NISU ZABORAVLJENI

SRAMOTA JNA KOJU SRPSKA STRANA I DANAS SKRIVA Srbijanski ročnik prebjegao u hrvatsku vojsku s transporterom JNA

Autor

Tanja Belobrajdić

Općina Antunovac smještena je pet kilometara južno od Osijeka u Osječko-baranjskoj županiji, a čine ju dva naselja - Antunovac u kojem je i sjedište općine i Ivanovac u kojem je sjedište Župe. Antunovac je započeo aktivnu obranu na farmi Orlovnjak u lipnju '91. godine od kada se nalazio pod kontinuiranim napadima jedinica JNA i srbijanskih paravojski.

21.09.2020. u 20:30
Ispiši članak

Pod naletima brojčano i u oružju nadmoćnijih neprijatelja, 6. listopada je pala farma Orlovnjak, 20. studenoga Seleš, a 5. prosinca i Antunovac. Tada je utvrđena linija obrane oko grada Osijeka, koja se više nije mijenjala do povratka u Antunovac u sklopu procesa mirne reintegracije.

Samo na području Antunovca 42 civila i vojnika izgubila su svoj život za Domovinu, a za nekoliko žrtava još uvijek se traga.

O herojskoj obrani branitelja i mještana Antunovca ponešto se, iako ne i dovoljno, u široj hrvatskoj javnosti možda i zna, no za jednu od najzanimljivijih priča iz Domovinskog rata, a svakako jedinstvenu, gotovo se ne zna uopće.

Ako otvorimo popis Muzeja žrtava genocida sa sjedištem u Kragujevcu, osnovanog "radi trajnog sećanja na žrtve genocida nad Srbima, prikupljanja, obrade i korišćenja podataka o njima i ostvarivanju obaveza iz Međunarodne konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida..." ili popis  žrtava Dokumentaciono informacionog  centra Veritas Save Štrbca, pod rednim brojem 2858. pronaći ćemo ime Nenada Krstića.

U Hrvatskoj na pitanje tko je Nenad Krstić malo tko zna odgovor, ali kada bi za to ime priupitali  mještane Antunovca, gotovo nema osobe koja ne bi znala odgovoriti. Za mještane Antunovca i one koji su ga branili, Nenad Krstić heroj je Domovinskog rata.

Tko je Nenad Krstić?

Nenad Krstić, po nacionalnosti Srbin,  rođen je 7. rujna 1972. godine u Parizu, gdje su mu se otac i majka nalazili na privremenom radu. Prema osobnom kazivanju, odrastao je uz baku i djeda kod kojih su ga nakon rođenja ostavili roditelji. Agresija  na Sloveniju i Hrvatsku zatekla ga je na odsluženju vojnog roka u JNA, u oklopno - mehaniziranoj jedinici u Bijeloj vojarni u Osijeku.

Kako je sam kasnije ispričao, od 2. svibnja 1991. bili su neprestano u pokretu i na terenu, prvo na farmi Lovas u blizini Borova sela, potom na farmama Orlovači i Lipovači u blizini Vukovara, da bi se nakon toga ponovo vratili bliže svojoj bazi, u Palaču, naselje 20 km udaljeno od Osijeka, gdje su se i najduže zadržali. Dana 17. rujna 1991. njegova je jedinica iz Palače pošla u ispomoć paravojnim srpskim jedinicama u Tenju, gdje se formiralo četničko uporište iz kojega je danonoćno napadan Osijek i okolna mjesta s većinskim hrvatskim stanovništvom.

Srpski prebjeg iz JNA

Pri povratku iz Tenja, na tenjskoj cesti, u posljednjem transporteru u koloni, šestorici mladih  ročnika ukazala se prilika za bijeg iz JNA. Nenad Krstić iz Srbije, selo Zalužje, općina Leskovac, zajedno s Albancem Šabanom Betićijem iz Glogovca na Kosovu, te četiri Hrvata, Milom Perkovićem iz Lipica, općina Brinje, Oliverom Baričevićem iz Ledenica pokraj Novog Vinodolskog, Draženom Matakovićem iz okolice Karlovca, te Jozom Šarcem iz Donjeg Brišnika kod Tomislavgrada koji je i upravljao transporterom, skrenulo je na poljski put između Tenja i Antunovca, uputivši se napamet, prema mjestu gdje su pretpostavljali da se nalazi hrvatska vojska.

