Spustite zastavu ako imate hrabrosti! Priča o Vinku Budimiru – Slonu

Vinko Budimir, za prijatelje – Slon, rođen je u 30. ožujka 1958. godine u Vukovaru, kao drugi od trojice sinova Mare rođ. Đapić i Duje Budimira. Pohađao je osnovnu školu Bratstvo i jedinstvo, a nakon što je zbog rane očeve smrti napustio srednju građevinsku školu kako bi mogao pomoći obitelji, zaposlio se u tadašnjem Kombinatu gume i obuće Borovo, u tzv. Valjari. Oni koji su prošli kroz Valjaru kao tvornički radnici, pamtit će je kao jednu od najtežih radnih mjesta, ali Vinko se nije štedio i napornim radom je želio što više pomoći obitelji, budući da se rad u Valjari najbolje plaćao.

1982. godine Vinko se oženio dugogodišnjom djevojkom Ružicom Pavković, koja im dvije godine kasnije rađa sina Duju, a 1989. i kćer Anitu. Složna obitelj radila je i napredovala, započela gradnju obiteljske kuće, a Vinko je ubrzo otvorio i "Alkar“, ugostiteljski lokal na Trpinjskoj cesti.

"Bio je vrijedan, okretan, sposoban“, istaknut će oni koji su ga poznavali, ali jedna od njegovih najvećih osobina je bila ta što je čvrsto bio uvjeren u ideju samostalne hrvatske države. Prije prvih demokratskih izbora aktivno se uključio u osnivanje Hrvatske demokratske zajednice, a obitelj je već tada počela dobivati prijetnje:

"Zvali su nas noć na telefon, prijetili, govorili nam ružne riječi. Bojala sam se, djeca su bila mala, ali Vinko me je hrabrio kako se tih koji anonimno zovu i prijete ne treba bojati“.

Stipe Majić, jedan od Vinkovih suboraca s Trpinjske ceste ispričat će kako je, nakon što je nakon prvih demokratskih izbora na Mjesnoj zajednici Alojzije Stepinac, tada još uvijek Bratstvo i jedinstvo, osvanula hrvatska zastava, tridesetak Srba se okupilo prosvjedovati protiv tog čina, želeći je skinuti. Vinko je tada istupio pred njih i rekao:

"Donijet ću vam ljestve. Skinite ako imate hrabrosti“. "Vinko Budimir je bio poseban, bio je autoritet i činilo se kao da se ne boji ničega, ali bio je nevjerojatno razuman. Danas, kada razmišljam o njemu neobično je koliko je imao jasnu sliku svega što će se dogoditi“.

Tog kobnog 26. kolovoza 1991. godine, JNA potpomognuta četnicima probila je liniju obrane i izašla na Lipovački put. U ispomoć prijateljima i suborcima na prvoj crti obrane, dojurio je Vinko s kamionom s pripadnicima 4. bojne 3. gardijske brigade s Opatovca i braniteljima s vukovarske Mitnice. Nažalost, vrlo brzo nakon toga, u akciji odbijanja neprijatelja, Vinko Budimir je poginuo pogođen direktnim pogotkom iz tenka JNA.

"Davno prije tog događaja, Vinko je rekao kako nas neće napasti četnici nego oni u uniformama JNA. I eto, ubijen je upravo iz tenka JNA. Nevjerojatno je danas promišljati koliko je Vinko imao točne i jasne pretpostavke o svemu što će se događati“, dodao je Majić.

Zoran Sabljić koji je i sam bio ranjen u napadu pri kojem je Vinko poginuo, s poštovanjem će reći:

“Kada je bilo jasno što se događa i ljudi su počeli napuštati grad, ali mnogi se nisu ni vratili s ljetovanja, okupio nas je i rekao: 'Nakon svakog njihovog napada koji odbijemo, bit će nas više, jer ljudi će vidjeti da nisu nepobjedivi. Idemo pokazati da se to može!'. Takav je bio. Autoritet i prvi“.

Svoje suborce i branitelje Trpinjske ceste Vinko nije motivirao samo riječima nego je i financirao nabavku tada mnogima teško dostupnog oružja.

"Naoružao nas je Vinko. Bili smo na straži, izmjenjivali smo se s dvije puške, radili primopredaju. On je došao svojim vozilom, otvorio prtljažnik i podijelio nam naoružanje“, ispričat će Tomislav Orešković, pripadnik 'Žutih mrava' s Trpinjske ceste. Tomo Orešković koji je bio neposredno uz Vinka tijekom njegove pogibije, na obljetnicu Vinkove smrti, napisao je:

"Na današnji dan je poginuo naš suborac Vinko Budimir, kojeg su svi znali po nadimku Slon. Otišao je istinski heroj, čovjek koji se od prvog dana angažirao u obrani i financirao nabavu oružja. Ne samo zato što je to mogao, nego jer je za to živio. Mogli su i mnogi drugi, možda i više financirati, ali nisu.

Budući da sam kratko prije pogibije bio pored Vinka Budimira Slona osjećao sam potrebu opisati taj dan koji mi je još pred očima kao da se jučer dogodio. Popriličan broj događaja mi je izblijedio, ali ne i ovaj.

