik. U cijeli taj koloplet i sȃm sam uvučen spontano napisanim tekstovima 2016. godine, upravo kada sam završavao diplomski studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu, i to je zasad odredilo moj profesionalni put. Pored pronošenja istinski demokršćanskih vrijednosti, cilj mi je i pluralizirati javni diskurs.

U pojedinim kolumnama dotaknuli ste se i u Hrvatskoj „vječnih“ tema „antifašizma“ i „neofašizma“, od kojih potonji navodno ponovno diže glavu i prijeti… Što se po Vama krije iza takvih ideoloških narativa?

U nedostatku vjere u apsolut, „ljevica“ pojmove kao što su „dobro“ i „zlo“ – prema kojima je, zbog implicirane metafizičnosti, nepovjerljiva – zamjenjuje apsolutiziranjem pojmova kao što su „fašizam“ i „antifašizam“. No „antifašizam“ je kao pojam, kako u povijesnome, tako i u etimološkom kontekstu, danas izgubio svako supstancijalno značenje: ako nema fašizma ili neofašizma – a da ga u Hrvatskoj nema složit će se svi osim onih koji između kapitalizma i fašizma stavljaju znak jednakosti – onda je postojanje nečega čija je bȋt bivanje oprekom tome nečemu, nepostojećem, suvišno do apsurda. Uz iznimku navedenih teoretičara globalnog „neoliberalizma“ – kojega se, dakako, može kritizirati, ali ga je dovoditi u organsku vezu s fašizmom, barem za moj ukus, odviše ezoterično – pojmom „antifašizma“ danas se služe i vremešni entuzijasti NOB-a, što je također posve razumljivo.

Problematičniji su oni koji se nalaze između članova Nove ljevice, platforme Zagreb je naš, Radničke fronte, Socijalističke radničke partije i sličnih pokreta, dakle pretežito mladih marksista, i primatelja narodnooslobodilačkih mirovina. Riječ je, naravno, o političkoj eliti, koja instrumentalizira „antifašizam“ za svoje konkretne političke, za hrvatsko društvo uglavnom štetne ciljeve. Vrhunac postmodernog kaosa nastupa uslijed spoznaje kako i oni koji se u hrvatskome srednjostrujaškom političkome životu ritualno pozivaju na „antifašizam“ do bilo kakvoga konkretnog, povijesnog „antifašizma“ nimalo ne drže: riječ je o sredstvu intelektualno-moralne ucjene i verbalno-simboličkom mehanizmu kao popratnoj pojavi i legitimacijskome iskazu za održavanje na vlasti i ostvarenje materijalnih interesa, a koji jasno razotkriva jugoslavensko duhovno-biološko podrijetlo nerazmjerno velikog dijela hrvatske političke kaste.

Uzrok perpetuiranja toga pojma fetišističke je, a posljedica demistifikacijske naravi. Kod mnogih intelektualaca „lijeve“ orijentacije može se primijetiti gotovo magijski, upravo arhajski odnos prema riječima: mnogi među njima skloni su svoditi slojevite i višeznačne pojmove na samo jedno značenje – ili, bolje rečeno, tumačenje – kao da pojmovi, podložni rekontekstualizaciji, ali i manipulaciji, ne fluktuiraju slobodno javnim prostorom. „Antifašizam“ je za njih sveta riječ, čiji se sjaj ne može pomutiti nikakvim zloupotrebama. Ovu moju opasku možemo izokrenuti pa je primijeniti i na moje vlastito deklariranje „demokršćaninom“, ali to može imati smisla samo do određene mjere: govoreći o „demokršćanstvu“, osobno stojim u opoziciji prema onome što se danas smatra „demokršćanskim“, napose u Hrvatskoj, želeći tome pojmu vratiti značenje koje držim autentičnim. Ali „antifašisti“ se ne nadmeću s drugim „antifašistima“ za pravi smisao pojma „antifašizam“ – to bi bio prevelik otklon od dogme na kojoj počiva njihov svjetonazor. Uostalom, za razliku od fašizma, ideje demokracije i kršćanstva nisu mrtve pa antidemokratski i antikršćanski pokreti 2019. godine i mogu imati nekog smisla. Budući da fašizam u svakome smislu jest mrtav, „antifašizam“ je danas zombi-pojam.

