RAZGOVOR S POVODOM

SLAVEN LETICA: Hrvatska je u 2018. ušla u razdoblje 'druge hrvatske šutnje', za to su odgovorni i Plenković i Bernardić koji su anestezirali narod

Autor

Andrea Latinović

Prof. dr. Slaven Letica, sveučilišni profesor, ekonomist, sociolog, savjetnik UN-a, predsjednički savjetnik, političar i pisac rođen je 28. lipnja 1947. godine u zaselku Letište u Podgori. Nakon završena osnovnog školovanja u srednju školu odlazi u Makarsku, studirao je na Višoj ekonomskoj školi u Splitu, a nastavio u Zagrebu, a 1971. diplomirao je na Ekonomskom fakultetu. Godinu i pol studirao je filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu.

06.01.2019. u 09:55
Ispiši članak

Magistrirao je na Ekonomskom fakultetu, a potom i doktorirao na temu ''Faktori rasta i mogućnosti racionalizacije zdravstvene potrošnje u Hrvatskoj''. Specijalističko obrazovanje iz zdravstvene ekonomike i medicinske sociologije stekao je na sveučilištima u Edinburgu i Leedsu, a nastavnu i znanstvenu karijeru i dalje gradio na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Javnosti je poznat i kao prvi osobni savjetnik prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, od svibnja 1990. do ožujka 1991. Sudjelovao je u procesu stvaranja hrvatske države- u pisanju načela za Ustav i u osmišljavanju ključnih hrvatskih državnih institucija.

Četiri godine, od 1994. do 1998., bio je predsjednik Europskog pokreta u Hrvatskoj i isto toliko predsjednik Hrvatskog teniskog saveza.

U Hrvatski sabor izabran je u njegovu 5. sazivu, u prosincu 2003. godine, kao neovisni kandidat i nositelj izborne liste Hrvatske stranke prava i Zagorske demokratske stranke u I. izbornoj jedinci. Do 23. veljače 2005. bio je član Kluba zastupnika Hrvatske stranke prava. U veljači 2005, prekinuo sve veze sa Zagorskom demokratskom strankom, a 13 dana kasnije i sa Hrvatskom strankom prava. Njegov zastupnički mandat trajao je do 11. siječnja 2008.

Kao neovisni kandidat Slaven Letica kandidirao se na predsjedničkim izborima 2000. i 2005. godine. Na prvim je izborio 4.14 posto ili 112 tisuća glasova, a na drugima 2,59 posto ili manje od 58 tisuća glasova.

Autor je i koautor 16 znanstvenih i popularno znanstvenih knjiga i udžbenika izdanih u Hrvatskoj i SAD-u te više od sto znanstvenih i stručnih članaka. Također je i vrlo prisutan u javnosti kao politički i ekonomski analitičar.

Vratimo se u prošlost. S dr. Franjom Tuđmanom ste uspješno surađivali od kraja 1989. godine do ožujka 1991. godine. Razišli ste se zbog različitog gledanja na budućnost Bosne i Hercegovine 7. ožujka 1991. godine, kad Vam je predsjednik, rekli ste jednom, pokazao zemljopisne i političke karte pripravljene za razgovore u Karađorđevu. Što je točno bilo tada?

Pitanjem ste me podsjetili koliko je to, zapravo - trideset godina - daleka, predaleka prošlost, odavno pretvorena u povijest. Preciznije, pretvorena u dvije velike povijesne naracije koje traju i trajat će: one o navodnom dogovoru Slobodana Miloševića i dr. Franje Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine, pa i o ''dogovorenom ratu“ i one o dr. Franji Tuđmanu kao bezgrešnom proroku koji je najbolje vidio i predvidio da Bosna i Hercegovina naprosto ne može preživjeti velikosrpsku agresiju i raspad SFRJ. Povratak u prošlost, na koji me dobronamjerno pozivate, uvijek je zanimljiva duhovna pustolovina. Svaki umnik koji se zaputi u takvu pustolovinu ipak mora imati na umu genijalnu misao Oscara Wildea: ''Ni jedan čovjek nije tako bogat da otkupi vlastitu prošlost“ (No man is rich enough to buy back his past). Kad god razmišljam o mojoj skromnoj ulozi u suvremenoj hrvatskoj povijesti ponizno se prisjetim te misli. ''Različito gledanje na budućnost Bosne i Hercegovine“ koje spominjete, nije se odnosilo samo na različita uvjerenja Tuđmana (Bosna će se raspasti) i mene (Bosna će, makar kao metaforička prokleta avlija, preživjeti) na to može li, ili ne, Bosna i Hercegovina preživjeti i nadživjeti još jedan rat, nego i na to tko su i što su današnji Bošnjaci, ondašnji Muslimani, ili muslimani te zemlje, ali i politički islam tog i budućeg vremena. Kao savjetnik UN-a (Svjetske zdravstvene organizacija) radio sam u nizu islamskih zemalja – Pakistanu, Egiptu, Sudanu – i na politički islam budućnosti gledao sam iz neposrednog iskustva. Recimo, iz žablje perspektive.

