Slaven Škrobot nije napravio ni jedan korak, a stalno je u pokretu: 'Rijetko kada su svjetla pozornice na nama, to je nešto što želim promijeniti'

Za Generaciju, Škrobot je kazao, da unatoč tetraplegiji, "predaja" nikada nije bila opcija pa je tako naš sugovornik oborio nekoliko svjetskih rekorda, a 2020. je dobio i nagradu "Putnika godine". Naime, Slaven je u invalidskim kolicima u godinu dana obišao Australiju, Tanzaniju, Jordan i Šri Lanku.

Danas, osim što na svoja putovanja ide u kolicima, vozi prilagođen bicikl kojim će na jesen krenuti na put od Savudrije do Prevlake. Riječ je o humanitarnoj akciji "Slavenovih 1000 km u kolicima za osmijehe na licu".

O svom projektu, o tome što ga motivira, ali i predrasudama te kako mu je kao osobi s invaliditetom živjeti u Hrvatskoj, sa Škrobotom su razgovarali na portalu Generacija.hr.

Možda da krenemo od početka. Nedavno ste proslavili svoj 'drugi rođendan', kako ga Vi nazivate, a riječ je o danu kada se dogodila nesreća i u potpunosti Vam promijenila život. U kojem trenutku ste shvatili ili bolje rečeno pronašli ono zbog čega ste shvatili da taj događaj ipak nije kraj?

Duhom klonuo nisam zapravo nikada. Bilo je perioda za vrijeme rehabilitacije koji su bili teški, ali na moju sreću i kratkotrajni. Nikada zapravo ni nisam bio takav i vrlo brzo sam shvatio da je jedini put biti optimističan i razmišljati pozitivno te da se treba nastaviti boriti. Naravno, u tome mi je puno pomogla obitelj i prijatelji koji su me stalno vukli van i dolazili mi u posjet.

S motivacijom i voljom se svi borimo, ali nekako se stječe dojam da je osobama s invaliditetom to isto posebno važno. Vi ste svoju inspiraciju pronašli u istraživanju, odnosno putovanju. Kako je uopće taj cijeli proces krenuo, koje Vam je bilo prvo putovanje?

Naravno da je! Krenimo od najbanalnijeg primjera. I potpuno 'zdravom' čovjeku je potrebna motivacija i volja kako bi se svaki dan ustao ili nešto napravio. Osobi koja je u stanju kao i ja, koja ne može hodati i koja se bori još s mnoštvom drugih stvari, to je naravno puno teže i potrebno je konstantno pronalaziti gorivo koje će nas na to tjerati.

Ja sam to, kako ste u pitanju i naveli, pronašao u putovanjima, glazbi i po novome, u biciklizmu. Sve je krenulo odlaskom na gliser. Nakon glisera uslijedio je muzički festival i prvo putovanje izvan Hrvatske, u Sarajevo. Ubrzo je uslijedio prvi let u Madrid i tada sam shvatio da uistinu volim putovati, bez obzira na to što je to u ovakvoj situaciji puno teže.

Odakle ideja za pisanje bloga i kakve su povratne reakcije?

Nakon što sam se prijavio na jedan natječaj i napisao priču o tome kako mi je put u Maroko promijenio život, osvojio sam prvo mjesto i dvije povratne karte za Australiju. Tada mi se javilo jako puno ljudi koji su izrazili želju da o svojim putovanjima nastavim pisati. Znao sam da imam nešto drukčije, novo i nešto što ljudi još nisu imali prilike čitati. S druge strane sam se pak bojao tog javnog svijeta i ideji da pišem o sebi i svom životu. Bez obzira na to, to je bila izvrsna prilika i motivacija da to tada učinim.

Sigurno ste oborili i neke rekorde?

Mislite na putovanjima? Ako govorimo o tome onda jesam. Prva sam osoba na svijetu koja se s kolicima popela do Monasteryja u drevnom gradu Petri, na Pidurangalu u Šri Lanki i na planinu Sinaj u Egiptu. To su tri najteža i ona koja rado pamtim, iako ih, vjerujem, ima još.

U kojim stranim zemljama ste sve bili, što biste izdvojili?

Osim po Europi, putovao sam u Rusiju, Jordan, Maroko, Tanzaniju, Egipat, Australiju, Šri Lanku, Dubai i Abu Dhabi.

Vaša putovanja, često ističete, zahtijevaju visoke organizacijske sposobnosti i na putovanja ne možete ići sami. Tko su Vaši suputnici i koje putovanje Vam je možda u tom smislu bilo najzahtjevnije?

Tako je nažalost, ali što teže time slađe! Treba puno vremena, istraživanja, pregovaranja, strpljenja i živaca kako bi se isplanirao jedan dulji i dalji put. Sve treba provjeravati dvaput, svaka aviokompanija ima svoja pravila, a na egzotičnim je destinacijama uglavnom sve neprilagođeno, a informacije su teško dostupne ili uopće ne postoje.

