SPOKOJ NAKON 30 GODINA Priča o Tomislavu Baliću: 'Tješi nas je što je barem bio pokopan kao NN osoba, majci je to utjeha'...

Tomislav Balić, za obitelj i prijatelje - Toma, rodio se 22. lipnja 1963. godine u Lovasu, kao mlađi sin Mande rođ. Cvitanović i Ivana Balića. Osnovnu školu pohađao je u rodnom selu, a potom je u Vukovaru završio građevinsku školu, smjer - tesar. Tijekom mladosti, u lovaškom KUD-u Ivan Goran Kovačić plesat će folklor, a nakon srednje škole te zapošljavanja u poznatom vukovarskom poduzeću Građevinar, u listopadu 1982. odlazi na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA, na Kosovo, u Prizren. Godine 1986. Tomislav će se oženiti Katicom Nožinom-Balić, koja će im dvije godine kasnije roditi kćer Ines. Mlada obitelj ubrzo će iz Lovasa preseliti u Vukovar, u kuću Katičine majke, u jednoj od najljepših vukovarskih ulica koja vodi prema šumi i izletištu "Adica", tadašnjoj Ulici Borisa Kidriča, gdje će živjeti sve do početka Domovinskog rata.

Plesao je da ga je milina bila gledati…

Tomislavov školski prijatelj, potom i radni kolega, Trpimir Bartulović, prisjetit će se Tomislava kao dragog i dobrog mladića te vrijednog i sposobnog tesara s kojim se kasnije i obiteljski družio. Bogdanovčan Marijan Almaš, također kolega s posla, ispričat će o Tomislavovoj vedroj naravi te ga opisati kao veseljaka i vrlo društvenu osobu: "Ne samo da sam radio s njim, bili smo u Građevinaru dio iste 'brigade', tako su se zvale grupe radnika, a radili smo doista puno, novi dio naselja Olajnica, brojne zgrade u Borovu naselju, Iloku itd., imao sam ga priliku i vidjeti kako pleše folklor. Plesao je tako lijepo da ga je bilo milina gledati, doista je u tome uživao".

Navedeno će potvrditi i Tomislavova jedina kći Ines: "Bila sam mala kada sam ostala bez oca, ali mnogi su mi pričali o njegovoj dobroj naravi, druželjubivosti. Majka je uvijek govorila kako je tata bio pažljiv i romantičan i kako joj je pisao lijepa pisma te kako je jako volio djecu. Majka je već imala kćer, moju stariju sestru Sabinu, a tata ju je volio kao svoju, vlastitu, ni po čemu je nije razdvajao od mene. Također, voljela bih da ostane zabilježeno kako je doista bio pravi vjernik, a susret koji je kao mladić imao s papom Ivanom Pavlom II bitno je utjecao na njegova promišljanja i život".

Nije bio 'klimavac'…

Odmah nakon demokratskih promjena te pri prvim naznakama mogućih ratnih sukoba, Tomislav Balić aktivno će se priključiti prvim organiziranim stražama. Zapovjednik položaja poznatog tijekom bitke za Vukovar kao položaj koji su držali "šumari", danas pukovnik Ante Dugan - Samuraj, o Tomislavu će ispričati: "Bio je među prvima, to treba jasno istaknuti i tvrdim da je bio sjajan. Nismo imali naoružanje, tada je tzv. 'balvan-revolucija' tek bila u začetku, a turisti još po Dalmaciji, malobrojni smo, kao i ja sam, imali tek lovačke puške, a on baš ništa, no dolazio je svaku noć. Odlazili smo na Dunav i pazili na drugu obalu, pratili djelovanje njihovih riječnih, patrolnih brodova i mornarice. Tomislav bi ujutro odlazio na posao, a neispavanost je pravdao večernjim 'izlascima'. Kada smo postavili prve kontrolne punktove, dok smo mi, koji smo imali naoružanje, pazili, on bi goloruk pregledao i kontrolirao vozila koja su prolazila. Nije imao straha i nije se bojao, ja tako kažem - nije bio 'klimavac', a bio je sjajan i za podići moral. Polako, svi smo se kalili.  Kasnije, nakon što se potpuno zaratilo, dokazao je da nije bio od onih što su na početku bili hrabri, a kasnije podvili rep. Odlazio je na sve punktove i dijelove grada gdje su 'šumari' odlazili na ispomoć: Borovo naselje, Trpinjska cesta, Dom tehnike, Lužac, Sajmište, Mitnica…“.