Tuđman je gledao iz povijesne, europske perspektive, smatrajući da će, kad dođe ''stani-pani'', bosansko-hercegovački muslimani, današnji Bošnjaci, optirati za ''suživot“ s Hrvatima, ili za samostalnu – zemljicu Bosnu. Nažalost, rasprave koje smo Tuđman i ja vodili o Bosni i Hercegovini još su uvijek žive i ne nazire im se kraja. Što se dviju hrvatskih, ili Tuđmanovih političkih karata o kojima su Tuđman i Milošević divanili u Karađorđevu i Tikvešu, a tamo su bile i dvije srpske protu-karte, istina je da mi ih je Tuđman pokazao i da su one bile razlog našeg prijateljskog (!) razlaza. Bio je problem i u tome što su te karte sadržavale i dio koji se odnosio na formiranje svojevrsne autonomne pokrajine Srba u Hrvatskoj. Razgovorima, ili pregovorima s Miloševićem Tuđman je kanio riješiti opće odnose Srba i Hrvata na tradiciji, po njemu vrlo poučnog i uspješnog Sporazuma Cvetković – Maček; sporazuma kojeg su u Božjakovini 26. kolovoza 1939. sklopili i amenovali predsjednik vlade Kraljevine Jugoslavije Dragiša Cvetković i predsjednik Seljačko-demokratske koalicije (ujedno i predsjednik Hrvatske seljačke stranke) Vladko Maček.

Tuđman je jako cijenio Vlatka Mačeka iz predratnog vremena. Kasnijeg Mačeka smatrao je ''kolebljivcem“ koji je bio ljudski, ali ne i politički hrabar. Mislio je da on, Tuđman, ima vrlinu političke hrabrosti i da će, bez rata, sklopiti dobar i pošten povijesni dogovor s novim ''Cvetkovićem“, Miloševićem. Osobno sam bio uvjerenja da razgovori i pregovori o budućnosti kad je BiH u pitanju trebaju biti metaforički trojni pakt (Izetbegović-Milošević-Tuđman), a ne zbir dvaju dvojnih paktova: Milošević – Tuđman, a zatim Izetbegović – Tuđman. Budući da Tuđman nije živ, njemu u prilog moram kazati da je u trenutku kada je odlučio razgovarati i pregovarati s Miloševićem znao, kao i ja, da su se Slovenci i Srbi bilateralno sporazumjeli oko slobodnog ''odlaska“ Slovenije iz SFRJ uz slovensko pristajanje na navodno pravo svih Srba da žive u jednoj državi.

Sjećam se da ste o tom ''paktu“ Slovenaca i Srba vodili polemiku s Milanom Kučanom koji je zanijekao postojanje bilo kakvog dogovora na štetu Hrvatske?

Kučanove su šanse na pobjedu u toj polemici bile ravne ništici, jer sam u njoj upravo njega iskoristio kao jednog od krunskih svjedoka. Naime, danas je neosporna povijesna istina da su Milošević i Kučan u Beogradu 24. siječnja 1991. sklopili pakt koji sam u polemici s njim prispodobio s tajnim paktom Staljina i Hitlera, odnosno Ribbentropa i Molotova, o uzajamnom nenapadanju i prijateljstvu. Taj prvi povijesni sastanak i sporazum Milošević - Kučan (Kučan ga, kako ću pokazati, naziva zajedničkim ''saopštenjem'') zbio se 24. siječnja 1991.: baš na dan kada je Predsjedništvo SFRJ pokušavalo legalizirati vojnu intervenciju JNA u Hrvatskoj, poznatoj po pripremi i emitiranju KOS-ova filma o ilegalnom naoružavanju Hrvatske (slučaj Špegelj). Usput valja podsjetiti da je sporazum Milošević – Kučan postignut puna dva mjeseca prije sastanka Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu 25. ožujka 1991. U srbijanskom dokumentranom filmu ''Dogovoreni rat'' održavanje sastanka i potpisivanje ''saopštenja'' potvrđuju i Borislav Jović i Milan Kučan. Borislav Jović: ''Pošto smo mi u Srbiji smatrali da Slovenija može da se odcepi od Jugoslavije, ako je to volja, mirnim putem i da mi nemamo nikakvog, apsolutno, razloga da nju prisiljavamo da živi s nama, može lako (da se odcepi), zato što nema nikakvih međunacionalno nerešenih  pitanja, kao što je to u Hrvatskoj. Onda smo mi smatrali da nju ne treba da uznemiravamo ako hoće. Neka postupi kako god hoće. Neka ode. Ako zatraži odcepljenje, mi ćemo to odobriti u Saveznoj skupštini.''