Radi svog stanja na put ne mogu sam i obično me na isti prati netko od obitelji, uglavnom sestra, prijatelji ili netko posve nov koga pronađem u bespućima interneta. Na Šri Lanku sam primjerice išao s praktički dvije nepoznate osobe. Koliko god to ljudi ne razumjeli, to je jako velika stvar!

Što se organizacije i istraživanja tiče, najviše sam se dao za put u Australiju, a što se tiče samog puta, onaj najteži bio je u Egipat.

Pandemija je sigurno puno utjecala na Vaše planove i morali ste odgoditi putovanja, no umjesto toga okrenuli ste se istraživanju hrvatske obale. Postoji li mjesto ili kutak koji Vam je, kako se kaže, oduzeo dah?

Zbog pandmije otkazani su mi putevi u Iran, Indoneziju i Indiju. Već na samome početku pandemije, kada sam se vratio iz Šri Lanke, shvatio sam da ću se nekako morati prilagoditi. Tu je zahvaljujući mojim pratiteljima i njihovim donacijama stigao posebno prilagođeni bicikl s kojim sam krenuo u istraživanje otoka koji su mi već dugo bili u planu.

Obišao sam otoke Vis, Mljet, Dugi otok, Svetac i Brusnik. Sve njih naveo bih kao one koje oduzimaju dah jer je svaki od njih poseban na svoj način.

Dobitnik ste i nagrade za Putnika godine. Kako ste to doživjeli?

Zapravo smiješno s obzirom na to da sam osvojio nagradu za putnika godine, a nisam napravio ni jedan korak zapravo. Ipak, ta mi je nagrada značila jer mi je dokazala da radim dobru stvar i zacrtao sam si ju osvojiti.

Na proljeće ste najavili i humanitarnu akciju. O čemu je riječ?

Prvog rujna ove godine s posebno prilagođenim biciklom krećem u projekt 'Slavenovih 1000 kilometara u kolicima za osmijehe na licima'. Naime, biciklirat ću 1000 km, od Savudrije do Prevlake i cilj je, osim potaknuti ljude na aktivnost i staviti fokus na osobe s invaliditetom, skupiti 180.000 kuna te kupiti bicikle za ljude u istoj situaciji kao i ja.

Kada sam Vam se javila s molbom za razgovor, imala sam na umu temu zapošljavanja osoba s invaliditetom, s obzirom na to da je to projekt kojeg radimo na Generaciji, pa ste mi rekli da niste zaposleni. Koji su Vaši izvori prihoda?

Bavim se iznajmljivanjem, pišem za Večernji List, predajem, pišem razne članke, a tu su i druge poslovne suradnje.

Sustav socijalne skrbi u Hrvatskoj je često na meti kritika, kao i uopće funkcioniranje institucija. Kakvo je Vaše iskustvo, što biste posebno izdvojili kada je riječ o pravima osoba s invaliditetom?

Socijalna politika je u Hrvatskoj katastrofa. Osobe s invaliditetom su uvijek te koje su zadnje i na kojima se nešto štedi i eksperimentira. Uvijek smo negdje 'iza' i rijetko kada je svijetlo pozornice na nama. To je nešto što želim promijeniti na svoj način. On što bi se pod hitno trebalo promijeniti je to da se obavezno uvede inkluzivni dodatak. Nažalost, nije tu samo do sustava, već i do nas, samih osoba s invaliditetom koji samo kukamo, a kada treba nešto poduzeti – nema nas nigdje! Nešto slično kao i hrvatski narod ali rekao bih još i gore.

Susrećete li se često s predrasudama u našoj zemlji? Kako je to izgledalo na Vašim putovanjima?

Susrećem! Prije sam puno više pažnje pridavao tome, ali danas mi rijetko tko može privući pažnju ili me izbaciti iz takta. Nažalost, Hrvatska je dvadesetak godina u zaostatku za razvijenim zemljama, kako tehnološki, tako i mentalno. Ljudi su needucirani, ali nisu ni navikli susretati puno osoba u kolicima vani na dnevnoj bazi. Tako kada nekoga vide, to obično završi buljenjem u tu osobu. Vani se to, ako govorimo o razvijenim zemljama, rijetko može dogoditi. Primjerice, u Berlinu ćete dnevno vidjeti najmanje 50 osoba u kolicima u gradu i s obzirom na to da je tamo to sasvim normalna pojava, nitko vas neće čudno gledati.

Kakvi su Vam planovi za budućnost, koju zemlju biste sljedeće voljeli posjetiti?

Trenutno nemam planova i posvećen sam projektu koji je prioritet. Kada projekt završi, onda ću razmišljati što dalje. Putovanje će najviše ovisiti o situaciji s koronom i što će biti otvoreno tada.

I za kraj, koja je Vaša poruka osobama s invaliditetom?

Nemam neku posebnu poruku osim da se bez obzira na poteškoće treba boriti i pronaći svoj put!

*Tekst je objavljen u sklopu projekta "Jednaka prava za sve" kojeg financira Agencija za elektroničke medije.