Koliko u narativu o „antifašizmu“ ima prikrivenog jugonostalgičarskog žala?

Čini mi se da uporaba pojmova vezanih uz mitologiju antifašizma danas ima dvostruku funkciju: frojdovske omaške i inicijacijskog koda. U prvome slučaju riječ je o postkomunističkom postjugoslavenskom refleksu proglašavanja svega potencijalno nekompatibilnog s vlastitom vizijom a priori fašistoidnim; u drugome je slučaju riječ o šifri iznošenoj pri obredima ulaska, koju svatko tko pretendira na mnoge tipove povlaštenog položaja u hrvatskome društvu mora, barem deklarativno, proći. Na „antifašizam“ se danas pozivaju uglavnom oni kojima odgovara pojmovna i misaona konfuzija. Ne treba, doduše zanemariti niti suprotnu stranu – ona je, štoviše, možda i zanimljivija – koja sustavno višedesetljetno zloupotrebljava drugu vrstu pojmova, recimo „domoljublje“, a kojoj možemo pridati slične karakteristike kao i onoj koja izrabljuje riječ „antifašizam“.

Ne smijemo, međutim, upasti niti u zamku izjednačavanja suprotstavljenih strana, na tragu zaključka kako su „svi oni isti“: povijesno i supstancijalno gledano, ono što se u Hrvatskoj naziva „desnicom“ zapravo je potomak i podvrsta „ljevice“. Koliko je ta „ljevica“ podudarna s djelatnim obrascima i idealima nečega što bi se moglo nazvati „istinskom ljevicom“, ako takvo što uopće postoji, drugo je pitanje.

U vezi s migracijama poteže se pitanje moguće islamizacije Europe i uništavanja kršćanskog identiteta. Možemo li, međutim, u današnjem postmodernom vremenu posvemašnjeg relativizma uopće više govoriti o kršćanskoj Europi?

Oni koji danas govore o Europi kao kršćanskome kontinentu čine istu pogrešku kao i turski predsjednik Erdoğan, koji svako toliko iznova zaprijeti „ratom križa i polumjeseca“. Koliko god Europa možda i bila deklarativno kršćanska, premda od usvajanja takozvanoga Europskog ustava prije petnaest godina nije ni to, politike njezinih najmoćnijih zemalja – a posebice nove politike, karakteristične za 21. stoljeće – u svojoj srži nipošto nisu kršćanske. Ako se „demokršćanske“ političke opcije u Europi često ne ponašaju kršćanski, što očekivati od ostalih?

Kršćani su u Europi desetkovani ateizacijom, novopoganizacijom, islamizacijom i dekristijanizirajućim relativizmom unutar same Crkve. Popisi stanovništva europskih zemalja možda i dalje govore o prevladavajućem broju kršćana među vjerskim zajednicama u svakoj državi, ali da bi se pobliže razotkrio stupanj „kršćanskosti“ tih kršćana dovoljno je zaviriti u statistike koje govore o postotku onih koji redovito pohode svetu misu, ili provjeriti ankete o stajalištima europskih kršćana spram zakonskih regulativa i inicijativa koje su sve samo ne kršćanske, poput onih o pobačaju. Papa emeritus Benedikt XVI. još je prije pola stoljeća predvidio pojavu „Crkve koja je mnogo izgubila“, kako vjernike, tako i „društvene povlastice“ i „građevine koje je izgradila u vrijeme blagostanja“. Najveći broj kršćana u Europi – uz pojedine iznimke, poput Italije – živi u zemljama nekadašnjega Istočnog bloka, što nam otkriva zgodan paradoks: zapadnjački je konzumerizam učinkovitije od opresivnih komunističkih režima dekristijanizirao Europu. Govoreći o sukobu s Europom ili, konkretnije, Europskom unijom, Erdoğan bi bio precizniji kada bi zaprijetio ratom polumjeseca i, recimo, rodno neutralnog zahoda.