Milan Kučan:  ''I taj je razgovor bio takav u zgradi Predsjedništvu u Beogradu. Nakon toga smo usvojili jedno saopštenje u kojem je bila i ta rečenica da Srbija nema ništa protiv želje Slovenaca (za samostalnošću) , a ni da mi nemamo ništa protiv da Srbi žive u svojoj državi. Naravno, tu je bio jedan drugi dio rečenice: ne na račun drugih.''

Vrlo je važno napomenuti da je o sadržaju tog dogovora Milan Kučan govorio i u BBC-ovom dokumentarnom filmu ''Smrt Jugoslavije'' i u istoimenoj knjizi Laure Silber i Allana Littlea, ali puno preciznije: ''Na sastanku je bilo očito da Srbi neće navaljivati da zadrže Slovence u Jugoslaviji … Mi Slovenci rekli smo da  želimo pravo na vlastitu državu. Milošević je rekao da i Srbi žele priznanje toga prava, a to je svi Srbi u Jugoslaviji u jednoj državi. Dakako, odgovorio sam da i Srbi imaju to pravo, ali na isti način kao Slovenci, ne kršeći pravo drugih naroda. Milošević je odgovorio: ''Pa naravno, to je jasno''. I s tim smo odletjeli kući: u Ljubljanu.''

Kako sam u to doba bio osobni savjetnik predsjednika Tuđmana, bio sam vrlo precizno upoznat s tijekom i rezultatima sastanka delegacija pod vodstvom Kučana i Miloševića koji je održan u Beogradu 24. siječnja 1991. kada je, treba to ponoviti,  bio planiran drugi pokušaj vojnog udara JNA na Hrvatsku. Odlazak Milana Kučana u Beograd na tajni dogovor o slobodnom izlasku Slovenije iz Jugoslavije, mi smo shvatili kao izdaju, jer su četiri dana ranije, 20. siječnja 1991., Slovenija i Hrvatska potpisale sporazum o zajedničkoj obrani u slučaju intervencije JNA na neku od zemalja, u to doba republika SFRJ. Sporazum o zajedničkoj obrani potpisali su Martin Špegelj i Josip Boljkovac u ime Hrvatske i Janez Janša i Igor Bavčar u ime Slovenije. Kada je predsjednik Tuđman kasnije često govorio da je Slovencima bilo lako napustiti Jugoslaviju jer su se dogovorili sa Srbima (na sastanku državnog vodstva i svih stranačkih prvaka u Banskim dvorima 26. lipnja 1991. uvečer oko osam sati prvi je put javno za rat JNA protiv Slovenije kazao 'To nije naš rat!', osobno sam znao zašto je to kazao i da je bio u pravu, ali mnogi nisu razumjeli kontekst o kojem sada pišem, bio je izložen zastrašujućim javnim kritikama tadašnje hrvatske oporbe i '''neovisnih'' umnika, iako je naprosto govorio istinu koja se i danas u Hrvatskoj i, posebice, Sloveniji, prešućuje. Dakle, Tuđmanova nakana tijekom pregovora s Miloševićem u Karađorđevevu i Tikvešu nije bilo ''dogovaranje rata'', nego ''dogovaranje mira''. Nažalost neuspješno.

Kakav je bio Franjo Tuđman? Je li istina da je bio strašno zahtjevan i težak? I u kakvim ste odnosima poslije razlaza ostali?