Mile Perković, jedan od ročnika koji je toga dana pobjegao iz JNA, danas će ispričati:

"Jozo Šarac koji je vozio transporter, namjerno je pustio da ostane posljednji u koloni. Taj dan ukazala se idealna prilika za bijeg budući da se zapovjednik, sjećam se dobro, Saša Milovanović iz Niša, iznenada razbolio. Pitao me je: 'Lika (tako me je zvao), bježimo li?', 'Bježimo!' – odgovorio sam. Posade u vozilima su uvijek bile mješovite, pa smo imali namjeru pitati Srbina Nenada Krstića, zvali smo ga iz šale 'Paprikar',  hoće li ići s nama, iako smo vjerovali kako će on to odbiti. U tome slučaju bismo ga samo izbacili van, ne bismo mu ništa nažao učinili. No on je odmah rekao kako i on bježi s nama. U blizini jednog naselja, otprilike petsto metara daleko, izašli smo iz transportera, uzeli smo osobno naoružanje i krenuli pješice. Ja sam skinuo bijelu potkošulju i kada smo na jednom balkonu ugledali  dvojicu gardista, počeo sam mahati s njom.

Svjedok događaja, Zvonko Pongrac će ispričati:

"Dok su prilazili, mahali su bijelim majicama i vikali kako se predaju i kako dolaze svojom voljom. Mi smo bili zbunjeni i u dilemi radi li se o nekom triku, zamci, u početku smo bili vrlo sumnjičavi... Ipak, transporter koji su dovezli bio je prvo oklopno vozilo koje je antunovačka satnija dobila, a osim  njega, dobili smo i u naoružanju značajno pojačanje. Naime, mladići su u transporteru dovezli i PAM 12,7 mm, PM M-53, četiri maljutke, četiri zolje, tri AP 7.62 mm, tri automata Škorpion, šest automatskih pušaka, desetak ručnih bombi i više stotina komada strjeljiva različitog kalibra".

Nakon što su prihvaćeni, te su se odmorili, četiri hrvatska ročnika otišla su svojim domovima, nakon dva dana otišao je i Albanac, a Nenad Krstić ostao je na položaju s braniteljima Antunovca. Ispričat će kako osim Hrvata i Albanaca ni on nije vjerovao u srpsku propagandu koja je neprestano ponavljala kako su s druge strane koljači i ustaše, smetalo mu je ono što je oko sebe posljednjih mjeseci vidio i čuo i nije mu bilo teško donijeti odluku.

Pet dana kasnije, 21. rujna 1991. godine, oko 13 sati, branitelji su dobili zadaću da zauzmu bent na rijeci Vuki nadomak sela Lenka, današnja Petrova Slatina kako bi se približili Šodolovcima u kojima je bilo četničko uporište.

Jedan od sudionika događaja, satnik Zvonko Pongrac ispričat će:

"U transporteru smo bili nas četvorica, Nenad Krstić, Stjepan Stojko i Darko Kišurek, mladić  koji će nekoliko dana kasnije poginuti u obrani Orlovnjaka. Transporter sam vozio ja, jer je Nenad bio vještiji na PAM-u, pa se nalazi na transporteru. Lagano smo napredovali cestom, nama s desne strane išli su pripadnici ivanovačke, a s lijeve pripadnici ernestinovačke satnije. Zapovjednik cjelokupne akcije bio je Zvonko Milas.