Nalazi li se Zapad, spenglerovski rečeno, na putu svog propadanja?

Ostavimo li po strani definiranje opsega Zapada i pitanje što bi sve značilo njegovu propast, čini mi se da smo na pragu promjena koje u sebi nose korijen potencijala te propasti, a koje proizlaze iz izmijenjene percepcije ljudske naravi na samome Zapadu. Ljudskost za suvremenog zapadnjaka nije čvrsta i nepromjenjiva kategorija, upravo suprotno – za današnje zapadnjake ona je nešto fluidno, koncept podložan najraznovrsnijim mijenama kao posljedici volje pojedinca. Spol se više ne percipira kao apsolut: relativizira ga se i rekonceptualizira, pa i multiplicira, a naposljetku će ga se htjeti i ukinuti.

Slično je i sa starošću – u budućnosti smrtnošću – suvremeni čovjek želi ih prevladati i pobijediti; ako je potrebno, i putem genetskog inženjeringa, usađivanja anorganskih dodataka ljudskome tijelu, simbiozi ljudskoga uma i umjetne inteligencije i sličnim zamislima koje, najavljujući kraj Homo sapiensa i pojavu nove vrste čovjeka, Homo deusa ili čovjeka-boga, u svojim knjigama opisuje Yuval Noah Harari. Bogočovještvo za koje kršćani vjeruju da se doista i ostvarilo, ali samo jednom u povijesti, u liku Isusa Krista, zagovornici dekonstrukcije ljudske naravi žele desakralizirati i potom – samo naizgled paradoksalno – univerzalizirati, pretvarajući sve ljude, ili barem pripadnike svoje, najviše klase, u bogove nalik onima iz grčke mitologije. Potencijal „propasti Zapada“ krije se u idealu onečovječenja čovjeka.

Jedan od simptoma propasti Zapada je i demografsko propadanje. Gdje Vi vidite uzroke „kulture smrti“ na Zapadu?

Demografsko propadanje rezultat je potrebe da se živi samo za sebe. Ono što je sv. Ivan Pavao II. nazvao „kulturom smrti“ logično proizlazi iz kulta čovjeka, to jest međuigre oholosti i sebičnosti na kojoj se taj kult bazira. Zapadni čovjek više je nego ikada u povijesti usredotočen na sebe – lišen obaveza, u strahu od života, javnog djelovanja i suočavanja sa stvarnošću, od koje bježi u vlastite ili tuđe imaginarne, digitalne i virtualne svjetove – ukratko: infantiliziran, po mogućnosti, do smrti. Iako se, naročito u suvremenim filozofskim i književnoteorijskim pravcima, „rodna ideologija“ i s njome povezani svjetonazori navodno temelje na afirmaciji dosad potiskivanog Drugoga, našu današnju „kulturu smrti“ ponajviše karakterizira upravo zatvorenost prema Drugome, od nerođena djeteta, pa do bilo koga tko bi narušio fatamorganu samodovoljnoga samozadovoljstva i samosvrhovitosti, a koja vrhunac dostiže u transhumanističkoj zamisli preobrazbe čovječjega organskog ustroja, eliksiru vječne mladosti i downloadanja  pokoje moždane stanice na USB stick.