Tuđman je bio izuzetno radoznao čovjek, a to je osobina koju cijenim. Ljudska je radoznalost, naime, nužna, ali ne i dostatna, pretpostavka stvaralaštva u brojnim područjima ljudskog stvaralaštva pa i u politici. Tuđman je imao još jednu vrlinu: imao je potrebu i naviku da sluša ideje i razmišljanja drugih ljudi. U psihorobotu koji sam o njemu napisao dok je bio živ i na vrhuncu moći i slave naslovom ''Usamljeni patrijarh'', istaknuo sam još dvije njegove odlike: ljudsku usamljenost, melankoliju i autoritarnu narav staroga, generalsko-titoističkog kova. Nije bio osobito duhovit. Nije bio kadar zapamtiti ni jedan vic, ali se znao iskreno nasmijati svakom vicu pa i onom na njegov račun. Bio je radišan i pedantan. Nije kasnio na sastanke i nije trpio zakašnjenja. Nadležnom državnom odvjetništvu potpisao je pristanak da me goni po službenoj dužnosti zbog jedne ocjene o njemu koju sam dao novinaru slovenske Mladine: ''Tuđman voli devijantne ljude. Osjeća emocionalnu naklonost prema ljudima s ruba života: kriminalcima, paravojnim zločincima, prostitutkama. Takvi ljudi ga fasciniraju jer pripadaju svijetu koji uzbuđuje njegovu dosadnu birokratsku maštu i ujedno unose zanimljivost u njegov svijet.“

O nesuđenome sam procesu napisao dramolet ''Sud javnosti“ koji je premijerno izveden u hotelu Esplanade. Tuđmana je glumio Boris Buzančić, mene Žarko Savić, državnu odvjetnicu Nataša Đurović (tadašnja zamjenica šefa USKOK-a), sudac je bio Slavko Brankov, Vladimira Šeksa je glumio Otokar Levaj, a fra Tomislav Duka je glumio samog sebe. Režiser je bio tadašnji doministar kulture Vladimir Stojsavljević Vaki. To navodim da se zna kako je u doba za ljevičare ''mračnog“ Tuđmana postojala sloboda izražavanja intelektualne i umjetničke slobode.

Često su vas u javnosti znali i ismijavati; primjerice, kada ste se odjenuli kao ban Josip Jelačić i otišli na hrvatsko-slovensku granicu. Što ste time tada željeli postići?

Pravo je pitanje bilo zašto sam prihvatio poziv HSP-a da, kao nestranački kandidat, budem nositelj njihove liste u I. izbornoj jedinici. Mislio sam da tadašnjem HSP-u mogu pomoći da dobije dio korisne liberalno-demokratske prošlosti prvih pravaša stasalih pod orlovskim krilima oca domovine dr. Ante Starčevića. Primjerice plejade poeta, pisaca i umnika: dr. Safvet-beg Bašagić, Fran Galović, dr. August Harambašić, dr. Ante Kovačić, Silvije Strahimir Kranjčević, Eugen Kumičić i Antun Gustav Matoš i dr. Moj odlazak na Svetu Geru u odori kultnoga hrvatskog bana i habsburškog vojskovođe-pobjednika Josipa Jelačića činio mi se onda, a još i više danas, kao zgodna samoironija, ali i kao uvjerljiva kritika hrvatske vanjske politike koja, nažalost, u tri desetljeća nije uspjela i ne uspijeva Slovence ''potjerati'' iz okupirane vojarne i s okupiranog hrvatskog državnog teritorija; hrvatskoga čak i prema presudi korumpiranih arbitara o slovensko-hrvatskoj granici. Dakle, ono što sam želio postići nisam u cjelini postigao. HSP je imao šansu da postane drugom najvećom hrvatskom strankom da je državotvornu tradiciju dr. Ante Starečevića obogatio liberalizmom, skeptičnim europejstvom i intelektualizmom Kranjčevića i Matoša. Da me ne biste krivo razumjeli vi ili čitatelji. Ne pišem pjesme i ne umišljam sebi da sam Kranjčević ili Matoš.

A što Vas je ponukalo uopće da se kandidirate za predsjednika države dva puta?

Najkraće: uvjerenje da sam mogao biti dobar i za građane Hrvatske koristan predsjednik Republike.

Kao sociolog i znanstvenik, možete li nam objasniti što to tjera vas, obrazovane intelektualce, s odličnim karijerama, da tako silno želite ući u politiku?

