Škorin ulazak u politički ring bila bi i katarza za javnost te bi dala drukčiji ton inače dosadnim predsjedničkim kampanjama

Ta najava, iako ne iz usta samog pjevača već njemu bliskih krugova, došla je odmah po najavi Zorana Milanovića kako kreće u utrku za predsjednika. Škoro i s njim i Hrvatska tako ulaze u društvo onih čiji će šefovi država možda biti izvanstranačke i "deideologizirane" osobe. 

Jedan od najvećih američkih predsjednika Ronald Reagan prije ulaska u politiku  radio je kao sportski komentator, filmski glumac i predsjednik američkog Ceha filmskih glumaca. Reaganova dva mandata potpuno su promijenila američku politiku, a na globalnoj razini zajedno s Margaret Thatcher i blagopokojnim papom sv. Ivanom Pavlom II doveo je do raspada Sovjetskog Saveza i komunističkog zla. 

Ne bi Škoro bio ni prvi 'celebrity' u Hrvatskoj koji je krenuo u politiku. Početkom 90-ih, dok je Hrvatska uz sve jugočetničko nasilje na svom tlu pokušavala izgraditi mladu demokraciju, glumci, kojih je sve više bilo u politici, sjedili su u saborskim klupama, nosili kravate i davali su izjave za središnji Dnevnik. Građanima Hrvatske tada posve je normalno da u saborskim klupama HSLS-a sjedi glumac Relja Bašić i da su mu protivnici iz tabora HDZ-a glumci Damir Mejovšek i Martin Sagner, a da gradonačelnik Zagreba postane HDZ-ovac Boris Buzančić. Tijekom 2000-ih saborsku fotelju zauzimao je i SDP-ov Vice Vukov. 

Komičari, glumci i pjevači postaju politički trend

No u novije vrijeme najveći iskorak u tom smjeru napravio je Beppe Grillo. Talijanski komičar počeo je svoj pohod na vlast na manifestacijama koje organizirao diljem gradova. Na tim manifestacijama nazvanim V-Day odnosno Vaffanculo-Day, prevedeno značilo bi nešto poput 'Odjebi-dan', koje su održavane u svim većim talijanskim gradovima, Grillo je u stilu evangeličkog propovjednika satima držao publiku u transu svojim vatrenim govorima u kojima je kombinirao stand-up komediju i političku poruku. 

Slično je napravio i slovenski premijer Marijan Šarec koji je karijeru komičara napravio upravo na imitaciju i izrugivanju političara. 

Nedavno je i u Ukrajini glumac Vladimir Zelenski postao predsjednikom. Zanimljivo Ukrajincima je najpoznatiji po ulozi predsjednika u humorističnoj televizijskoj seriji. I on je tijekom predsjedničke kampanje, poput Grilla u Italiji, u kojoj je pobijedio Juliju Timošenko i Petra Porošenka, kombinirao svoj politički program sa stand-up komedijom. 

Uspjeh komičara, glumaca i pjevača u politici ne treba nas čuditi. Njihov angažman i pobjede dolaze upravo u krizna vremena kad nam je najpotrebniji odmak od etablirane politike i političara. Kad političke stranke i političari koji se 'uzgajaju' u stranačkim inkubatorima u potpunosti izgube svoje 'ja' te se pretvore u blijede kopije jedni drugih bez obzira na njihovu političku orijentaciju ili ideologiju, onda svakako dolazi do snažne želje naroda za nečim prirodnim, ljudskijim i njima bližim.

Zbog čega uspijevaju

Javne osobe, poput pjevača, glumaca i komičara najčešće su na političkoj sceni jer nisu naviknuti lagati. Dapače humor, pjesma i gluma jedni su od najiskrenijih poziva. Kako bi zadržali popularnost i ugled, oni su, za razliku od političara jednostavni i iskreni. 

S obzirom na to da nisu odgojeni u stranačkom hijerarhijskom inkubatoru oni ne koriste rječnik odnarođenih političara s ogromnim frazetinama koje većina ne razumije. Snažni individualci bliski su narodu i osjećaju njihove probleme. Komičari ih najčešće koriste kao podlogu za svoje šale, glumci za uloge koje oživljavaju, a pjevači za pjesme koje svakodnevno pjevušimo. 

Osim toga sposobni su svojim nastupima satima zadržati pozornost svoje publike. A za takav nastup, u kojem si sam protiv svih, sam protiv publike, moraš znati točno prepoznati što publici, narodu treba, što je to što on želi. Dakle, oni su jako sposobni slušati bilo naroda i improvizirati. 