Tragikomični primjer odviše doslovne društvene primjene toga fenomena očituje se u onome što se na Zapadu danas, od sveučilišta pa do radnih mjesta, zove „sigurnim prostorom“ (safe space). U teoriji „siguran prostor“ predstavlja instant-zaklonište svima koji se na fakultetu ili na poslu osjećaju marginalizirano zbog boje kože, spola, roda, nacionalnosti, seksualnog opredjeljenja ili nečega desetog, pa u „sigurnome prostoru“ mogu pronaći predah od vanjskih ugroza… a riječ je, zapravo, tek o bolećivome izrazu samonametnutoga, parainstitucionalnog autizma. Podsjeća me to na onu hamletovsku formulaciju: „O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku / i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora“.

Posljednjih godina sve je aktualnija politička i ideološka podjela na tzv. globaliste i tzv. suvereniste. Kako gledate na tu dihotomiju?

Pogledamo li europsku političku scenu u cjelini, doista se može uočiti navedenu dihotomiju između globalistički i suverenistički orijentiranih zemalja; pogledamo li pak političke scene pojedinih zemalja, čini mi se da globalistička i suverenistička nit, premda važne, postaju tek sastavnim elementima jedne druge podjele, naime one na establišment i antestablišment, a iz koje proizlazi i fenomen „populizma“. U zemljama poput Hrvatske, pitanje globalizma i suverenizma samo je jedna od razlika između establišmentskih i antiestablišmentskih političkih opcija; Alain de Benoist primjećuje kako pojava „populizma“ generira nove oblike političkih podjela, koje više nisu na osi „lijevo-desno“, koliko „gore-dolje“, a u koje su uklopljeni elementi onoga što se tradicionalno poima „ljevicom“ i „desnicom“, ali je odavno postalo žargonskim binarizmom koji manje otkriva, a više zaklanja narav pojedine politike. Osim elemenata „ljevice“ i „desnice“, u tome novom, vertikalnome binarizmu odražavaju se i odlike idejnih neslaganja između globalista i suverenista, ali i liberala i konzervativaca, onih nezastupljenih u društvenome životu i onih čija zastupljenost nadilazi njihov cjelokupni društveni udio.

U Hrvatskoj su danas sve antiestablišmentske opcije ujedno, u ovoj ili onoj mjeri, i suverenističke: od Mosta, preko Živoga zida, pa do Neovisnih za Hrvatsku. Establišment je pak, bilo da je riječ o HDZ-u, SDP-u ili HNS-u, u svojoj srži danas globalistički. Činjenica pripadanja establišmentu globalističke provenijencije ujedno razotkriva lažne razlike između tih triju stranaka: HDZ-ovu vrhušku čini ogroman broj lažnih demokršćana, SDP-ovu lažnih socijaldemokrata, a HNS-ovu lažnih liberala. Ujedinjuje ih zajednička značajka predstavljanja nečime što zapravo nisu. Zato je podjela na establišment i antiestablišment, pa i globaliste i suvereniste, danas u Hrvatskoj u intelektualnome i analitičkom smislu znatno plodonosnija od inzistiranja na prevladanim kategorijama poput „ljevice“ i „desnice“.

Vidite li u Hrvatskoj razloge za optimizam i, ako vidite, gdje?

Pa baš i ne vidim, ali to ne mora ništa značiti; naše društvo preživjelo je i gora vremena, u kojima je perspektiva djelovala jednako otužno kao i danas. Ne podliježem boljci koja se uvukla u velik broj građana, a po kojoj je svaka istinska promjena nemoguća. Naši preci unatrag nekoliko generacija svjedočili su takvome nizu korjenitih rezova u društveno-političkome životu da bi im ova vrsta monotone, plenkovićevski rečeno, „stabilnosti“ kakvu danas živimo vjerojatno predstavljala nedostižan ideal. Uostalom, promjene se često kuhaju ispod površine, sazrijevaju polako i onda u jednome trenutku temeljito preobražavaju našu stvarnost. Takav tip promjene moguć je i u Hrvatskoj; kako nabolje, tako i nagore.

Čitav intervju dostupan je na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.