Motivacije su različite i teško je poopćavati. Što se mene tiče, moj je izvorni motiv bio spoznaja da se nad Hrvatskom nadvio oblak zlokobne prijetnje novim pogromom hrvatskoga naroda. Kada me je dr. Franjo Tuđman pozvao da mu budem prvim savjetnikom, prihvatio sam to sa sviješću da mi prihvaćanje toga položaja donosi samo nevolju i štetu jer je rat bio pred vratima. Znao sam to vrlo dobro jer sam pratio, analizirao i javno problematizirao zametke velikosrpskog imperijalnog, potencijalno genocidnog pokreta.

Nećemo se previše doticati političkog angažmana Vaše snahe, Dalije Orešković, jer ste tu u sukobu interesa, ali, onako kratko- što mislite, zašto bi građani baš njoj i ljudima oko nje, a za koje još nitko ne zna tko su, dali povjerenje na izborima?

Javni umnici i političari pa i takozvani obični ljudi, ne vjeruju kad kažem da između Dalije i mene postoji ''nagodba'' da ne želimo politiku u našim ''butigama“, kako bi rekao Meštar (Boris Dvornik) iz Veloga Mista. Međutim, to je istina. Ja sam vlastite i generacijske bitke i ratove prije i nakon Hrvatskog proljeća završio. Objesio sam samokrese o klin. Dalija i njen naraštaj imaju pravo da osmisle i vode vlastite bitke i ratove. Dakle, s njom i mojim Franom mogu, primjerice, dugo razgovarati (danas se to, nažalost, kaže ''pričati'') i razgovaram o Gustavu Mahleru, Gustavu Klimtu i Egonu Schieleu, jer su nam ti veličanstveni umjetnici dragi. Satima mogu razgovarati o Dalijinim i Franinim blizankama, našim unučicama Leonori i Meri. Upravo zbog toga što je Dalija samostalno odlučila prihvatiti izazove i rizike bavljenja politikom, o njenoj ''platformi'' mogu govoriti bez pretjeranog sukoba interesa koji spominjete. U tom smislu želim svako dobro tom inovativnom projektu. Čini mi se zgodnim što je sa suradnicima izabrala naziv Start za taj projekt. Bio sam jedan od vodećih pisaca Magazina Start pa će neki teoretičari teorija naših obiteljskih, nepostojećih, zavjera zaključiti da sam je ja ''navukao'' na taj akronim ili pokratu. Sviđa mi se što je Start u startu donio odluku da ne želi zloupotrebljavati biračku volju birača primajući u članstvo stranačke otpadnike drugih stranaka. Radoznalo i s nestrpljenjem očekujem stranačku ''platformu'' ili program Starta, kao i pojavu konkretnih ljudi koji su Daliji spremni pridružiti u potrazi za izgubljenim vremenom. Što se navodnog Dalijinog navodnog domoljubnog deficita tiče, kazati ću samo ovo: svatko tko progugla riječi ''zločin u Širokoj Kuli'', od kuda je njen tata Nikola, znat će kako se radi o medijskoj manipulaciji. Konačno, kako Dalija smatra da je ključni problem našega naroda i zemlje ''oteta država'', što se pogleda na svijet tiče trebala bi vrijediti znamenita izreka kineskog komunističkog vođe Deng Xiaopinga: ''Nije važno je li mačka bijela ili crna, tako dugo dok lovi miševe to je dobra mačka.” Mali miševi i veliki štakori zarobili su ili oteli Lijepu našu i zadnji je čas da ih ''polovi'' neka mačka – bijela, crna ili tigrasta.

Kako biste ocijenili Vladu Andreja Plenkovića, s plusevima i minusima?