Kada smo stigli do pumpne stanice Ernestinovo, Nenad je sišao s transportera kako bi, da bi imali bolje uporište, mitraljezom razvalio vrata stanice i ušao u nju. U tome trenutku iz Šodolovaca je započelo granatiranje, oko nas je palo nekoliko granata od kojih je Nenad smrtno stradao, a naš zapovjednik Zvonko Milas ranjen. Nenad je zadobio geler iza uha i nije mu bilo pomoći, preminuo je na mjestu“.

Nenadov ukop bio je 23. rujna na groblju u Antunovcu, a pokopan je u hrvatskoj uniformi s vojnim počastima. Majka Darka Kišureka koji se nalazio u transporteru s Nenadom, a poginut će dva tjedna kasnije, ispričala je: "Tko god je od nas bio kod kuće, u Antunovcu, svi smo išli dečku na sprovod".

Prvi zapovjednik antunovačke satnije, pukovnik Zdenko Pongrac, reći će: "To je bila strašna ljudska tragedija, on je bio i naša prva žrtva u antunovačkoj satniji".

Bojnik Stjepan Šerić, dodat će: "Bio je sitan, simpatičan dečko, šalili smo se s njim kako ćemo ga oženiti ovdje. Nažalost, poginuo je".

Nakon pada Vukovara u studenom 1991. godine, na slavonskom bojištu nizali su se tragični događaji, među kojima je i pad Antunovca. Nakon mirne reintegracije i povratka u Antunovac, Nenadovi suborci su od mještana koji su tijekom okupacije ostali u Antunovcu saznali kako je, misle da je to bilo 1994. godine, po Nenadove posmrtne ostatke dolazila jedna žena, pretpostavljaju kako je to bila njegova majka. Nakon što je grob otvoren, te su prisutni nakon otvaranja sanduka vidjeli hrvatsku uniformu, njegovo je tijelo vraćeno natrag u grob.

Nenadovi suborci 2000. godine, uspjeli su dogovoriti s Ministarstvom branitelja da se Nenadovi posmrtni ostaci grubo oskrnavljeni tijekom okupacije još jednom ekshumiraju,  premjeste u novi sanduk, ponovo dostojno pokopaju, te da se Nenadu napravi grobnica kakvu imaju i drugi hrvatski branitelji.

"Nenadov  grob redovno obilazimo, često se može vidjeti kako na njemu gori svijeća. Istina, najviše o tome vode računa majke naših poginulih Antunovčana, njegovo posljednje počivalište obilaze i održavaju kao kod svoje djece", reći će Nenadovi suborci, koji ni tu nisu stali.

Kako je Nenad bio jedinac u roditelja, a život je dao u obrani Hrvatske, njegovi su suborci pokušali stupiti u kontakt s njegovim ocem Zoranom koji je živio u Zalužju, općina Leskovac, Republika Srbija,  kako bi mu pomogli da eventualno ostvari neka prava i mirovinu na sina. Zvonko Pongrac, ispričat će:

"Dva sam puta kratko razgovarao sa Zoranom Krstićem, iako je u početku bio sumnjičav, uvjerio sam ga u naše dobre namjere. Dogovorili smo se da se ponovo čujemo oko detalja, no pri tome pozivu, veza se iznenada prekinula. Kada sam ga napokon ponovo uspio dobiti, rekao mi je – "Druže, fala ti šta hoćeš da mi pomogneš, ali nemoj me više zvati, ovde imam problema, još će i mene da ubiju". Nakon toga se više nikada nismo kontaktirali, kasnije sam dobio informaciju da je umro".

Iako srpska strana i danas skriva činjenicu koja je 1991. godine teško uzdrmala moral među ročnicima JNA, te se danas po različitim forumima i spiskovima može pročitati kako je Nenad Krstić poginuo kao srpski vojnik u Ernestinovu, u direktnom sukobu, te je na spiskovima njihovih "oslobodilaca", istina je ta da je Nenad bio srpski prebjeg i pripadnik hrvatske vojske.

Kada je na današnji dan 21. rujna 1991. godine poginuo kao prva žrtva velikosrpske agresije  u obrani Antunovca imao je samo 19 godina. Nenade, tvoji te suborci nisu zaboravili.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.