SLOM MITA O BAJUNETAMA? 'Nadvojvoda Ferdinand Zvonimir potomak je Trpimirovića'

Ante Brešić pl. Mikulić doktorand je humanističkih znanosti na Filozofskom fakultetu u Splitu, diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Područja njegovog rada uključuju povijest umjetnosti, heraldiku, veksilologiju i povijest. 

Kako ste došli do ovog otkrića?

Rodoslovlje obitelji Habsburško-Lotarinške, tj. obitelji Habsburg je podosta istraženo. S toga me zanimala jedna ženska grana, koja se odnosila na majku hrvatskog kralja Maksimilijana I. (II.) i suprugu kralja Ferdinanda I., te njihova sveza s drugim lozama, koja se na kraju pokazala da vodi sve do tzv. narodnih loza.

 Možete li nam ukratko opisati koja je veza Habsburga i narodnih loza i kako je došlo do nje?

Sve počinje u vrijeme ranog 16.st. kada Hrvatska i Ugarska kraljevstva ulaze u razdoblje dinastičkih prevrtanja i nesigurnosti, pod okriljem rata s Osmanlijama. Kako bi se osigurala stabilnost i sukcesija kraljevstva Srednje Europe, koja je već ranije dogovorena 1506., na Bečkom skupu 1515., poznatijem također pod imenom Wiener Fürstentag kojeg predvode car Svetog Rimskog Carstva Maksimilijan Habsburški, hrvatsko-ugarski i češki kralj Vladislav II. Jagelović i poljski kralj Žigmund I. Jagelović, sklapa se poseban odnos između tih loza i kraljevstva.

Tijekom tog susreta dogovoreni su međusobni brakovi, jedan od tih brakova bio je tada nadvojvode Ferdinanda Habsburškog i hrvatsko-ugarske kraljevne Ane Jagelović, kćeri kralja Vladislava II. Iako je brak zamišljen za učvršćivanje odnosa između zemalja i loza, nakon različitih dinastičkih previranja i katastrofalnog ishoda Bitke na Mohačkom polju, Hrvatski Sabor u Cetingradu 1527. izabire Ferdinanda I. za hrvatskog kralja.

Osim što je već ranijim brakom potvrdio pravo i izbor koji mu je predan u Cetingradu, time je i stvorio krvnu vezu sa starijim hrvatskim vladarskim lozama. Rezultat toga jest da svi potomci kralja Ferdinanda I. Habsburškog i kraljice Ane (Jagelović), imaju preko nje vezu, tj. potomci su nekoliko hrvatskih vladarskih loza.

Preko Ane idemo do njezina oca Vladislava II., koji je sin Kazimira IV. i Elizabete Habsburške. Elizabeta je kćer Alberta Habsburškog i Elizabete Luksemburške. Elizabeta (L.) je pak kćer Žigmunda i Barbare Celjske. I ako krenemo dalje pratiti po lozama, dolazimo od Celjskih prema Kotromanićima (Katarina), Nemanjićima (Elizabeta), Vukanovićima te Vojislavljevićima.

Od kojih ako uzimamo Ljetopis Popa Dukljanina za izvor, a nema razloga da ga ne vrednujemo, s obzirom na važnost u rekonstrukciji hrvatskih i drugih vladarskih loza, Vojisavljevići potječu od sporedne loze Trpimirovića. Dalje se postavlja pitanje (a ono ovisi o različitim tumačenjima i tezama) od kojeg pripadnika loze potječe ta podloza, od brata kralja Krešimira, sina kralja Trpimira ili nekog drugog. No o tome više u istraživačkom radu, koji će biti uskoro objavljen. 

Imajući na umu da trenutni članovi obitelji Habsburško-Lotarinške, kao što su kraljević Karlo (sin Otta von Habsburga) i njegova djeca nadvojvode i nadvojvotkinje Eleonora Jelena, Ferdinand Zvonimir i Glorija potječu od hrvatskog kralja, blaženog Karla IV. Mogu pratiti svoje porijeklo preko kralja Franje I. sve do Leopolda II. sina Franje Lotarinškog i kraljice Marije Terezije Habsburške, čime se nastavlja prema rodoslovlju loze Habsburške preko kralja Karla III., sve do nadvojvode Karla (brata kralja Maksimilijana), sina kralja Ferdinanda I. Habsburškog i kraljice Ane (Jagelović). Čime današnji potomci kao i svi Habsburzi poslije Ferdinanda I. koji su vladali Hrvatskom su porijeklom od znamenitih obitelji kao što su Celjski, Kotromanić i Trpimirović.

Ako su Habsburzi porijeklom od Kotromanića i Trpimirovića, to znači da se pobija srpsko-jugoslavenski mit o tome da hrvatskom ne vladaju vladari hrvatske krvi, a time i njihov mit o nekom oslobađanju bajunetama 1918?

Bez obzira na porijeklo, Hrvatskom oduvijek vladaju hrvatske kraljevske loze, jer pravilo je jednostavno. Svaka loza koju potvrdi Hrvatski Sabor za kraljevsku, biva hrvatskom kraljevskom lozom, isto vrijedi i za ostalo plemstvo. Hrvatska je imala dugu tradiciju plemićkog indigenata prema kojoj bez obzira na proglas kralja, svaku plemićku lozu da bi postala hrvatska, treba potvrditi Sabor ili neko drugo tijelo vezano uz sabor ili zemaljsku kraljevsku vladu.

A praksa izbora visokog europskog plemstva je poznata u čitavoj Europi, pa tako primjerice današnje Ujedinjeno Kraljevstvo (Saxe-Coburg-Gotha Windsore) ili Kraljevina Španjolska (Burbonce) su izabrali lozu koja je postala njihova domaća, nacionalna. S obzirom na to da loza Habsburška (kasnije Habsburško-Lotarinška), je hrvatska vladarska obitelj od 1527., po godinama starosti ne radi se o jednoj ''novijoj'' hrvatskoj lozi. Jedna zanimljiva činjenica jest ta, da od ranog srednjovjekovlja postoji praksa ženidbe između visokog plemstva Europe.

Upravo je i to razloga zašto Habsburzi imaju potomstvo od navedenih hrvatskih loza.

Problem jugoslavenskih, ali i djelomično srpskih mitova nastaje s time da prvenstveno na prijestolje im dolazi loza Karađorđevića koja nema plemenito porijeklo niti naslov, tim više dolazi na jedno okrvavljeno prijestolje (Svibanjski-Majski prevrat) što dovodi do pretjerane potrebe za legitimizacijom svog ugleda.

Dok drugi veliki mit, vezan je uz tadašnje političke ambicije pretendiranja na zapad, gdje Srbija vide sebe kao Pijemont Južnih Slavena. S obzirom na to da su Hrvati imali vlastitu državnu samosvjesnost, kontinuitet i teritorij do 1918., te da čak i slom K.u.K. monarhije biva iznutra, a ne izvana. Niti mit o "osloboditeljskim srpskim bajunetama", niti mit o nekoj "Habsburškoj tamnici naroda" i "stranim okupatorima" ne prolazi.

No ostaje jedina činjenica, da Hrvatska u svom stoljetnom odnosu s Austrijom i Ugarskom zadržava državnost, dok 1918. stupanjem u Kraljevinu SHS (Jugoslaviju) ona to po prvi puta u svojoj povijesti gubi.