Treba razlikovati i ocjenjivanje vlade, vladara i vladavine – izvrsne, vrlo dobre, dobre, loše, vrlo loše, pa i katastrofalne. Iskoristimo li nogomet kao metaforu, lako ćemo vidjeti da su izbornici Zlatko Dalić i Ante Čačić na raspolaganju imali iste igrače, ali da su im rezultati različiti kao nebo (Dalić) i zemlja (Čačić). Dakle, pri ocjenjivanju Vlade Andreja Plenkovića treba imati mnoštvo čimbenika da bismo pri ocjenjivanju bili objektivni. Najvažniji od svih čimbenika je uže, šire i najšire ekonomsko okruženje, ili ekonomske prilike u kojima se vlada. Kad je taj čimbenik u pitanju Andrej Plenković Bono sretni je vladar, kao, uostalom i dr. Ivo Sanader. Obojica su, a, uz njih i Ivica Račan, vladali u doba biblijskih ''debelih krava'', tj. relativnog blagostanja i visokih stopa rasta na EU i zapadno-svjetskoj razini. Kao i u biblijskoj priči o faraonu koji sanja i Josipu koji tumači njegove snove o sedam debelih i mršavih krava i klasova, razvijeni svijet i Europa, a time u Hrvatska prolazile su u XXI. stoljeću cikluse od sedam debelih i sedam mršavih krava i klasova, godina. Debele su godine bile od 2000. do 2007. kada su vladali Ivica Račan i Ivo Sanader. Visoke stope rasta ni jedan od njih nije iskoristio za pripremu za doba ''mršavih krava''. Umjesto toga ponašali su se proračunski rastrošno, hoštaplerski. Kad je došlo doba ''mršavih krava'', Velike Recesije, od 2008. do 2016., Hrvatskom su vladali Zoran Milanović i Jadranka Kosor, a kratko i Tihomir Tim Orešković. Andrej Plenković osvojio je vlast (potkraj 2016.) nakon što je Velika Recesija napustila EU i najveći dio razvijenog svijeta. On, dakle, vlada u doba ''debelih krava'', ali se ponaša kao da doba ''mršavih krava'' neće opet, uskoro doći. Upravo zbog toga što je i njegova vladarska logika poslije mene može biti i potop, u ovoj izbornoj godine njegova je saborska većina usvojila ''predizborni proračun'' koji na rashodnoj strani predviđa potrošnju od 20,6 milijardi eura, čak 5,5 posto više nego u 2018. Dakle, kad bismo vladavinu hrvatskih vladara ocjenjivali, recimo, samo jednim pokazateljem, rastom ili padom BDP-a, najbolji bi hrvatski vladar u posljednjih dvadeset godina bio dr. Ivo Sanader, a najgori Zoran Milanović. Zato vlade, vladare i vladavine treba ocjenjivati drugim pristupcima i metodama.

Sada se prisjećam da ste taj alternativni pristup iskoristili u jednom tekstu u Večernjem listu?

Drago mi je da se sjećate tog teksta, jer sam za Večernji list osmislio model ocjenjivanja vodstvenih sposobnosti i karakternih osobina politički (i ne samo političkih) vođa. Taj sam model testirao na uzorku od deset ocjenjivača-eksperata koji se bave ocjenjivanjem ljudskih i profesionalnih znanja i sposobnosti. Kako, kako legenda kaže, jučerašnje novine umiru – što nipošto nije točno u svijetlu globalnog uma i memorije zvanog Google – bilo bi mi drago da ponovno objavite te dvije tablice objavljene u Večernjaku 17. siječnja 2018. Dakako, u proteklu godinu dana mnogo toga se dogodilo, pa bih možda i ja trebao ponoviti to ocjenjivanje.

Je li po Vašem mišljenju, najveći uzrok nezadovoljstva hrvatskih građana nizak životni standard? Ili korumpiranost struktura, od vrha do dna?

Mišljenje općenito, pa i moje osobno mišljenje, nema veliku vrijednost ako se ne može potkrijepiti činjenicama, podacima, rezultatima istraživanja. Štoviše, znam da u Hrvatskoj postoji veliki suficit svakojakih ''analitičarskih'' mišljenja i još veći deficit znanja. Svakojakih: znanstvenih, teorijskih, empirijskih. Dakle, umjesto mog ''mišljenja'', navest ću rezultate posljednjeg istraživanja Standardnog  eurobarometra. Rezultati pokazuju da su ranglista pitanja ili nevolja koje more Hrvate ova: nezaposlenost (43%), ekonomska situacija (28%), rast cijena i troškova života (27 posto). Istodobno EU-prosjek pokazuju da građane Unije najviše brinu izbjeglice i migranti (40%), terorizam (20%), stanje javnih financija (19%), opće gospodarsko stanje (18%), klimatske promjene (16%) i – nezaposlenost (13%) itd.

Često ste u SAD-u. Jesmo li mi za tu velesilu uopće ikakav faktor u Europi?