Smrt u minskom polju…

Za neupućene, odnosno one koji ne poznaju vukovarske ulice i dijelove grada, nije nevažno napomenuti kako je ulica u kojoj je Tomislav stanovao, tadašnja Ul. Borisa Kidriča, danas Ul. 204. Vukovarske brigade, ulica koja centar Vukovara povezuje s prigradskim naseljem Lužac, ali i ulica koja vodi u izletište i šumu Adica, kroz koju su najvećim dijelom branitelji, nakon što je postalo izvjesno kako je obrana grada slomljena, krenuli put proboja prema neokupiranom teritoriju. Upravo su mladići kojima je taj položaj bio primarni, kroz minsko polje postavljeno kroz šumu, provodili branitelje i civile, u većim ili manjim grupama, kako su nailazili. Tim je putem i sam Tomislav, u kasnim večernjim satima 17. studenog 1991., s još trojicom suboraca i šest pripadnika MUP-a, pokušao proboj iz grada u potpunom okruženju.

Njegov neposredni zapovjednik, danas satnik Tihomir Kurbatfinski, ispričat će: "Tomislav, Mata Vidaković, Vladimir Ugljik i Ivica Urbanek, s još šest pripadnika MUP-a, krenuli su nekoliko sati iza nas. Bila je noć, kiša, prolazilo se kroz neprijateljske redove, kukuruze, vodu i blato i putem se i njihova grupa, poput mnogih drugih, razdvajala i osipala, iz različitih razloga. Prema riječima Mate Vidakovića koji je, iako teško ranjen, preživio, već 18. su njih trojica koji su ostali zajedno, Mato, Vladimir i Toma, ušli u minsko polje. Vladimir  i Tomislav su na mjestu poginuli, a Mato se teško ranjen, prema njegovoj procjeni, uspio odvući pedesetak metara dalje, nakon čega je čuo njihove transportere kako dolaze i koji su i njega pokupili".

Posmrtne ostatke Tomislava Balića, na području između Marinaca i Bogdanovaca, bliže marinačkoj strani, pronašli su izvidnici Hrvatske vojske, prenijeli ih na patologiju vinkovačke bolnice, nakon čega su, budući da nije bilo identifikacijskih podataka, pokopani na vinkovačkom groblju pod oznakom NN osobe.

Nisu ga životinje razvlačile…

Dana 21. svibnja 2021. godine, gotovo punih 30 godina od pogibije Tomislava Balića, na Kliničkom zavodu za patologiju i sudsku medicinu Kliničkog bolničkog centra Osijek provedena je završna identifikacija njegovih posmrtnih ostataka, koju je obitelj prihvatila. Tomislavova kći Ines, reći će: "Iako nam je beskrajno teško, sretni smo što smo među onima čije se traganje završilo. Možda je moglo biti ranije budući da su tatini posmrtni ostaci već davno prije pronađeni, ali tješi nas pomisao da je, iako kao NN osoba, ipak bio pokopan. Majci je to utjeha, razumjet ćete, kad kaže - 'Nisu ga životinje razvlačile i pojele, nisu ga price čokale'… Bila nam je strašna pomisao na to…".

Sad ti mene čekaj, Tomislave…

Upravo 28. svibnja 2021. godine, u svom rodnom Lovasu, na mjesnom groblju, u obiteljskoj grobnici pokopan je Tomislav Balić. Ispratili su ga oni koji su ga voljeli, njegova obitelj i mještani, suborci koji su s njim ratovali. Tomislavova supruga Katica ispratila ga je stihovima Konstantina Simonova.

Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka…

I riječima – Sad ti mene čekaj, Tomislave…

Kada je kao hrvatski branitelj tijekom proboja iz Vukovara u okruženju smrtno stradao u minskom polju, Tomislav Balić, suprug, otac, sin i brat, imao je 28 godina. Tomislave, nismo te zaboravili.