Noć s 25. na 26. kolovoz 1991. bio sam na položaju 'Lipovački put' (položaj smo držali blizu mosta preko Bobotskog kanala). Oko 7 ujutro počelo je granatiranje iz Trpinje, a taman sam krenuo na odmor u sobu u potkrovlju. Premjestio sam se u podrum i uz eksplozije zaspao. Probudila me strašna buka. Bio je to suborac koji se sjetio da ja spavam u susjednoj kući, te je sumanuto lupao po vratima ne bi li me probudio jer su četnici i JNA došli do mosta koji je bio 70-ak metara udaljen. Izbušio sam Ladu Nivu koja je bila na mostu te se povukao na početak Lipovačkog puta gdje smo dogovarali protunapad i čekali pojačanje.

Pojačanje dovodi Vinko Budimir Slon i to kamionom. U jednom trenutku dok smo još bili na okupu ispred caffe bara Black&White na početku Lipovačkog puta, vidimo da dolazi kamion pun boraca (mislim Dajc) i skreće na Lipovački put. Svi mašemo da se zaustavi jer bi dolaskom do kafića bio meta neprijateljskom tenku udaljenom dvjestotinjak metara. U zadnji tren se zaustavljaju i sklanjaju u stranu.

Nakon konačnog dogovora, krećemo u protunapad lijevom i desnom stranom Lipovačkog puta. Krenuo sam lijevom stranom ulice. Ispred mene ide Vinko te zastaje nakon pedesetak metara jer se približavamo kući za koju ne znamo je li sigurna. Vičem Vinku da ide dalje, a on mi pokazuje da prođem iza njega. Prošao sa sam i ušao u dvorište, te išao provjeriti prostorije u dvorištu iza kuće. Samo što sam otvorio vrata i pogledao unutra, odjeknula je eksplozija. Potrčao sam natrag prema ulici i vidio da nema više našeg prijatelja i suborca, sjajnog čovjeka, koji je život položio za svoju Hrvatsku. Pogodili su ga granatom iz tenka“.

"Taj tenk gađali smo nas trojica; Pero Šinković, mislim da je bio pripadnik Tigrova, sjajan dečko, poginuo je 14. rujna 1991. godine u Hercegovačkoj ulici i Andrija Marić, poginuo na Kupresu, obojica iz RPG-a, te ja, ručnom bombom, pri čemu sam i sam ranjen. Nažalost nismo ga onesposobili“, ispričat će Zoran Sabljić. "Ipak, napad je odbijen, taj dan smo imali puno poginulih i ranjenih, ali pokazali smo da ih možemo zaustaviti, baš kao što je Vinko i rekao“.

Ružica Budimir, Vinkova supruga, ispričat će:

"Vinko je inzistirao da djeca i ja napustimo Vukovar. Rekao je kako ne može i ne smije razmišljati o nama, da su crna vremena, rat je, netko će poginuti, ali da ne može drugačije.

Rekao mi je: "Moraš mi spasiti djecu, ovdje će biti krvi do koljena“:

Željela bih da ostane zapamćeno kako je sto posto sebe dao u stvaranje Hrvatske. Rekao mi je i: "Ako odem, kako ću poslije pogledati sinu u oči?“.

Djecu i mene odvezao je rođak kod Vinkove sestrične u Krilo Jesenice. Dan prije njegove pogibije Vinkov brat je dovezao i njihovu majku. Duže smo sjedili tu večer, a oko dva, tri sata u noći, Vinko je nazvao na telefon i tada smo se posljednji put čuli. Sutradan su javili da je poginuo“.

Vinko Budimir Slon, vukovarski heroj, 29. kolovoza 1991. godine privremeno je sahranjen u Sumpetru, u obiteljskoj grobnici Ružici Budimir do tada nepoznatih ljudi, da bi godinu dana kasnije njegovi posmrtni ostaci premješteni na gradsko groblje Mirogoj u Zagrebu, u Aleju hrvatskih branitelja.

"Ti ljudi, domaći, cijeli taj kraj oko Krila Jesenica, napravili su za nas sve što su mogli, i iz općine i iz crkve i susjedi, prijatelji, obitelji gdje smo bili smješteni. Ne znam tko su svi oni, tada sam bila polusvjesna i nisam im bila sposobna zahvaliti, ubrzo smo otišli, ali ako ovo pročitaju, željela bih to sada učiniti, nikada im to nisam zaboravila“, kroz suze će dodati Vinkova supruga.

Ako Trpinjskom cestom krenete u smjeru Osijeka, pretposljednja ulica s lijeve strane bit će Lipovački put, ulica koja vodi prema selu Lipovača. Kao brojne druge vukovarske ulice i ona nosi svoje ožiljke iz Domovinskog rata. Pa ipak, pri njenome dnu, također s lijeve strane, visoka, nikad dovršena katnica, i ona u još vidljivim ranama gelera i metaka, privući će pogled prolaznika. Posebno onih koji su poznavali ili čuli za Vinka Budimira. Na njoj je postavljena ploča na kojoj piše:

"U ovoj kući živio je vukovarski heroj Vinko Budimir, poginuo 26.08.1991. U ovoj ulici, tijekom velikosrpske agresije, braneći svoj dom, svoj grad i svoju domovinu“.

Možda će jednom, na početku ulice koja nosi ime tek puta koji vodi prema susjednom selu, stajati ploča s imenom čovjeka koji je tu živio, taj isti put branio i na tome putu poginuo.

Vinko Budimir Slon, vukovarski branitelj, suprug, otac, sin i brat, kada je poginuo u obrani Domovine, nekoliko stotina metara od svoje kuće, imao je trideset i tri godine. Vinko, nismo te zaboravili.