Amerikanci cijeli svijet promatraju iz ptičje, zapravo orlovske, perspektive. Američki zlatni orao, mi bismo kazali suri orao, nije bez vraga simbol te velike, moćne – u svakom pogledu – zemlje. Teško je govoriti što apstraktni ''Amerikanci'' ili jednako apstraktni ''prosječni Amerikanac“ zna i misli o Hrvatima i Hrvatskoj. U svakom slučaju, Amerikanci su ljudi koji imaju znatno manje predrasuda prema drugima od nas Hrvata. U njihovoj kulturi dominiraju i cijene se neke vrijednosti i dobra preko kojih ocjenjuju i procjenjuju druge. Cijene pobjednike i pobjednički duh, slobodu, ratnike-pobjednike. Cijene sve sposobnosti i vještine, posebice poduzetničke i poslovne te s tim povezani osobni uspjeh i bogatstvo. Dakle, imaginarni ''prosječni Amerikanac'' cijeni Hrvate i Hrvatsku kao narod i zemlju koji su kao njihovi ''tajni'' saveznici pobijedili Srbe i JNA u, nadamo se, zadnjem "balkanskom" ratu. Suvremene metode i aplikacije za analizu tzv. divovskih podataka (Big Dana), primjerice, Google trends, u djeliću sekunde mogu vam vizualno predočiti guglanje Hrvatske kroz vrijeme. Svoj vrhunac naša je zemlja u tom smislu imala za vrijeme Svjetskog nogometnog kupa u Rusiji. U to isto vrijeme svoje je zlatne virtualne dane doživjela i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Najpoznatiji i najcjenjeniji Hrvat u povijesti – prema Google trends – postao je Luka Modrić. Google trends pokazuje da je njegova slava dosegla zvjezdanu visinu u finalu Svjetskog nogometnog kupa, a zanimanje privlači i nakon proglašenja najboljim nogometašem, a na samom kraju 2018. i najboljim sportašem svijeta. Virtualna slava podložna je brzim promjenama, pa je, primjerice, zvjezdani uzlet slovenskog NBA košarkaša Luke Dončića u nepunu godinu dana premašio onaj našega Lukice.

''Doživljavaju'' li nas kao suverenu državu, ili smo za njih dio nekakvog ''balkanskog jata''?

Pojam suvereniteta ili vrhovništva nije stvar ''doživljaja“ nego stvar statistike. Amerikanci znaju da je Slovenija suverena u suvremenom smislu te riječi, jer je dugoročno ekonomski održiva. Hrvatska je za njih suverena zemlja u nastajanju. Ipak dobro im je poznata činjenica da je naša zemlja članica NATO-a i EU-a, a da su ostale zemlje zapadno-balkanske države s dugoročno ograničenim suverenitetom.

A jeste li Vi kao građanin razočarani stanjem u Hrvatskoj?

Moje ili Vaše razočaranje u velikoj je mjeri društveno nevažno, ako ostaje privatnim osjećajem. Američki socijalni psiholozi, antropolozi i sociolozi smatraju da je dominantni osjećaj u Americi do 2008. bila apatija koja se u posljednjih deset godina ''odmetnula“ u ogorčenje, bijes i gnjev. Plodove tog gnjeva različitih vrijednosnih predznaka na posljednjim je izborima pobrao slovenski zet Donald Trump. U europskim zemljama beru je antistranačke stranke. U Hrvatskoj je to bio Most, a možda će na izborima u 2019. palicu preuzeti Živi zid i/ili Start.

Mislite li da se ovaj strašan trend iseljavanja može zaustaviti bilo kakvim mjerama? Zapravo, je li taj masovni zbjeg uzrokovan samo teškim životnim uvjetima, ili i činjenicom da smo pet godina u EU, nema više granica?

Prvi korak prema bilo kakvim politikama s tim u vezi trebao bi biti skupljanje pouzdanih statističkih podataka i analiza trendova, ali i komparativna analiza u odnosu na druge zemlje Nove Europe. U pripremi za intervju razgovarao sam s kolegom dr. Stjepanom Štercom koji me uvjerava da broj iseljenih dva puta veći od podataka koje ima Državni zavod za statistiku RH. Uzimajući za polazište precizne podatke njemačkog Saveznog statističkog ureda (Destatis) od prijema u EU 1. srpnja 2013. najmanje 350.000 ljudi. To je gotovo 30% više od ukupnih ljudskih gubitaka Hrvata u Prvom svjetskom ratu i 40% više od ukupnih ljudskih gubitaka na području Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Osobno na migracijske procese ne gledam fatalistički i nihilistički, ali to je tema za jedan cijeli ''divan''.