Ti nastupi od njih stvaraju i snažne individualce. Zajedničko im je to što brišu sva posredovanja između sebe i naroda. Upravo u tome i leži njihova startna prednost. Naime, percepcija javnosti je na njihovoj strani. Narod ih vidi kao poštenjačine sposobne se suprotstaviti korupciji, jedne od nas koji žive s narodom. Ta percepcija koju je narod stvorio oko njih otvara im mogućnost da budu borci protiv establishmenta i da šalju snažne moralne svima prihvatljive poruke. 

Je li došlo takvo vrijeme i kod nas

Velike hrvatske stranke bez puno iznenađenja vladale su političkom scenom od pada komunističke diktature. Međutim trendovi među građanima se mijenjaju i strankama su poslije izbora za Europski parlament poslane uznemirujuće poruke. Uoči izbora građani su ne toliko masovno odbacili velike stranke i etablirane političare te se okrenuli alternativnim strankama i radikalnim skupinama koje nemaju iskustva u parlamentu, naročito desnima.

Velika izborna apstinencija, ogorčenost političarima, frustracija dijela javnosti zbog onemogućavanja referenduma, afere s nekretninama, mercedesima i gaženjem djece stvorile su plodno tlo za nekog poput Škore. 

Ono što njega odvaja od njegovih kolega iz Italije, Ukrajine i Slovenije je to što je Miroslav Škoro sudjelovao u političkom sustavu. Naime,  bio je član HDZ-a, čak i saborski zastupnik. Odrekao se plaće u korist intenzivne njege pedijatrije u KBC Osijek i nakon samo osam mjeseci razočaran HDZ-om daje ostavku, ne ostvarivši nikakva prava. 

Od 1995. do 1997. godine obnašao je dužnost generalnog konzula Republike Hrvatske u Mađarskoj. Dakle, Škoro ima donekle neku predodžbu kako funkcionira politički sistem u Hrvatskoj. Još jedna ga činjenica izdvaja od drugih jest ta što je Škoro doktor znanosti.

Svoju doktorsku disertaciju "Modeli upravljanja i raspodjele prihoda glazbene industrije u uvjetima digitalizacije" obranio je na Ekonomskom fakultetu u Osijeku te trenutno radi i kao predavač na kolegiju Uvod u ekonomiju na diplomskom studiju ekonomije na Sveučilištu Sjever, u Sveučilišnom centru Varaždin. 

No ono što ga spaja s ostalima je to što je u startu najavio kako se političkim ratom 'partizana' i 'ustaša', koji je duboko podijelio hrvatsko društvo, neće baviti. Štoviše, svojim će biračima objaviti da je Drugi svjetski rat završio 9. svibnja 1945. godine. "Kad je u pitanju Bleiburg, isto kao i Jasenovac, kao i ćelije, kao i sve ono što se događalo u Hrvatskoj povijesti ja smatram da je nula na toplomjeru Domovinski rat, a sve ovo drugo treba pustiti povjesničarima, treba dati žrtvi pijetet, treba dati počast, odslužiti nekakvu svetu misu, klanjati se, već ne znam što i učiti iz svega toga. Ali, dijeliti narod na bilo kakvoj situaciji pa i ovoj - držim to deplasiranim i nisam na tome gradio karijeru pa ne bih ni ovako nešto, vjerujte mi.", rekao je Škoro medijima i još jednom pokazao se kao osoba iznad ideologija i koja ne želi se uvlačiti u standardne sukobe na političkoj sceni, a kojima se hrvatski birači bave baš svake izbore od 1990-ih.

Kao što je  za Direktno rekao komunikacijski stručnjak Krešimir Macan: "Ako će raditi kampanju u kojoj će provocirati sve i odmakne se od krajnje desnog biračkog tijela mogao bi dobiti i širu biračku podršku, ali zbog toga što ga svi protivnici stavljaju u jednu ladicu jer tu je najmanje opasan i ograničavaju mu rast, njegov maksimum je ograničen na podršku između 15 i 18 posto". 

Karizmatičan, deideologizirani i obrazovani individualac, s uspješnom karijerom u svim poljima i s poznavanjem političkog sustava, Škoro bi mogao postati iznenađenje koje bi moglo promijeniti politički sustav u Hrvatskoj, možda bolje čak i od antiestablišmentskih stranaka. Ono što jest sigurno, Škorin ulazak u politički ring bila bi i katarza za javnost te bi dala drukčiji ton inače dosadnim predsjedničkim kampanjama.