Dobro poznajete situaciju i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (WHO). Koliko su Hrvati bolesni i depresivni?

Znatno smo zdraviji i čiliji od, primjerice, Amerikanaca. Mi, nažalost, nemamo čvrste pokazatelje duševnog, duhovnog i emocionalnog zdravlja kakve ima USA. Prema posljednjem rangiranju duševno su najzdraviji državljani Minnesote, Maina i Massacusetsa, a najviše su u bedu žitelji Nevade, Idahoa, Oregona i Missisipija. U nepreglednom mnoštvu indeksa sreće i blagostanja Hrvati se najčešće nalaze negdje po sredini: između 70. i 80. mjesta na ranglistama od 160-tak zemalja. Prije izbijanja Velike Recesije i korupcijskih skandala u čijem je epicentru bio dr. Ivo Sanader stajali smo puno bolje. ''Vrzmali'' smo se oko 40-59 mjesta.

Utvrdili ste da je počela ''druga hrvatska šutnja''. Na što točno mislite? Prva je bila 1971.?

Zapravo bih trebao kazati kako se radio o ''drugoj hrvatskoj šutnji'' u doba masovnog brbljanja, narikanja, hejtanja, trolanja i trivijalizacije hrvatske javne sfere. Dobom ''hrvatske šutnje“ označava se razdoblje od 1972. (nakon sloma Hrvatskog proljeća) do 1990. i pojave prvih znakova ozakonjene političke slobode i pluralizma. U našoj znanosti, nažalost, nema ozbiljne teorijske i empirijske analize fenomena hrvatske šutnje. Ono što se kod nas naziva hrvatskom šutnjom (koja je sablasni izraz dobila u obliku hrvatske partijske šutnje u odnosu na rast agresivnog velikosrpskog nacionalizma od Memoranduma SANU i tzv. Antibirokratske revolucije Slobodana Miloševića 1986.-1990.), američki antropolog ruskog podrijetla (profesor je na Sveučilištu Berkeley Aleksej Jurčak nazvao je hiper-normalizacijom. Analizirajući zadnju fazu sovjetskog komunizma, on je zaključio kako je to bio poredak za kojeg je veliki broj znanstvenika i umnika znao da ne valja, ali su istodobno svi oni koji su to znali mislili da će vječno trajati pa se nisu usudili razmišljati o mogućim alternativama. Hrvatska je u 2018. ušla u razdoblje ''druge hrvatske šutnje'', ili druge hiper-normalizacije. Andrej Plenković Bono s jedne i Davor Bernardić s druge strane uspjeli su anestezirati narod. Doveli su nas u situaciju da 75% građana (u anketama javnog mišljenja) misli i vjeruje da ''zemlja ide u krivom smjeru'', da ne kažemo do đavola, ali na vidiku nema pojedinca, skupine ljudi ili barem čuvene ''trojke'' koja bi ponudila suvislu alternativa toj ''drugoj hrvatskoj šutnji'' ili drugoj hiper-normalizaciji. Dakako, netko će kazati da se kod nas nikada u povijesti nije više ogovaralo i psovalo vlast i vlastodršce, ali tu se radi o brbljanju, a ne o smišljenom i osmišljenom javnom govoru o ključnim nacionalnim i narodnim temama. Nacija se zaglupljuje i otupljuje poplavom i pomamom idiotskih televizijskih emisija tipa ''Ljubav je na selu'', ''Život je na selu'', ''Farma'',  ''Život na vagi'', ali i opsesivnim usmjeravanjem pažnje ludi prema dijetama, crvenim tepisima, izmišljenim ili preuveličanim skandalima. Kao što su veliki proroci ''prve hrvatske šutnje'' bili Ivica Račan i Stanko Stojčević, gazde su ''druge hrvatske šutnje'' klonovi-flegmatici kojima je Andrej Plenković dao da popiju ''diplomatski'' uzgojeni virus flegma. Sjedeći i ''divaneći'' u poklisarskim izbama i odajama Europske unije, on je odavno naučio da vrag nosi prišu, da psi laju i kojoti zavijaju, a da vlastodržačke karavane nezaustavljivo jezde. Ta flegmatična, ponekad bezdušna paradigma vladavine daje plodove u doba debelih krava. Problem je što će se vrlo skoro na obzoru – hrvatskom i europskom – pojaviti ''mršave krave''.

 

 

 

 

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.